Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-115/15 (M. A., D. A. i D. A.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-115/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-115/15, rješavajući apelaciju Miće Anteševića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mićo Antešević, Dragan Antešević i Duško Antešević protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 074593 14 Gž od 10.

oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mićo Antešević, Dragan Antešević i Duško Antešević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kotor Varoši, koje zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 8. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 074593 14 Gž od 10. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili, između ostalog, da se obaveže tužena (Republika Srpska) da apelantima isplati nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog gubitka bračnog druga, odnosno majke, u određenom novčanom iznosu, te da isplati prvoapelantu na ime određenih troškova (bliže opisanih u izreci prvostepene presude), određene novčane iznose.

2. Okružni sud je naveo da je predmet postupka zahtjev apelanata za naknadu štete, koji zahtjev apelanti temelje na tome da je njihova supruga, odnosno majka, 4. oktobra 1992. godine poginula na način što je iz zasjede pucano u vozilo u kome se ona nalazila, zbog čega su apelanti pretrpjeli nematerijalnu i materijalnu štetu koju potražuju u konkretnoj parnici. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da apelanti nisu dokazali postojanje uzročno posljedične veze između smrti njihovog prednika i opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti tužene, niti su dokazali da su za pogibiju odgovorni organi tužene. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio da je osnovan prigovor zastare potraživanja, jer je predmetna tužba podnesena 15. marta 2001. godine nakon što je protekao subjektivni trogodišnji rok zastare iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud se pozvao na odredbe čl. 174. i 177. ZOO-a, te u vezi s tim ukazao da iz navedenih odredaba proizlazi da su postojali uslovi za isključenje odgovornosti tužene u smislu odredbe člana 177. stav 2. ZOO-a, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, jer nema uzročne veze između radnji tužene i povrjeđivanja prednika apelanata, budući da smrt prednika apelanata nije uzrokovana od strane tužene, već trećih nepoznatih lica. Pored toga, Okružni sud je naglasio, da u konkretnom slučaju čak i u situaciji da postoji osnov za obavezivanje tužene (a kojeg u konkretnom slučaju nema), na prigovor zastare treba primijeniti odredbu člana 376. stav 1. ZOO-a, u kom slučaju je istekao subjektivni rok zastare potraživanja prije podnošenja tužbe i zbog čega je, po ocjeni Okružnog suda, valjalo tužbeni zahtjev apelanata odbiti, a ne primijeniti odredbu člana

377. ZOO-a kako pogrešno apelanti smatraju. Naime, Okružni sud je naveo, da u konkretnom slučaju ne postoji pravosnažna osuđujuća presuda krivičnog suda za koju bi sud u parničnom postupku bio vezan prema odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, kojom je utvrđeno da je određen izvršilac počinio neko od krivičnih djela za koje ne nastupa zastara krivičnog gonjenja, a čijim izvršenjem su apelanti pretrpjeli štetu. Okružni sud je također istakao, da je sudska praksa stvorila izuzetak od pravila da se o postojanju krivičnog djela može rješavati samo u krivičnom postupku, kao izraz načela pružanja jače zaštite prava oštećenom na naknadu štete koja je prouzrokovana krivičnim djelom, ako su postojale određene procesne smetnje (smrt izvršioca, njegova nesposobnost rasuđivanja, nedostupnost organima gonjenja i dr.) zbog kojih nije moguće da se protiv izvršioca krivičnog djela postupak pokrene i okonča donošenjem pravosnažne i krivične presude kojom se oglašava krivim, te da je parnični sud u takvom slučaju ovlašten da kao prethodno pitanje utvrdi da li je šteta prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, jer krivično djelo može da postoji i kada je izostao krivični postupak pri čemu djelatnost parničnog suda ne bi bila usmjerena na utvrđivanje krivične odgovornosti. Međutim, Okružni sud je zaključio, da bi u tom slučaju morala postojati tačno određena osoba kojoj se stavlja na teret izvršenje krivičnog djela, zbog čega nije bilo mjesta žalbenim prigovorima da su postojali uslovi da se to utvrdi i u konkretnom slučaju, tim prije što nije navedena tačno određena osoba ili više njih kojima bi se takva krivična djela mogla staviti na teret.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili Okružni sud očigledno proizvoljno utvrdio činjenično stanje i da je proizvoljno primijenio materijalno pravo (relevantne odredbe ZOO-a).

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Apelanti smatraju da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, te da je proizvoljno utvrdio činjenično stanje, što je za posljedicu imalo kršenje njihovih prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-115/15 (M. A., D. A. i D. A.) | Sudska praksa | Aktio