Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4894/16 (E. K.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4894/16

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4894/16, rješavajući apelaciju Emira Karače, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Emira Karače podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja žalbenog postupka protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine.

Odbacuje se apelacija Emira Karače podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14.

novembra 2016. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. i 4. Evropske konvencije, kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emir Karača (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka po žalbi protiv navedenog rješenja.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo izvršenje rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine do okončanja postupka po njegovoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 27. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud je 30. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalno tužilaštvo 5. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Sudija za prethodni postupak Kantonalnog suda odlučujući u krivičnom predmetu (apelant se tereti da je počinio krivična djela organizovani kriminal u vezi sa zloupotrebom položaja i ovlaštenja i krivičnog djela povrede zakona od strane sudije) protiv apelanta i ostalih osumnjičenih pobliže navedenih u izreci rješenja, donio je rješenje broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine kojim je, između ostalog, apelantu izrekao mjeru zabrane napuštanja boravišta i putovanja u smislu člana 140c. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Tim rješenjem je izrečena mjera zabrane na osnovu člana 140a. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 2. ZKP napuštanja boravišta i putovanja, te izdata naredba da se apelant i ostali osumnjičeni imaju javljati nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta i to svakih 7 dana. Nadalje, predmetnim rješenjem je izrečena i mjera zabrane u smislu člana 140a. stav 2. u vezi stava 1. tačka c) sastajanja sa određenim osobama, kojom je određena zabrana njihovog međusobnog sastajanja, kao i sastajanja sa ostalim osumnjičenim i svjedocima u konkretnom krivičnom predmetu. Konačno, Kantonalni sud je predmetnim rješenjem apelantu izrekao i mjeru zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKP i zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 140a. stav 1. tačka b) ZKP i to zabranu posjećivanja Advokatske kancelarije na adresi Šenoina 8/2, Općina Centar Sarajevo.

7. Iz odgovora na apelaciju Kantonalnog suda proizilazi da su protiv rješenja o izricanju mjera zabrane apelant i punomoćnici ostalih osumnjičenih izjavili žalbe, te da je posljednja žalba zaprimljena u sudu 23. decembra 2016. godine, nakon čega je po isteku žalbenog roka predmet dostavljen vanraspravnom vijeću na odluku po žalbama.

8. Prema dokumentima predočenim Ustavnom sudu, vanraspravno vijeće još nije odlučio o žalbama.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz čl. II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno prava iz člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4, člana 6. st. 1, 2. i 3. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je obaveza suda da o njegovoj žalbi odluči u roku od 48 sati, jer je to identično kao i kada je u pitanju mjera pritvora, a da nasuprot tome, sud još uvijek nije donio svoju odluku po žalbi. Apelant ističe da su mu povrijeđena prava na suđenje u razumnom roku, prava na nepristrasan sud, te pravo na odbranu. Apelant dalje navodi da osporeno rješenje uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, i to kako kada je u pitanju osnovana sumnja kao conditio sine qua non za određivanje mjera zabrane, tako i kada je u pitanju procesno pravni osnov temeljem kojeg su apelantu određene mjere zabrane. Nadalje, apelant smatra da osporeno rješenje ne sadrži jasne, logične i nedvojbene razloge o odlučnim činjenicama koji konkretiziraju osnovanu sumnju kao conditio sine qua non za određivanje mjere zabrane apelantu, a tako i razloge koji konkretiziraju postojanje opasnosti iz člana 146. stav 1. tač. a), b) i c) ZKP-a. Stoga, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine rješenje Kantonalnog suda od 14. novembra 2016. godine i predmet vratio tom sudu te mu naloži da odmah donese novu odluku u skladu sa čl. II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1, 2. i 3, članom 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije, kao i da naloži Federaciji Bosne i Hercegovine da mu naknadi troškove sačinjavanja apelacije u iznosu od 600,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju postupanja u konkretnom predmetu, te istakao da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno složenom predmetu protiv osumnjičenih Alije Delimustafića i drugih, činjenicu da je za deset osumnjičenih lica po većem broju rješenja određivan i produžavan pritvor, da je tekao postupak po žalbama na ta rješenja, te da nije realno očekivati da se odluka po žalbama na izrečene mjere zabrane donese u kratkom vremenu po donošenju rješenja sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda. Također, Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporeno rješenje sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda od 14. novembra 2016. godine o izrečenim mjerama apelantu Karača Emiru i ostalim osumnjičenim nije pravomoćno, da je u toku žalbeni postupak pred vanraspravnim vijećem, pa je predložio da Ustavni sud donese odluku o odbacivanju apelacije kao preuranjene.

11. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da ne postoje povrede prava na slobodu i sigurnost i pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno povreda člana II/3. d) i e) Ustava BiH i člana 5. stav 1. tačka c), stav 2, 3. i 4, člana 6. stav 1, 2. i 3, člana 13. i člana 14. Evropske konvencije, te je predložilo da Ustavni sud izjavljenu apelaciju i predloženu privremenu mjeru odbije kao neosnovane. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, tužilaštvo je navelo da nisu povrijeđena apelantova prava, iz razloga što se odredba člana 148. stav 5. ZKP, (koja govori da o žalbi na rješenje o određivanju pritvora vijeće mora donijeti odluku u roku od 48 sati), ne može primijeniti analogijom na pravila o izricanju mjera zabrane, odnosno ne može se primijeniti u postupku izjavljivanja žalbe na rješenje o izricanju mjere zabrane. Pored toga, tužilaštvo, je istaklo da se pitanje poštovanja odnosno eventualne povrede prava odnosno uopšte principa pravičnog suđenja garantovanog članom 6. Evropske konvencije, a imajući u vidu složenost krivičnog postupka kod kojeg eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka, prema praksi Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Zbog svega navedenog, tužilaštvo cijeni da apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku nije povrijeđeno, odnosno da je pitanje ocjene eventualne povrede tog prava preuranjeno u fazi u kojoj se konkretan postupak trenutno nalazi.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 140.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 140a.

Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,

b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,

c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i

e) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.

(2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere. VI.Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na navode kojima se osporava rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 16 Kpp 76 od 14. novembra 2016. godine

15. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. i 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1) i (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

17. Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

18. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju postupak kojim se osporava navedeno rješenje je, nakon podnesenih žalbi apelanta i ostalih osumnjičenih, u toku pred vanraspravnim vijećem Kantonalnog suda, a apelant nije obavijestio Ustavni sud, u smislu odredbe člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, da li je vanraspravno vijeće Kantonalnog suda donijelo odluku o podnesenim žalbama.

19. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. maja 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03). Ustavni sud primjećuje da osporeno rješenje kojim su prema apelantu određene mjere zabrane ne predstavlja utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). Uostalom, u konkretnom slučaju, predmet se trenutno nalazi pred vanraspravnim vijećem Kantonalnog suda na odlučivanju po žalbama, tako da o navedenom nije pravosnažno ni odlučeno. Iz svega navedeno slijedi da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

20. Dakle, u konkretnom slučaju postupak po žalbi, na rješenje kojim su prema apelantu određene mjere zabrane, je u toku, tako da slijedi da apelacija i u pogledu prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. i 4. Evropske konvencije, također preuranjena.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja postupka

22. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

23. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.

24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

26. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti na to da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud o tome da li je vanraspravno vijeće Kantonalnog suda odlučilo o žalbama podnesenim protiv rješenja Kantonalnog suda od 14. novembra 2016. godine, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da li je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.

30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

31. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).

a)Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud podsjeća da garancije iz člana 6. Evropske konvencije nastupaju službenom obavijesti koju pojedincu daje nadležna vlast o tvrdnji da je počinila krivično djelo, odnosno drugim mjerama ili radnjama ako impliciraju da je osoba počinila krivično djelo i supstancijalno pogoršavaju situaciju osobe isto kao i takva službena obavijest. U konkretnom slučaju apelant se tereti da je počinio krivična djela organizovani kriminal u vezi sa zloupotrebom položaja i ovlaštenja i krivičnog djela povrede zakona o sudije, a prvostepenim rješenjem određene su mjere zabrane prema njemu, na koje je on izjavio žalbu. Nesporno je da apelant uživa garancije člana 6. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu trajanja postupka po žalbi pred vanraspravnim vijećem Kantonalnog suda u predmetu u kojem je apelant žalbu podnio 18. novembra 2016. godine. S obzirom na činjenicu da se radi o složenijem predmetu, kojim je obuhvaćeno više osumnjičenih, gdje je posljednja žalba zaprimljena u Kantonalni sud 23. decembra 2016. godine, nakon čega je predmet dostavljen vanraspravnom vijeću na odluku po žalbama, Ustavni sud će s aspekta donošenja odluke u razumnom roku razmatrati period od dana kada je Kantonalni sud zaprimio posljednju žalbu, dakle od 23. decembra 2016. godine do dana donošenja ove odluke, dakle, postupak koji traje nešto više od jednog mjeseca i koji, prema stanju spisa, nije okončan.

b)Analiza razumnosti trajanja postupka

34. U pogledu složenosti postupka, Ustavni sud zapaža da se radi postupku koji se vodi protiv osumnjičenih Alije Delimustafića i drugih osumnjičenih lica, među kojima je i apelant, i to za više težih krivičnih djela, gdje je po većem broju rješenja određivan i produžavan pritvor, da je tekao postupak po žalbama na ta rješenja. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku.

35. U vezi s apelantovim ponašanjem, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama utjecao na odugovlačenje postupka.

36. S druge strane, posmatrajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da su protiv osporenog rješenja o izricanju mjera zabrane branioci sedam osumnjičenih, kao i sam apelant izjavili žalbe, te da je posljednja žalba zaprimljena u sudu 23.decembra 2016. godine, nakon čega je po isteku žalbenog roka predmet dostavljen vanraspravnom vijeću Kantonalnog suda na odluku po žalbama. Ustavni sud zapaža da je Kantonlani sud u odgovoru na apelaciju naveo da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno složenom predmetu protiv osumnjičenih Alije Delimustafića i drugih, te je ukazao i na činjenicu da je za deset osumnjičenih lica po većem broju rješenja određivan i produžavan pritvor, da je tekao postupak po žalbama na ta rješenja, te da nije realno očekivati da se odluka po žalbama na izrečene mjere zabrane donese u kratkom vremenu po donošenju rješenja sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navelo da nisu povrijeđena apelantova prava, iz razloga što se odredba člana 148. stav 5. ZKP, (koja govori da o žalbi na rješenje o određivanju pritvora vijeće mora donijeti odluku u roku od 48 sati), ne može primijeniti analogijom na pravila o izricanju mjera zabrane, odnosno ne može se primijeniti u postupku izjavljivanja žalbe na rješenje o izricanju mjere zabrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može ocijeniti period od nešto više od jednog mjeseca, koliko traje predmetni postupak, kao pretjerano dug, naročito imajući u vidu daljnji tok postupka i napore koje je Kantonalni sud ulaže kako bi se predmetni postupak okončao. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelant i branioci ostalih sedam osumnjičenih podnijeli žalbe protiv rješenja Kantonalnog suda od 14. novembra 2016. godine kojim su im određene mjere zabrane, te da je posljednju žalbu taj sud zaprimio 23. decembra 2016. godine, pa nakon što je protekao žalbeni rok, dostavio predmete vanraspravnom vijeću na odluku po žalbama. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju rok nešto duži od jednog mjeseca u kojem nije okončan predmetni postupak još uvijek nije prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije, odnosno Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja i postojanju objektivnih okolnosti.

37. Stoga, imajući u vidu da se radi o relativno složenom postupku koji nije okončan zbog postojanja objektivnih okolnosti i da nema elemenata koji bi ukazivali da je Kantonalni sud bezrazložno odugovlačio postupak, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku još uvijek nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrani diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku, pa kako je o ovim pitanjima Ustavni sud već odlučio, ocjenjujući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku na način da nisu osnovani i da nema kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da o istim navodima posebno odlučuje u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

39. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

40. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav apelacije Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanta. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada predmetni postupak zbog postojanja određenih objektivnih okolnosti, traje nešto duže od jednog mjeseca.

42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka (l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4894/16 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio