Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1026/15 (M.Š.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1026/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-1026/15, rješavajući apelaciju M. Š., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. Š., protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 036156 13 Rev 2 od 9. decembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 036156 15 Rsž 2 od 23.
aprila 2015. godine i Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 036156 15 Rev 3 od 25. marta 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
AP-1026/15, AP-2994/15 i AP-1927/16
1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 6. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 036156 13 Rev 2 od 9. decembra 2014. godine, kojom je djelimično uvažena revizija tužene (Klinička bolnica Mostar) izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 036156 10 Rsž od 3. februara 2011. godine i presuda Kantonalnog suda ukinuta u dijelu odluke kojom je apelantici dosuđena isplata razlike plaće za period od 4. decembra 2004. do 31. avgusta 2007. godine i troškovima postupka i u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je Vrhovni sud preinačio obje nižestepene presude u dijelu odluke kojom je apelantici dosuđena isplata razlike plaće za period od 1. septembra 2007. do 1. avgusta 2008. godine i isplata regresa za 2005. godinu i u tom dijelu odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-1026/15.
2. Apelantica je 16. juna 2015. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 036156 15 Rsž 2 od 23. aprila 2015. godine kojom je djelimično uvažena žalba tužene, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu dosuđene naknade na ime razlike plaće za period od 1. septembra 2005. do 31. avgusta 2007. godine, pa je obavezana tužena na ime razlike isplaćene i pripadajuće plaće isplatit za period od septembra 2005. do avgusta 2007. godine isplatiti apelantici određene mjesečne iznose, dok je žalba tužene uvažena u dijelu prvostepene presude kojim je apelantici dosuđena isplata razlike plaća za period od 4. decembra 2004. do 30. avgusta 2005. godine, te je u tom dijelu apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom. Apelantica je u apelaciji navela da je protiv Presude Kantonalnog suda od 23. aprila 2015. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Apelantica se prilikom dostave apelacije nije pozvala na broj AP-1026/15, pa je ova apelacija evidentirana kao nova apelacija pod brojem AP-2994/15.
3. Apelantica je 29. aprila 2016. godine podnijela apelaciju Ustvanom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 036156 15 Rev 3 od 25. marta 2016. godine, kojim je odbačena, kao nedopuštena revizija koju je apelantica izjavila protiv Presude Kantonalnog suda od 23. aprila 2015. godine. Apelantica se prilikom dostave apelacije nije pozvala na prethodno izjavljene apelacije, pa je ova apelacija evidentirana kao nova apelacija pod brojem AP-1927/16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da je u dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na koji je Rješenjem Vrhovnog suda od 25. marta 2016. godine apelanticina revizija odbačena, konačna odluka Presuda Kantonalnog suda od 23. aprila 2015. godine.
4. S obzirom da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP- 1026/15, AP-2994/15 i AP-1927/16, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1026/15.
5. U obrazloženju Presude Vrhovnog suda od 9. decembra 2014. godne, navedeno je, između ostalog, da je apelantica svoja potraživanja zasnivala na odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU/00), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU/00), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU/05), Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU/07), kao i Pravilnika o radu tužene i Pravilnika o plaći, naknadama na plaće i drugim materijalnim pravima uposlenika KB Mostar koji nemaju karakter plaće. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se razlika plaća za vremenski period od 1. septembra 2007. do 31. decembra 2008. godine nije mogla dosuditi apelantici primjenom odredaba OKU/05, jer je odredbom člana 7. navedenog ugovora propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada, koja je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta poslova koje zaposlenik obavlja, dok je pojam najniže plaće određen članom 8. OKU/05. Shodno tome Vrhovni sud je utvrdio da OKU/05 ne sadrži koeficijente, već je članom 10 stav 1. propisano da se odgovarajući koeficijenti složenosti poslova u koje se razvrstavaju zvanja i poslovi zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da je u vremenskom periodu od 1. septembra 2007. do 1. avgusta 2008. godine GKU/00 prestao da važi, dok primjena GKU/07 nije počela iz čega proizilazi da nije postojao drugi činilac za obračun osnovne plaće – odgovarajući koeficijent složenosti poslova, pa tako nisu postojale propisane pretpostavke za obračun osnovne plaće, odnosno za primjenu relevantnih odredaba OKU/05. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se u skladu sa odredbom člana 1. stav 2. OKU/00 isti primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, pa imajući u vidu da je tužena javna ustanova, a ne preduzeće, zaključeno je da se u odnosu na apelanticin zahtjev za isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2005. godinu ne mogu primjeniti odredbe OKU/00.
6. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke Kantonalnog suda od 23. aprila 2015. godine je navedeno, između ostalog, da je Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U- 29/11 od 23. novembra 2011. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 86/11 od 21. decembra 2011. godine) utvrđeno da GKU/00 u vrijeme zaključenja, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III. 2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da nakon ukidanja drugostepene presude, postupak nije pravomoćno okončan u dijelu apelanticinog zahtjeva za isplatu razlike plaća za period od 4. decembra 2004. do 31. avgusta 2007. godine, te da se navedena Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao da apelantica ne može temeljiti svoje potraživanje u pogledu zahtjeva za isplatu razlike isplaćenih i pripadajućih plaća za naprijed navedeni vremenski period na odredbama GKU/00, iz razloga što isti od donošenja nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte. Također, Kantonalni sud je naveo da s obzirom na to da se OKU/00 primjenjuje samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, a imajuću u vidu da je tužena javna ustanova, to se na nju nisu mogle primjeniti odredbe OKU/00, te joj se nije mogla dosuditi naknada razlike plaće do 8. septembra 2005. godine, kada je na snagu stupio OKU/05. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da se u predmetnoj pravnoj stvari ne mogu primjeniti niti odredbe Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima radnika tužene, iz razloga što apelantica nije izvodila dokaz kolika bi joj plaća u spornom periodu pripadala po odredbama ovog Pravilnika, niti su istim određeni parametri za obračun plaća.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica smatra da su osporene odluke jednostrane i proizvoljne, te da je time dovedena u pitanje primjena osnovnog načela vladavine prava i pravne sigurnosti, kao i da različito postupanje Vrhovnog suda u u predmetima sa istim pravnim i činjeničnim osnovom ima za posljedicu pravnu nesigurnost i diskriminaciju apelantice.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman