Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2015/14 (M. D.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javni interes
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2015/14

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2015/14, rješavajući apelaciju Mirsada Džajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Džajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 000698 14 Gž2 od 7. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Džajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Veliki Badić kod Bosanske Krupe podnio je 30. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 000698 14 Gž2 od 7. marta 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, te tuženih Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Općina), Mjesne zajednice Veliki Badić (u daljnjem tekstu: Mjesna zajednica), kao i Bahte Šabića i Huseina Džajića (svi u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i tužena Općina su dostavili odgovore na apelaciju 2. i 7. novembra 2016. godine.

4. Ostali tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 5. juna 2007. godine tužbom pokrenuo parnični postupak protiv tuženih radi utvrđenja prava vlasništva na parceli k.č. broj 1116 Đajića kuća, nekategorisani put, površine 787 m2, upisanoj u popisnom listu broj 169 i zk. ul. broj 73 k.o. Badić, tip dobro u općoj upotrebi – putevi, koja se u službenim evidencijama vodi na tuženoj Općini (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina).

7. Odlučujući u ponovnom postupku o podnesenoj tužbi, Općinski sud u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 18 0 P 000698 07 P2 od 23. decembra 2013. godine usvojio tužbeni zahtjev utvrdivši da je predmetna nekretnina u cijelosti apelantovo vlasništvo, što je tužena Općina dužna priznati i trpjeti da se apelant na temelju navedene presude uknjiži kao vlasnik, a tužena Općina isknjiži iz javnih evidencija, uz obavezivanje tužene Općine da apelantu namiri troškove parničnog postupka. Istom presudom odlučeno je da se tužba smatra povučenom u odnosu na tuženu Mjesnu zajednicu uz konstataciju da se apelant odrekao tužbenog zahtjeva u odnosu na tužene Bahtu Šabića i Huseina Džajića, a apelant je obavezan da imenovanim nadoknadi troškove postupka.

8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da je predmetna nekretnina uspostavljena prilikom izlaganja nekretnina za k.o. Veliki Badić i da je formirana od dijelova triju parcela koje je on, prije izlaganja nekretnina, stekao dijelom dosjelošću, dijelom po osnovu kupoprodaje od Huseina i Mustafe Džajića, te dijelom na osnovu nasljeđivanja iza oca. Sa druge strane, tužena Općina je tvrdila da je predmetnu nekretnina stekla na zakonit način i to na osnovu rješenja Komisije za izlaganje podataka od 20. septembra 2009. godine, na osnovu čega je uspostavljen novi zk. ul. broj 73 k.o. Badić, osporivši apelantu aktivnu legitimaciju u parnici, jer ničim nije dokazao svoje tvrdnje, pri čemu je još naglašeno da stvari u općoj upotrebi nisu u prometu, pozvavši se na odredbu člana 7. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO).

9. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem vještaka geometra, saslušanjem svjedoka, te ocjenom dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, imajući u vidu odredbe čl. 23. i 32. ZVPO, Općinski sud je utvrdio da je apelant dokazao da je na sve tri parcele od čijih je dijelova formirana predmetna nekretnina stekao vlasništvo na zakonit način i to prije izlaganja nekretnina za k.o. Badić i formiranja predmetne nekretnine i da je aktivno legitimiran u predmetnoj parnici. Nakon toga Općinski sud je, ocjenjujući jače pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, izveo zaključak da jače pravo ima apelant, jer su apelantovi pravni prednici stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini prije tužene Općine, a apelantu, odnosno njegovim pravnim prednicima, vlasništvo na predmetnoj nekretnini nije oduzeto, niti ograničeno na bilo koji način propisan zakonom. Osim toga, Općinski sud je naglasio da iz nalaza vještaka proizlazi da trenutno stanje upisa upućuje da je predmetna nekretnina upisana sa pravom vlasništva 1/1 i u korist apelanta i u korist tužene Općine samo pod različitim oznakama parcela iz čega se može izvesti zaključak da postoji dupli upis predmetne nekretnine. Međutim, budući da predmetna parnica nije bila usmjerena na dokazivanje duplog upisa premetne nekretnine sa upisom različitih nosilaca prava vlasništva, Općinski sud je tu tvrdnju vještaka uzeo u obzir samo kod ocjene jačeg prava vlasništva. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je obrazložio na str. 18. i 19. presude.

10. Odlučujući o žalbi tužene Općine, Kantonalni sud je Presudom broj 18 0 P 000698 14 Gž2 od 7. marta 2014. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci iz stava I izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, te obavezivanje tužene Općine na naknadu troškova postupka, te je istovremeno odbijen zahtjev tužene Općine za naknadu troškova za sastavljanje žalbe (sve preciznije navedeno u izreci presude). Nakon što je Kantonalni sud ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, došao je do zaključka da je prvostepeni sud prilikom odlučenja pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom pravcu Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je 2002. godine proveden i pravomoćno završen postupak izlaganja nekretnina na temelju Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Nadalje, kako je u obrazloženju istaknuto, na osnovu zapisnika o toku izlaganja u popisnom listu broj 169 k.o. Badić, konstatiran je postojeći put na k.č. broj 1116, kao jednoj od brojnih parcela u tom popisnom listu, a u tom je postupku rješenjem od 29. septembra 2002. godine odlučeno da se predmetni put upiše kao dobro u općoj upotrebi sa dijelom 1/1 u korist tužene Općine, pa je upravo tim povodom i izvršen upis predmetne nekretnine u zk. ul. broj 73 k.o. Badić.

11. U vezi sa apelantovim tužbenim navodima (apelant nije dostavio odgovor na žalbu) da je stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini prije nego što je ona formirana kao zasebna parcela i upisana kao dobro u općoj upotrebi, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o novoformiranoj posebnoj parceli, čiji je status definiran 2002. godine, nakon provedenog upravnog postupka izlaganja nekretnina, pri čemu apelant tokom postupka nije dokazao da je vlasništvo na predmetnoj nekretnini stekao nakon upisa prava tužene Općine na predmetnoj nekretnini. U tom pravcu Kantonalni sud je još naveo da apelant jeste vlasnik triju parcela iz zk. ul. broj 94 k.o. Badić, ali nije vlasnik parcele 1116 iz zk. ul. broj 73, jer predmetna nekretnina predstavlja put kao opće dobro, koja je izdvojena i formirana kao posebna parcela sa posebnim statusom na kojoj Općina ima pravo raspolaganja.

12. Nadalje je pojašnjeno da činjenica da je predmetna nekretnina nekada bila fizički dio triju apelantovih parcela ne čini apelanta vlasnikom predmetne nekretnine koja je u postupku koji je propisan zakonom izdvojena i formirana kao posebna parcela, pri čemu apelant nije osporavao odluke nadležnog upravnog organa. Shodno tome, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe o dosjelosti kao osnov za stjecanje prava vlasništva, jer je tužena Općina 2002. godine na predmetnoj nekretnini stekla pravo upisano u zemljišnu knjigu na zakonit način, a apelant tokom postupka nije dokazao da je on nakon tog vremena stekao vanknjižno, odnosno knjižno vlasništvo na predmetnoj nekretnini. Shodno tome, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. stav (1) tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kojom je usvojen tužbeni zahtjev, jer je navedeni sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini koju su, kao dio njegove tri parcele po starom upisu, njegovi prednici držali u vlasništvu i neprekidnom posjedu, uključujući njegov posjed do danas. Ukazuje da tokom postupka nije mogao doći ni do jednog dokaza kojim bi dokazao da je prije ili nakon izvršenog izlaganja izvršena identifikacija sporne k.č. broj 1116 Džajića kuća, površine od 787 m2, tip dobro u općoj upotrebi – putevi, koja se vodi na tuženoj Općini. Tvrdi da nikada nije proveden postupak za utvrđivanje javnog interesa i kategorisanje predmetne nekretnine u dobro u općoj upotrebi – nekategorisani putevi. Smatra da je pitanje izdvajanja predmetne nekretnine koja je bila u sastavu triju parcela u apelantovom vlasništvu moralo biti riješeno u postupku eksproprijacije tog dijela zemljišta. Apelant sumnja da je postupak izdvajanja predmetne nekretnine tužena Općina izvršila zakonito, pa u tom pravcu detaljno iznosi svoja zapažanja i sumnje. Smatra da je Kantonalni sud u predmetnom postupku povrijedio odredbe materijalnog prava i to čl. 23. i 32. ZVPO, te odredbe čl. 68. do 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, kao i član 7. stav 3. istog zakona, te član 4. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti. Ukazuje da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava, a da je on upravo lišen svoje imovine u predmetnom postupku. Tvrdi da je na zakonit način stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini na osnovu člana 32. ZVPO, odnosno nasljeđivanjem iza oca i na temelju kupoprodaje od bivših vlasnika, i to sve po starom premjeru, a da se tužena Općina nezakonito upisala kao nosilac prava raspolaganja po novom premjeru u nezakonitom postupku u kojem apelant nije ni učestvovao. Predloženo je da se apelacija usvoji na način da se utvrdi kršenje apelantovog prava na imovinu i prava na pravično suđenje, te da se osporena drugostepena presuda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ostao kod obrazloženja datog u osporenoj presudi, jer ocjenjuje da je ono sveobuhvatno kako u procesnom, tako i u materijalnom smislu, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Tužena Općina je sve apelacione prigovore ocijenila neutemeljenim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana, budući da osporena presuda Kantonalnog suda nema nedostatke na koje je apelant neosnovano ukazao.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

II STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA

1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br.

53/03, 73/05 i 19/06) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu bitne odredbe glase: Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 3. stav (1) (1) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka. Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 102. stav (1) (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđenje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Član 123. stav (1) (1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 229. stav (1) tačka 4) (1) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) Ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 P 000698 14 Gž2 od 7. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na utvrđivanje prava vlasništva, što predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

28. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na osnovu dosjelosti, pri čemu apelant svoje tvrdnje o proizvoljnosti u predmetnom postupku temelji na propustima koji su se, navodno, desili prethodno u upravnom postupku, koji je pravosnažno okončan, u okviru kojeg je došlo do izdvajanja predmetne nekretnine i formiranja posebne parcele koja je upisana na tuženu Općinu. Dakle, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku nije raspravljalo o zakonitosti tog upravnog postupka. Polazeći od toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na temelju raspoloživih dokaza zaključio da je tužena Općina u postupku izlaganja nekretnina provedenom po zakonu stekla pravo raspolaganja na predmetnoj novoformiranoj parceli, pri čemu apelant ničim nije dokazao da je upravo on nakon toga na toj parceli, na osnovu valjanog pravnog osnova, stekao pravo vlasništva. Shodno tome, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, kao i činjenicu da Kantonalni sud u predmetnom postupku nije raspravljao o zakonitosti upravnog postupka, jer za to nije bio ni ovlašten, Ustavnom sudu se čini neutemeljenim apelantovo pozivanje na kršenje relevantnih odredaba Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Ustavni sud, također, podsjeća i na odredbu člana 2. ZPP koja propisuje da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te odredbu člana 3. stav (1) ZPP koja propisuje da stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka. Uz to, Ustavni sud ne zapaža da je apelantu tokom predmetnog postupka na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da, shodno procesnom pravu, disponira tužbenim zahtjevom, niti bilo šta drugo ukazuje da mu je bilo uskraćeno pravo da ravnopravno učestvuje u predmetnom postupku. Ustavni sud, stoga, u takvim činjeničnim i pravnim okolnostima ne može prihvatiti opravdanim apelantove prigovore o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene prava.

29. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. Ustavni sud zapaža da apelant, zbog odbijanja tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na osnovu dosjelosti, smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Isto tako, apelant tvrdi da je na taj način lišen svoje imovine na nezakonit način, pa s obzirom na takve tvrdnje, Ustavni sud, prije svega, treba da ispita da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je predmetna nekretnina tokom 2002. godine u upravnom postupku izlaganja nekretnina, koji je pravosnažno okončan, formirana kao posebna parcela, u naravi put - dobro u općoj upotrebi, na kojoj je tužena Općina u javnim evidencijama upisala pravo raspolaganja. Tokom postupka je, također, utvrđeno da je predmetna nekretnina formirana od dijelova triju parcela čiji je vlasnik apelant, koja je u postupku izlaganja nekretnina izdvojena kao posebna parcela. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je u upravnom postupku, koji je pravosnažno okončan, nesporno došlo do oduzimanja dijela apelantovih nekretnina, te da se apelantovi prigovori suštinski svode na nezakonitost tog postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža da tužbeni zahtjev nije bio usmjeren na ispitivanje zakonitosti upravnog postupka koji je prethodio predmetnom postupku, već na utvrđivanje prava vlasništva na spornoj nekretnini na osnovu dosjelosti, jer apelant, prema njegovim tvrdnjama, spornu nekretninu i dalje drži u svom posjedu, pa se u takvim okolnostima može govoriti o apelantovoj imovini, koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, budući da je Kantonalni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, čime je došlo do miješanja u apelantovo pravo na mirno uživanje prava na imovinu.

34. Stoga, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: a) da li je miješanje predviđeno zakonom, b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa?

35. Pošto je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već ispitao presudu Kantonalnog suda u kontekstu prigovora o kršenju prava na pravično suđenje utvrdivši da Kantonalni sud u predmetnom postupku nije proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu u okolnostima konkretnog slučaja bilo zakonito.

36. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom jeste da li citirane odredbe, kao takve, predstavljaju izraz javnog interesa. Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe ZVPO propisuju način stjecanja vlasništva (član 23. ZVPO), što uključuje i dosjelost (član 32. ZVPO) kao jedan od načina za stjecanje vlasništva. Shodno citiranoj odredbi, „posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda“. Sa druge strane, procesni zakon jasno propisuje način na koji se provodi postupak, odnosno obaveze stranaka u postupku koje procesni zakon obavezuje da predoče sve činjenice i dokaze na kojima zasnivaju svoje tvrdnje (čl. 7. stav (1), 102. stav (1) i 123. stav (1) ZPP). Ustavni sud, također, podsjeća na odredbu člana 2. stav (1) ZPP koja propisuje da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te na odredbu člana 3. stav (1) ZPP koja parničnim strankama omogućava da slobodno raspolažu zahtjevima koje su stavile tokom postupka. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba, Ustavni sud smatra da se radi o jasnim zakonskim odredbama i da se javni interes ogleda u potrebi da se reguliraju pravila parničnog postupka na osnovu kojih redovni sudovi na području Federacije BiH raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima (član 1. ZPP), što svakako predstavlja javni interes.

37. Konačno, Ustavni sud mora razmotriti pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želio postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

38. Ustavni sud smatra da su relevantne zakonske odredbe koje je imao u vidu Kantonalni sud razmjerne cilju kojem se težilo, te da one u konkretnom slučaju ne predstavljaju preveliki teret za apelanta. Navedeno posebno imajući u vidu da iz prvostepene presude proizlazi podatak da postoji dupli upis sporne nekretnine sa različitim nosiocima prava raspolaganja, pri čemu treba naglasiti da tužbeni zahtjev nije bio usmjeren na rasvjetljavanje te okolnosti.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo ni do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporenom presudom odbijen tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u segmentu primjene prava, pri čemu ništa ne ukazuje na to da je apelantu bilo uskraćeno pravo da disponira tužbenim zahtjevom i da ravnopravno učestvuje u postupku sa ostalim strankama.

41. Isto tako, nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ako je miješanje u apelantovu imovinu, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na osnovu dosjelosti izvršeno u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu i uz poštivanje principa proporcionalnosti između prava na imovinu i javnog interesa.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2015/14 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio