Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4804/16 (I. B.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4804/16

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4804/16, rješavajući apelaciju Idriza Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) točka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Idriza Begića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 K 608384 16 Kv 3 od 14. decembra 2016. godine i 65 0 K 608384 Kpp 6 od 9. decembra 2016. godine u odnosu na prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Idriza Begića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 K 608384 16 Kv 3 od 14. decembra 2016. godine i 65 0 K 608384 Kpp 6 od 9. decembra 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Idriz Begić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sabina Hota-Ćatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 K 608384 16 Kv 3 od 14. decembra 2016. godine i 65 0 K 608384 Kpp 6 od 9. decembra 2016. godine. Apelant je zatražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se apelantu ukinuo pritvor i apelant odmah pustio na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud i Tužilaštvo dostavili su odgovor na apelaciju 27. i 28. decembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud se Rješenjem broj 65 0 K 608384 Kpp 6 od 9. decembra 2016. godine oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u predmetnoj krivično-pravnoj stvari (krivični predmet protiv apelanta zbog krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona FBiH; u daljnjem tekstu: KZFBiH). Određeno je da će se po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti Općinskom sudu u Bihaću kao mjesno nadležnom sudu na nadležnost i daljnji postupak. Prijedlog Tužilaštva je djelimično uvažen u odnosu na posebne pritvorske razloge propisane tač. b) i c) člana 146. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), pa je apelantu određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca koji se, prema ovom rješenju, ima računati od dana i sata lišenja slobode, tj. od 2. decembra 2016. godine u 12.27 sati i trajat će do 2. januara 2017. godine do 12.27 sati ili do drugačije odluke suda. Odbijen je prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora iz osnova posebnog pritvorskog razloga propisanog tačkom d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH.

6. U obrazloženju rješenja se navodi da je po okončanju ročišta koje je održano povodom prijedloga za određivanje mjere pritvora Općinski sud 4. decembra 2016. godine donio rješenje i odredio pritvor apelantu iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Odlučujući o apelantovoj žalbi, vijeće Krivičnog odjeljenja Općinskog suda je rješenjem od 8. decembra 2016. godine uvažilo apelantovu žalbu i ukinulo rješenje od 4. decembra 2016. godine, te predmet vratilo na ponovno odlučivanje.

7. Istaknuto je da je prilikom ponovnog odlučivanja sudija za prethodni postupak utvrdio da je apelantov prigovor mjesne nadležnosti osnovan. Ukazano je da na osnovu analize dokaza dostavljenih uz prijedlog, s obzirom na međusobnu povezanost mjesta izvršenja krivičnog djela, izvršioca krivičnog djela i stvarnu nadležnost suda, proizlazi da je u konkretnom slučaju mjesno nadležan Općinski sud u Bihaću. S tim u vezi je istaknuto da braniteljica neosnovano prigovara nadležnost za vođenje istrage u ovom predmetu uz obrazloženje da nije dostavljen bilo kakav akt na osnovu čega se zasniva nadležnost Tužilaštva, imajući u vidu da je navodno mjesto izvršenja krivičnog djela na području Unsko-sanskog kantona. Ukazano je da je sud dužan paziti na svoju mjesnu nadležnost i ova obaveza suda se odnosi samo na predmet suda u kome je tužilac podnio obrazloženi prijedlog, kao što je konkretan slučaj. Prema tome, po mišljenju Općinskog suda, odlučivanje o stvarnoj ili mjesnoj nadležnosti u smislu ove zakonske odredbe se ne odnosi na predmetne istrage koje vodi tužilac, već samo na predmete suda, jer nadležni sud može samo nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim predmet kod tog suda uputiti nadležnom sudu, a ne i predmet tužioca koji vodi istragu nekom drugom (nadležnom) tužiocu.

8. Istaknuto je da je stavom 4. odredbe člana 36. ZKPFBiH propisano da je nenadležni sud dužan preduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgode, zbog čega se Općinski sud upustio u raspravljanje o podnesenom prijedlogu za određivanje mjere pritvora, cijeneći da u konkretnom slučaju postoji opasnost od odgode imajući u vidu rokove propisane zakonom u odnosu na postupanje suda shodno podnesenom prijedlogu, ne zanemarujući pri tome dužnost da postupi po uputi vanraspravnog vijeća da se oglasi mjesno nenadležnim u skladu sa odredbom člana 26. ZKPFBiH u vezi sa članom 36. ZKPFBiH.

9. Navedeno je da je sudija za prethodni postupak, nakon što je razmotren prijedlog za određivanje pritvora, kao i nakon izjašnjenja apelanta i njegove braniteljice, te nakon izvršenog uvida u priložene dokaze, ocijenio osnovanim prijedlog da se apelantu odredi pritvor u trajanju od jednog mjeseca iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, dok je u odnosu na tačku d) prijedlog za određivanje mjere pritvora odbijen kao neosnovan.

10. Sud je naveo iz kojih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora. Analizom provedenih dokaza utvrđeno je da je Tužilaštvo 4. novembra 2016. godine otvorilo istragu protiv apelanta kao kantonalnog tužioca Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona zbog krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav

1. KZFBiH u vezi sa članom 55. KZFBiH. Činjenični opis krivično-pravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, a za koje postoji osnovana sumnja da ga je apelant počinio, kao opći uvjet za određivanje mjere pritvora proizlazi iz izvještaja o izvršenom krivičnom djelu i počiniocu, a u cijelosti je potkrijepljen dokazima pribavljenim primjenom posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tač. a), d) i f) ZKPFBiH koje su provođene po naredbi Općinskog suda od 28. oktobra 2016. godine, kao i zapisnicima o saslušanju svjedoka S. Dž. i M. H.

11. Istaknuto je da su apelantu na njegovom radnom mjestu u Kantonalnom tužilaštvu Unsko-sanskog kantona oduzete novčanice sa serijskim brojevima kao na fotodokumentaciji i službenoj zabilješci od 17. novembra 2016. godine. Navedeno proizlazi i iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 2. decembra 2016. godine. U potvrdi se navodi da su apelantu oduzete novčanice eura u sljedećim apoenima: 1x500 eura, 11x100 eura i 4x50 eura, sa serijskim brojevima kao na fotodokumentaciji i službenoj zabilješci od 17. novembra 2016. godine, i mobilni telefon, marke Iphone 6, sive boje. O svemu navedenom sačinjen je zapisnik o pretresanju od 2. decembra 2016. godine. Iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 2. decembra 2016. godine, također, proizlazi da su apelantu oduzeti predmeti: računarska jedinica marke DELL, USB memorija, rješenje od 17. juna 2016. godine koje je izdao Općinski sud u Cazinu za lice M. H., te podaci kaznene evidencije za to lice. O navedenom je sačinjen zapisnik o pretresanju od 2. decembra 2016. godine.

12. Analizom dokaza dostavljenih uz prijedlog sud je zaključio da svi dokazi jasno ukazuju da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje ili produženje mjere pritvora. Dalje je navedeno da je u konkretnom slučaju opravdan prijedlog Tužilaštva u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tač. b) i c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH. Istaknuto je da postoje konkretne i očigledne okolnosti u pogledu navedenog pritvorskog osnova. Ukazano je da je Tužilaštvo argumentirano ukazalo na opasnost od utjecaja na svjedoke i navelo okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da će apelant utjecati na svjedoke. Tako je tužilac u svom prijedlogu osnovano naveo da je potrebno utvrditi niz činjenica i okolnosti, a između ostalog i da li je apelant djelovao sam budući da iz presretnutih razgovora proizlazi tačnim navod tužioca, gdje se u jednom dijelu oglašava apelant izjavljujući „da novac treba da podijeli sa kolegama“, dakle utvrditi da li je u izvršenje krivičnog djela bio uključen neko od lica iz kruga sudija i tužilaca. Naročito što iz prikupljene materijalne dokumentacije proizlazi da se apelant hvali da poznaje sudije koji su „nagodni“, da ima „sebi naklonjene kolege tužioce“ i da ima „svoje metode rada“, a što sve upućuje na zaključak da postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogao uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Pored navedenog, istaknuto je da su prilikom lišenja slobode apelantu oduzeti mobilni telefon i službeni računar, koji u narednom periodu treba da budu predmet vještačenja, a čiji eventualni rezultati mogu ukazati na nove dokaze. Dalje je navedeno da je svjedok S. Dž. u tri navrata dolazio u Tužilaštvo, te da je potrebno ispitati svjedoke o ovim okolnostima, odnosno samog S. Dž. o konkretnom događaju od 2. decembra 2016. godine, odnosno da je potrebno spriječiti da apelant stupi u kontakt sa svojim kolegama i na njih utječe kako svjedočiti, odnosno da osujeti istragu ili je odvede u pogrešnom pravcu. Ukazano je da ključni svjedoci S. Dž. i M. H. nisu saslušani kod postupajućeg tužioca, te je potrebno spriječiti da apelant, boravkom na slobodi, ostvari utjecaj na navedene svjedoke u smislu ometanja krivičnog postupka. Istaknuto je da su navedene činjenice cijenjene u međusobnoj povezanosti i, prema ocjeni suda, imaju karakter naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelant, boravkom na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Prema tome, po mišljenju suda, postoje razlozi za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. tačka b) ZKPBiH.

13. U odnosu na uvjete iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, sud je naveo da je apelant u ovom postupku osnovano sumnjiv da je u kratkom vremenskom periodu ostvario dvije krivično-pravne radnje koje u sebi imaju obilježje krivičnog djela iz člana 380. stav 1. KZFBiH, te da je apelant pokazao veliku upornost pri izvršenju ovog krivičnog djela tako što je u konstantnoj komunikaciji sa S. Dž. pokušao učiniti nešto što u okviru svog posla kantonalnog tužioca Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona nije smio učiniti, a za isto činjenje se osnovano sumnjiči da je dva puta tražio i preuzeo novac kako bi za drugo lice pribavio korist, tj. izdejstvovao povoljniji tok krivičnog postupka za M. H. Nadalje je navedeno da je apelant pokazao izrazitu upornost u vršenju ovog krivičnog djela neprestano pronalazeći nove načine da izađe u susret M. H. kako bi dobio povoljniju odluku u krivičnom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Cazinu, pri tome koristeći svoja poznanstva s drugim sudijama i tužiocima, praveći plan da se okonča krivični postupak protiv M. H. tako da on izbjegne zatvorsku kaznu za počinjeno krivično djelo. Apelant je, također, pokazao veliku odlučnost i istrajnost u izvršenju krivičnog djela za koje se osnovano sumnjiči, posebno imajući u vidu da je svjestan da je protiv njega već vođen jedan disciplinski postupak, da ga je disciplinski kaznilo Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (u daljnjem tekstu: VSTVBiH), ali je i dalje nastavio s veoma teškim koruptivnim krivičnim djelom, te se u njegovim radnjama može prepoznati veliki stepen konspirativnosti, neprestano navodeći da on ima „svoje metode rada“, da neprestano upozorava S. Dž. da smanji komunikaciju telefonom, te koristi šifrovani govor kada govori o novcu, da odlazi u drugi grad kako bi se sastajali, te da prvi put prima novac u parku, vješto pazeći da ga ne primijete eventualni prolaznici i posmatrači, a da drugi put prima novac u svojoj kancelariji iza zatvorenih vrata, koji bez razmišljanja, kako to i sam navodi, stavlja u svoj džep.

14. Sve navedeno, prema mišljenju suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti izvršenje istih ili drugih krivičnih djela, te da je opravdan prijedlog Tužilaštva za određivanje mjere pritvora po tački c) stav 1. člana

146. ZKPFBiH.

15. Suprotno navedenom, prema mišljenju suda, nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

16. Nadalje je sud naveo da je prilikom razmatranja osnovanosti prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora imao u vidu član 5. st. 1.c) i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Sud je, također, imao u vidu i odredbu člana 137. stav 2. ZKPFBiH koja ga obavezuje da vodi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Istaknuto je da je sud imao u vidu navedene imperativne norme, te razmotrio mogućnost izricanja drugih mjera iz čl. 140. i 140.a) ZKPFBiH. Međutim, svestranom analizom svih okolnosti sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora prema apelantu. Ovo naročito jer je pritvor određen i zbog posebnog pritvorskog razloga propisanog tačkom c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH tako da mjera zabrane, u konkretnom slučaju predloženi kućni pritvor, definitivno nije primjenjiva kao blaža mjera u odnosu na ovaj pritvorski razlog.

17. Cijeneći navode apelantove braniteljice i apelanta lično, sud je analizom dokaza utvrdio da su u ovoj fazi postupka ovlaštena službena lica u provođenju svojih zakonskih ovlaštenja u potpunosti poštovala naredbe sudije za prethodni postupak Općinskog suda, te da su svoje operativno djelovanje vezala isključivo za navedene naredbe, pa prigovor zakonitosti dokaza u ovoj fazi postupka ne stoji imajući u vidu odredbe člana 11. st. 2. i 3. ZKPFBiH. Ukazano je da su apelantov branilac i apelant već prilikom prvog kontakta s postupajućim sudijom za prethodni postupak obaviješteni (što je u ovoj fazi postupka dovoljno) da su protiv apelanta provođene posebne istražne radnje. Nadalje je navedeno da u trenutku razmatranja prijedloga za određivanje mjere pritvora po zahtjevu Tužilaštva, a u skladu sa članom 61. stav 2. u vezi sa stavom 1. ZKPFBiH, dokazi koji su pribavljeni primjenom posebnih istražnih mjera i radnji iz člana 130. stav 1. tač. a), d) i f) ZKPFBiH, a koji su dostavljeni sudu za procjenu zakonitosti pritvora, ne dostavljaju se apelantu i njegovom braniocu zato što bi otkrivanje ovih dokaza u ovoj fazi ugrozilo ciljeve istrage. Apelantov branilac je prije ročišta za određivanje mjere pritvora izvršio uvid u ostale dokaze.

18. Protiv rješenja Općinskog suda od 9. decembra 2016. godine žalbe su podnijeli apelant i Tužilaštvo. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 608384 16 Kv 3 od 14. decembra 2016. godine odbio žalbe Tužilaštva i apelanta kao neosnovane.

19. U obrazloženju rješenja je navedeno, u odnosu na žalbeni navod da je dokaze pribavio nenadležni tužilac te da su kao takvi nezakoniti, da je vijeće izvršilo uvid u naredbu Općinskog suda od 28. oktobra 2016. godine, te utvrdilo da je sudija za prethodni postupak postupao na osnovu prijedloga Tužilaštva od 27. oktobra 2016. godine, da je u momentu ocjene postojanja uvjeta za određivanje posebnih istražnih radnji iz dokumentacije dostavljene u prilogu prijedloga utvrdio da je apelant naveo da novac neće preuzimati od drugih lica, već od S. Dž., a kao mjesto za preuzimanje novca naveo je Republiku Srpsku ili Sarajevo, jer je Bihać manji grad gdje se svi poznaju, te postojanje mogućnosti da ih neko vidi zajedno. Ukazano je da je odredbom člana 26. stav 1. ZKPFBiH propisano da je mjesno nadležan sud na čijem je području krivično djelo izvršeno ili pokušano, te da je u momentu izdavanja predmetne naredbe sudija za prethodni postupak pravilno ocijenio da jeste mjesno nadležan. Navedeno proizlazi iz odredbe člana 26. stav 1. ZKPFBiH u vezi sa članom 24. stav 1. KZFBiH prema kojoj je krivično djelo u slučaju kažnjivog pokušaja učinjeno kako u mjestu gdje je prema njegovom umišljaju posljedica njegovog činjenja ili nečinjenja potpuno ili djelimično trebala nastupiti. Dalje je navedeno da je za krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380 stav 1. KZFBiH zaprijećena kazna zatvora od jedne do deset godina, te da se shodno odredbi člana 28. stav 1. KZFBiH radi o kažnjivom pokušaju, zbog čega je izvršenje predmetnog krivičnog djela na području Kantona Sarajevo bilo obuhvaćeno apelantovim umišljajem, iz čega dalje proizlazi da je naredba zasnovana na zakonu.

20. U odnosu na mjesnu nadležnost vijeće je navelo da je sud nadležan postupati uvijek kada utvrdi da je nadležan, a čim primijeti da nije predmet će uputiti nadležnom sudu. Istaknuto je da je u fazi istrage mjesna nadležnost posebno podložna izmjenama, naročito kada je usmjerena prema prikupljanju dokaza izvršenja krivičnog djela koje je u toku, što je najčešće slučaj kada se utvrdi neophodnost primjene posebnih istražnih radnji. Prema mišljenju vijeća, u konkretnom slučaju dokazi su zakonito pribavljeni, a čim je sud utvrdio da je preovlađujuća mjesna nadležnost drugog suda, što je u konkretnom slučaju rezultat izmjene plana mjesta primopredaje novca, sud je postupio u skladu sa članom 36. stav 1. ZKPFBiH.

21. Nadalje, prema mišljenju vijeća, sudija za prethodni postupak je dao obrazloženje zbog čega smatra da je neosnovan apelantov žalbeni navod o nezakonitosti posebnih istražnih radnji kojima su prikupljeni dokazi na kojima se zasniva postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

22. Nadalje, Vijeće je navelo da su neosnovani i apelantovi navodi u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi ukazano je da je sudija za prethodni postupak vodio računa da se u konkretnom slučaju ne primijeni teža mjera ako se svrha može postići blažom mjerom, te je na osnovu svestrane analize svih prethodno pobrojanih okolnosti zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje najteže mjere, odnosno mjere pritvora prema apelantu, naročito zato što je pritvor određen i zbog posebnog pritvorskog razloga propisanog tačkom c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH tako da mjera zabrane, u konkretnom slučaju kućni pritvor, nije objektivno primjenjiva kao blaža mjera u odnosu na ovaj pritvorski razlog. Prema mišljenju vijeća, sudija za prethodni postupak je detaljno, na str. 8. i 9. pobijanog rješenja, obrazložio utvrđenje o postojanju posebnih razloga za određivanje mjere pritvora iz tač. b) i c) stava 1. člana 146. ZKPFBiH, koje je vijeće u potpunosti prihvatilo.

23. Vijeće je našlo da su paušalni navodi apelantove žalbe da su sve istražne radnje završene i dokazi osigurani, te da apelant i ne može na bilo koji način utjecati na provođenje vještačenja i sličnih istražnih radnji. Navedeno iz razloga što se u dijelu pobijanog rješenja u kojem se obrazlažu posebni pritvorski razlozi iz tačke b) stava 1. člana 146. ZKPFBiH vještačenja spominju samo u odnosu na oduzete mobilne telefone i službeni računar, koji u narednom periodu treba da budu predmet vještačenja, a čiji eventualni rezultati mogu ukazati na nove dokaze, iz čega jasno proizlazi i to da istražne radnje nisu završene kako se to u žalbi paušalno navodi, a u pobijanom rješenju su konkretizirana lica u odnosu na koja je sud utvrdio postojanje koluzione opasnosti.

24. U odnosu na odluku prvostepene disciplinske komisije VSTVBiH od 6. decembra 2016. godine kojom je apelantu izrečena mjera zabrane obavljanja dužnosti, te navod da je objektivno nemoguće da ponovi ili dovrši krivično djelo, vijeće je istaklo da navedena odluka nije stekla svojstvo pravomoćnosti, zbog čega nije uzeta u razmatranje.

25. Prema raspoloživim informacijama dobivenim od Općinskog suda u Bihaću, apelant je rješenjem Općinskog suda u Bihaću od 12. januara 2017. godine pušten na slobodu 12. januara 2017. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st 1.c) i 4. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u pogledu nadležnosti Tužilaštva za vođenje krivičnog postupka, odnosno provođenje istrage u okviru koje su prikupljeni dokazi koje je sud koristio za utvrđivanje osnovane sumnje i određivanje pritvora apelantu. Dakle, apelant ukazuje na nezakonitost dokaza koji su pribavljeni u istrazi. Također ukazuje na proizvoljnost u pogledu utvrđivanja posebnih uvjeta za određivanje pritvora. Navodi da je u konkretnom slučaju naredbu za provođenje istrage od 4. novembra 2016. godine donijelo Tužilaštvo, te da je sasvim jasno, imajući u vidu mjesto navodnog izvršenja krivičnog djela (Bihać), da su sve radnje u istrazi koje su provedene, kao i dokazi koji su dobiveni po zahtjevu nenadležnog tužioca pribavljeni bitnim povredama zakona, kao i povredama ljudskih prava i sloboda. Imajući u vidu navedeno istaknuto je da je apelantova braniteljica zatražila da se svi dokazi koji su ishodovani po zahtjevu nenadležnog tužioca izdvoje iz spisa i da se apelantu odmah ukine pritvor koji se zasniva na takvim dokazima.

27. Nadalje, navodi da je sud navodni dogovor o primopredaji novca u Sarajevu cijenio na osnovu dokaza koji nije podoban za korištenje u postupku - službena zabilješka ovlaštenog lica u postupku Državne agencije za istrage i zaštitu od 26. oktobra 2016. godine o tome šta je navodno svjedok S. Dž. rekao ovlaštenom licu. Smatra da je sud propustio da razmotri apelantove prigovore u odnosu na pitanje zakonitosti pritvora. Ukazuje da na rješenja vanraspravnog vijeća apelant nema pravo žalbe, zbog čega mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek.

28. U odnosu na privremenu mjeru apelant navodi da činjenice konkretnog predmeta ukazuju na postojanje teških propusta u predmetnom postupku, prije svega arbitrarnosti u određivanju pritvora i apsolutnog propusta suda da razmotri pitanje zakonitosti pritvora koji ne samo da su mogli imati nego su imali odlučujući značaj na ishod za određivanje pritvora apelantu.

b) Odgovor na apelaciju

29. Općinski sud je naveo da u vezi sa utvrđenjem postojanja osnova sumnje iz odredbe člana 130. stav 1. ZKPFBiH proizlazi najniži zahtijevani stepen sumnje po ZKPFBiH, i to isključivo u fazi istrage, za koji je dovoljno postojanje relevantnog sadržaja iz službenih zabilješki, a ne isključivo dokaza pribavljenih nekom od radnji dokazivanja iz glave VIII ZKPFBiH, kako se to sugerira apelacijom. Nadalje je ukazano da je u rješenju od 14. decembra 2016. godine sud dao odgovore na navode iz apelantove žalbe od 10. decembra 2016. godine, a da se sudija za prethodni postupak u rješenju od 9. decembra 2016. godine očitovao na apelantove navode na ročištu za njegovo saslušanje povodom prijedloga za određivanje mjere pritvora od 4. decembra 2016. godine.

30. Tužilaštvo je navelo da je za donošenje naredbe o provođenju istrage postojao osnov za nadležnost Tužilaštva i Općinskog suda. S tim u vezi se ukazuje da je u službenoj zabilješci službenika Državne agencije za istragu i zaštitu kao moguće mjesto primopredaje zahtijevanog novca između apelanta i svjedoka S. Dž. navedeno Sarajevo. Ističe da su Tužilaštvo i Općinski sud preduzeli radnje koje ne trpe odlaganje. Istaknuto je da je glavni federalni tužilac, postupajući po zahtjevu Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona, rješenjem od 21. decembra 2016. godine nadležnost za postupanje u ovom predmetu prenio na Tužilaštvo, nalazeći da bi postupanje tužilaštva, čiji je apelant tužilac, izazvalo razumnu sumnju u nepristrasno postupanje tog tužilaštva. Na taj način, prema mišljenju Tužilaštva, federalni tužilac faktički potvrđuje postojanje razloga za postupanje u predmetu drugog tužilaštva, a ne onog u čijoj je mjesnoj nadležnosti predmet, te ustupa predmet Tužilaštvu koje je već započelo preduzimati radnje u predmetu, a sve iz razloga jer je u vrijeme preduzimanja takvih radnji postojao osnov za mjesnu nadležnost Tužilaštva. Navedeno je da je u konkretnom slučaju izveden pravilan zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH na strani apelanta, kao i da nijedna druga blaža mjera, osim mjere pritvora, ne može ostvariti svrhu zbog koje je pritvor po tom osnovu određen. V.Relevantni propisi

31. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase: Član 380. stav 1.

Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svog ovlašćenja učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

32. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 11. st. 2. i 3.

Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 61. st. 1. i 2.

Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

Član 130.

Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (1) Protiv lica za koje postoji osnovana sumnja da je samo ili s drugim licem učestvovalo ili učestvuje u počinjenju krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) kontrola i tehničko snimanje telekomunikacija,

d) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima,

f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje mita.

Član 137. st. 1., 2. i 3.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.

Član 145.

Određivanje pritvora (1)Pritvor se može odrediti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

Član 146. stav 1. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) U odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje

35. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

36. U konkretnom slučaju krivični postupak koji se vodi protiv apelanta još uvijek nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojima je apelantu određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena. Slijedom navedenog proizlazi da su preuranjeni i apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da navode o povredi ovog prava kao akcesornog prava apelant isključivo dovodi u vezu s kršenjem prava na pravično suđenje.

37. Shodno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje preuranjena.

b) U odnosu na ostale navode

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 608384 16 Kv 3 od 14. decembra 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 19. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

39. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na ostale apelantove navode.

VII.Meritum

41. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije. Pored navedenog, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

43. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311. i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, Serija A-33) Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

45. Ustavni sud ukazuje na to da osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32; O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

46. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

47. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo općenito navedeni, već moraju da sadržavaju referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi, Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).

48. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP-a, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud (sudija za prethodni postupak i vijeće) pri odlučivanju o određivanju pritvora apelantu utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZFBiH. Navedeno je sud utvrdio uzimajući u obzir i analizirajući brojne dokaze koje je tom sudu dostavilo Tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu Tužilaštvo stavlja na teret, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je sudija za prethodni postupak u obrazloženju svoje odluke tačno ukazao iz kojih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, a to je prvenstveno izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu u kojem se opisuje komunikacija između apelanta i svjedoka S. Dž., zapisnika o saslušanju svjedoka S. Dž, kao i na osnovu ostalih dokaza u spisu, te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koja mu se stavlja na teret. Navedeno je u svojoj odluci potvrdilo i vijeće Općinskog suda prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Općinski sud zasnovao svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

49. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant i u apelaciji navodi, kao što je navodio i u postupku pred Općinskim sudom, da su posebne istražne radnje provedene nezakonito budući da ih je provodilo nenadležno Tužilaštvo. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u osporenim rješenjima navedeno da iz dokumentacije dostavljene u prilogu prijedloga za provođenje posebnih istražnih radnji proizlazi da je apelant naveo da novac neće preuzimati od drugih lica, već od S. Dž., te da je kao mjesto preuzimanja novca naveo Republiku Srpsku ili Sarajevo jer je Bihać manji grad gdje se svi poznaju i postoji mogućnost da ih neko vidi zajedno. Slijedi da je radnja primanja zahtijevanog iznosa novca, kao radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, trebala biti izvršena u Sarajevu, dakle na području mjesne nadležnosti Tužilaštva. Stoga, proizlazi da je momentu podnošenja prijedloga za provođenje posebnih istražnih radnji, kao i prijedloga za određivanje pritvora apelantu postojao osnov za mjesnu nadležnost Tužilaštva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva proizlazi da je glavni federalni tužilac rješenjem od 21. decembra 2016. godine, postupajući po zahtjevu Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona, nadležnost za postupanje u konkretnom predmetu prenio na Tužilaštvo nalazeći da bi postupanje tužilaštva, čiji je apelant tužilac, izazvalo razumnu sumnju u nepristrasno postupanje tog tužilaštva. Stoga, imajući u vidu navedeno proizlazi da je u momentu podnošenja prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu postajao osnov za mjesnu nadležnost Tužilaštva u ovom predmetu, te da su apelantovi navodi u vezi s navedenim neosnovani.

50. U odnosu na apelantove navode o nezakonitosti dokaza koji, prema njegovom mišljenju, ne mogu poslužiti kao dokaz o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret Ustavni sud ukazuje na svoju praksu zauzetu u predmetu broj AP 5542/15 o tome da pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te da to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka, ali nikako u ovoj fazi postupka, kako to pogrešno smatra apelant (vidi Odluku broj AP 5542/15 od 17. februara 2016. godine, tačka 63. i Odluku broj AP 3343/09 od 15. maja 2012. godine, tačka 14, dostupne na www.ustavnisud.ba).

51. Nadalje, u odnosu na ispunjenje posebnog pritvorskog razloga iz tač. b) i c) stava 1. člana

146. ZKPFBiH Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno navedenoj odredbi, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, kao i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno).

52. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda, zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. No, međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, Serija A, broj 225).

53. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je sudija za prethodni postupak, a što je potvrdilo vijeće Općinskog suda, utvrdio da je opravdan prijedlog Tužilaštva u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tač. b) i c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH. Naime, utvrđeno je da u konkretnom slučaju postoje konkretne i očigledne okolnosti iz kojih proizlazi da bi puštanjem apelanta na slobodu postojao ozbiljan rizik da apelant utječe na svjedoke. S tim u vezi je ukazano koje je sve činjenice i okolnosti potrebno utvrditi u daljnjem toku postupka, a posebno da li je apelant prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela djelovao sam ili su u njegovom izvršenju bila uključena još neka lica iz kruga sudija i tužilaca. Nadalje sud je ukazao na potrebu vještačenja apelantovog telefona i službenog računara, kao i na neophodnost ispitivanja određenih svjedoka na koje bi apelant mogao utjecati ukoliko bi bio pušten na slobodu. Sve navedeno, prema mišljenju Općinskog suda (sudije za prethodni postupak i vijeća), ima karakter naročitih okolnosti za određivanje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

54. Nadalje, u odnosu na postojanje naročitih okolnosti za određivanje mjere pritvora po tački

c) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud (sudija za prethodni postupak i vijeće) utvrdio da priroda krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret (koruptivno krivično djelo), svojstvo u kojem ga je apelant počinio (tužilac), kao i način izvršenja djela iz kojeg proizlazi visok stepen upornosti, istrajnosti i konspirativnosti u izvršenju predmetnog krivičnog djela predstavljaju okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju da bude pušten na slobodu nastaviti s vršenjem tog krivičnog djela. S tim u vezi, sud je ukazao na objektivni uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu, a koji se ogleda u zaprijećenoj kazni budući da se za djelo za koje se apelant sumnjiči može izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Pri tome je naglašeno da je apelant osnovano sumnjiv da je u kratkom vremenskom periodu ostvario dvije krivično-pravne radnje koje u sebi imaju obilježje krivičnog djela iz člana 380. stav 1. KZFBiH, pri čemu je pokazao veliku upornost pri izvršenju ovog djela tako što je u konstantnoj komunikaciji sa S. Dž. pokušao učiniti nešto što u okviru svog posla kantonalnog tužioca nije smio učiniti. Naime, apelant se sumnjiči da je dva puta tražio i preuzeo novac kako bi za drugo lice pribavio korist, tj. izdejstvovao povoljan tok krivičnog postupka za M. H. koji se protiv njega vodi kod Općinskog suda u Cazinu. Stoga je u konkretnom slučaju Općinski sud zaključio da navedene činjenice i okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, ako bi boravio na slobodi, ponovio krivično djelo čime su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora i po članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U obrazloženju Općinskog suda navedenom u osporenim odlukama Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

55. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje, koje su osporenim rješenjima dali sudija za prethodni postupak i vijeće Općinskog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi neosnovanim apelantove navode da mu je proizvoljno određen pritvor iz navedenih pritvorskih razloga. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud razmotrio mogućnost da se apelantu izrekne blaža mjera od mjere pritvora. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a naročito da je pritvor određen zbog pritvorskog razloga propisanog tačkom c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH utvrđeno je da mjera zabrane, odnosno kućni pritvor nije objektivno primjenjiva mjera u odnosu na ovaj pritvorski razlog. I u navedenom obrazloženju Općinskog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

56. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

57. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.

58. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja sudije za prethodni postupak koji je apelantu odredio pritvor. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je vijeće Općinskog suda o apelantovoj žalbi odlučilo u kratkom roku u smislu garancija navedenog člana, a apelant ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, kao i o činjenicama i dokazima na kojima je pritvor zasnovan u onoj mjeri u kojoj je to bilo neophodno u ovoj fazi postupka, imajući s druge strane u vidu i potrebu da se otkrivanjem određenih dokaza ne ugroze ciljevi predmetne istrage koja se vodi protiv apelanta. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

59. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije.

Ostali navodi

60. Apelant, također, smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant, osim svog paušalnog pozivanja na navedenu odredbu, nije naveo u čemu se sastoji kršenje tog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenog prava neosnovani.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1.c) i 4. Evropske konvencije kada je apelant lišen slobode na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju zakonom propisanih uvjeta za određivanje pritvora, kada su osporene odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da bude ispitan u prisustvu branioca i da sud u kratkim rokovima preispita zakonitost pritvora.

62. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant, osim svojih paušalnih navoda, nije naveo u čemu se sastoji kršenje tog prava u predmetnom postupku.

63. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4804/16 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio