Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3232/16 (D.D. za osiguranje „Camelija“ Bihać i drugi)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3232/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-3232/16, rješavajući apelacije D.D. za osiguranje „Camelija“ Bihać i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

D.D. za osiguranje „Camelija“ Bihać protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 139245 12 Gž od 10. juna 2016. godine;

D.D. za osiguranje „Camelija“ Bihać protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 052464 13 Gž od 1. juna 2016. godine;

„Elmac Rubano“ s.r.o. Štepanovice protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 000752 14 Rev od 19. maja 2016. godine;

ZZ „Agroslavija“ Bajinci-Srbac protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 014429 16 Rev od 2. juna 2016.

godine;

„Mipex-Auto RS“ d.o.o. Banjaluka protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 097583 16 Pž od 25. jula 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3232/16

1. D.D. za osiguranje „Camelija“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 139245 12 Gž od 10. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tuženog-apelanta i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je apelant obavezan da tužitelju (A.T.) naknadi troškove postupka u iznosu od 2.621,96 KM umjesto iznosa od 3.135,00 KM, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda (kojom je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 8.800,00 KM, te na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade iznos od 15.000,00 KM). U postupku je utvrđeno da je tužitelj povrijeđen u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 18. jula 2007. godine u kojoj je učestvovao tužitelj i osiguranik tuženog (F.P.) koji je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Sarajevu osuđen na uvjetnu kaznu zatvora od sedam mjeseci. Dalje, kao posljedica povrijeđivanja kod tužitelja je nastupilo umanjenje opće životne sposobnosti od 10% i tužitelj je trpio duševne bolove, strah i naruženost, pa je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, uvažavajući nalaz vještaka, tužitelju dosudio adekvatnu naknadu za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove i strah i naruženost u iznosima kako je to utvrđeno u prvostepenoj presudi. U odnosu na dosuđenu materijalnu štetu Kantonalni sud je, kao i prvostepeni sud, cijenio da je tužitelj imao zaključen ugovor o autorskom dijelu od 15. maja 2007. godine u kojem je ugovorena isplata naknade u iznosu od 15.000,00 KM po završetku i predaji autorskog prava. Tužitelj je ugovor potpisao sa Gracia Press kao naručiocem posla i po ugovoru je tužitelj kao autor trebao da za potrebe naručioca izradi kompletan redizajn kao idejno i tehničko rješenje Web portala. Naručilac posla je 15. oktobra 2007.godine ugovor raskinuo zato što je obavješten od strane tužitelja da iz zdravstvenih razloga nije u mogućnosti da realizuje obaveze iz ugovora, pa je po mišljenju Kantonalnog suda pravilno prvostepeni sud primijenio odredbe čl. 154. stav 1. i 155. Zakona o obligacionim odnosima kada je tužitelju dosudio isplatu naknade materijalne štete. Naime, i po mišljenju Kantonalnog suda za tužitelja je nastupila šteta raskidom ugovora kojim je bila ugovorena isplata naknade iznosa od 15.000.00 KM, dok su neosnovani žalbeni navodi apelanta da tužitelj nije mogao steći autorska prava u skladu sa članom 26. Zakona o autorskim pravima, da nije mogao imati zaključen ugovor zato što je bio radno angažovan i da izradu Web portala može uraditi samo tim stručnjaka, iz razloga što je tužitelj imao zaključen ugovor prije štetnog događaja, te da tuženi-apelant u toku prvostepenog postupka nije dokazao da je navedeni ugovor, zaključen protivno pozitivnim zakonskim propisima i da su postojale mane volje i da zbog toga tužitelju ne pripada pravo na isplatu naknade. U odnosu na dosuđene troškove postupka Kantonalni sud je primjenom člana 235. stav 3. Zakona o parničnom postupku preinačio prvostepenu odluku o troškovima postupka u skladu sa uspjehom tužitelja u predmetnom sporu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-3248/16

2. D.D. za osiguranje „Camelija“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 052464 13 Gž od 1. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena žalba tužitelja (A.H.) i preninačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka tako da je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.951,20 KM, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda (kojom je apelant obavezan da tužitelju na ime naknade materijalne štete (za uništeno vozilo) isplati iznos od 4.574,25 KM, te na ime nematerijalne štete (umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenih bolova, doživljenog straha i lake naruženosti) iznos od 2.850,00 KM). U postupku je nesporno utvrđeno da se dana 9. decembra 2008. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovao tužitelj, koji je upravljao vozilom marke Mercedes-Benz C 180, a koje vozilo je u predmetnoj nezgodi totalno uništeno, dok je tužitelj zadobio teške tjelesne povrede. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenih dokaza pravilno utvrdio da je na mjestu nezgode dozvoljena brzina kretanja iznosila 50 km/h, te uzimajući u obzir da se tužitelj kritične prilike nije ponašao u skladu sa odredbama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u FBiH, jer brzinu kretanja nije prilagodio karakteristikama i stanju puta, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama stanju vozila i tereta, gustini saobraćaja, saobraćajnim znakovima i drugim saobraćajnim uvjetima, tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju pod navedenim uvjetima može predvidjeti (čl. 43. stav 1. navedenog zakona), to je sud pravilno utvrdio doprinos tužitelja nastanku predmetne nezgode u omjeru od 50% (član 192 Zakona o obligacionim odnosima). Kantonalni sud je istakao da je visina štete pravilno utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske i medicinske struke, da je vještak medicinske struke na ročištu od 18. oktobra 2012. godine dao dopunu nalaza u pogledu naraženosti kod tužitelja, navodeći da se radi o naruženosti u lakom stepenu, te da je ovom dopunom korigovao svoj propust u osnovnom nalazu. Vještak medicinske struke je stručno i argumentirano odgovorio na primjedbe tuženog-apelanta, pa se neosnovano ističu prigovori u žalbi u vezi sa naknadnim određivanjem navedene posljedice kod tužitelja. S druge strane, u odnosu na nalaz vještaka mašinske struke, apelant u toku postupka nije isticao primjedbe na obračun visine štete na vozilu, pa su neosnovani žalbeni prigovori u odnosu na način obračuna štete na vozilu tužitelja. Međutim, osnovana je žalba tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka. Naime, tužitelj je tužbom tražio, na ime pretrpljene štete iznos od 11.000,00 KM, a presudom mu je dosuđen iznos od 7.424,25 KM, tako da je njegov uspjeh u postupku 67%, te mu u tom omjeru pripadaju i troškovi postupka (čl. 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku), zaključio je na kraju Kantonalni sud.

3. AP-3254/16

3. „Elmac Rubano“ s.r.o. Štepanovice, Češka Republika (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 29. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 000752 14 Rev od 19. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude kojom je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa (obavezan tuženi-„Triglav BH osiguranje“ d.d. Sarajevo da apelantu plati iznos od 2.743,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom), djelimično je uvažena žalba apelanta i odluka o troškovima parničnog postupka ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je odbačena kao nedozvoljena žalba apelanta u odnosu na dio prvostepene presude kojim je usvojen tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete, koja je nastala na njegovom vozilu marke Audi TT u saobraćajnoj nezgodi dana 24. jula 2005. godine. U postupku je utvrđeno da je predmetnu saobraćajnu nezgodu prouzrokovao osiguranik tuženog (A.R.), kojom prilikom je na vozilu tužitelja-apelanta oštećen zadnji lijevi blatobran i prednji branik, da šteta na vozilu iznosi 2.743,60 KM, te da druga oštećenja na apelantovom vozilu, koja su uočena prilikom obavljanja uviđaja na licu mjesta od strane policije, ne potiču iz predmetne saobraćajne nezgode. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su obavezali tuženog na naknadu štete jer je tuženi, kao osiguravač, to dužan učiniti na osnovu odredbi iz člana 8. st. 1., 3. i 6. i člana 11. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti. Dalje, u odnosu na visinu štete Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi istu utvrdili na osnovu saobraćajnog vještačenja, te da su vještaci svoj zaključak o uzroku predmetne nezgode i visini štete dali na osnovu zapisnika o uviđaju i druge dokumentacije sačinjene na mjestu događaja neposredno nakon nezgode, zbog čega je neosnovan prigovor da su svoje mišljenje vještaci dali na pretpostavkama, a ne na materijalnim dokazima. Vrhovni sud je istakao da je apelant, u odnosu prigovore koji se odnose na činjenice koje su vještaci netačno utvrdili, mogao tokom postupka prigovoriti nalazu i mišljenju vještaka, te u slučaju da nije zadovoljan odgovorima vještaka, predložiti izvođenje novog vještačenja, što apelant u konkretnom slučaju nije učinio. S obzirom da je šteta apelantu nastala u iznosu od 2.743,60 KM, a uspostavljanje stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala (član 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima) nije moguće, to je pravilno naloženo tuženom da isplati taj novčani iznos na ime naknade štete apelantu (član 185. stav

3. Zakona o obligacionim odnosima), na koji način će se materijalna situacija apelanta dovesti u ono stanje u kome se nalazila da nije bilo predmetne štetne radnje (član 190. Zakona o obligacionim odnosima), zaključio je na kraju Vrhovni sud.

4. AP-3275/16

4. ZZ „Agroslavija“ Bajinci-Srbac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nebojša Pantić advokat iz Banjaluke, podnio je 1. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 014429 16 Rev od 2. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena (Opština Srbac) da mu naknadi štetu zbog izgubljene dobiti u periodu od 2001. do 2005. godine u iznosu od 1.246.410,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi, zbog nemogućnosti obavljanja privredne djelatnosti – eksploatacije pijeska iz rijeke Save. Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da je tuženi (ponovo) postavio znak zabrane prometa za teretna vozila koja imaju osovinsko opterećenje veće od 8 tona (na putu Bajnici-Razboj), nije dovoljna za dokazivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, u smislu odredbe člana 17. Zakona o vodama, apelant je vađenje pijeska, šljunka, kamena, ruda i drugih materijala iz korita rijeke Save mogao vršiti samo ako je pribavio vodoprivrednu saglasnost. Međutim, obzirom da u konkretnom slučaju nije sporno da apelant nije ni tražio, a samim tim ni dobio vodoprivrednu saglasnost u periodu 2002.-2005. godina, to i nije mogao prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima osnovano očekivati dobit. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili postavljeni tužbeni zahtjev jer apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi. Naime, u konkretnom slučaju štetu u vidu izmakle koristi može trpiti samo lice koje je ovlašteno da ekspoloatiše pijesak i šljunak, na osnovu vodoprivredne saglasnosti, koje svojstvo nije imao apelant, zaključio je Vrhovni sud.

5. AP-4104/16

5. „Mipex-Auto RS“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 097583 16 Pž od 25. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (KP „Komus“ a.d. Novi Grad) da mu na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti isplati iznos od 20. 802,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je u konkretnom slučaju, u postupku javne nabavke specijalnog komunalnog vozila, rješenjem Komisije za rješavanje žalbi od 11. maja 2011. godine poništena odluka tuženog od 17. marta 2011. godine o poništenju postupka javne nabavke, a koju odluku tuženi nije pobijao u upravnom sporu. Međutim to ne znači automatski da bi tužitelj-apelant bio izabran u ponovnom postupku kao najpovoljniji ponuđač, tim više što je apelant dao veću ponudu od ostala dva kvalifikovana ponuđača, a uvršten je u rang listu ponuda kao drugorangirani kandidat, shodno kriterijumu ekonomski najpovoljnije ponude. Viši privredni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je u ponovnom postupku najpovoljniji ponuđač, jer u ponovnom postupku nije ni vršeno rangiranje ponuda. Naime, apelant bi mogao ostvariti pravo na naknadu štete u slučaju da je tuženi u ponovnom postupku izabrao apelanta za najpovoljnijeg ponuđača i da je tuženi bio dužan da, u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama, zaključi ugovor sa apelantom. Međutim, budući da apelant nije izabran u postupku nadmetanja kao najpovoljniji ponuđač, između parničnih stranaka nije ni zaključen ugovor o nabavci predmetnog specijalnog vozila, to je tužbeni zahtjev neosnovan odnosno, po redovnom toku stvari u smislu člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima apelant nije mogao očekivati izmaklu korist koja je predmet tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je donio odluku kao u izreci presude.

Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3232/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3232/16 (D.D. za osiguranje „Camelija“… | Sudska praksa | Aktio