Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4936/16 (S. M.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4936/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4936/16, rješavajući apelaciju Srđana Macanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Srđan Macanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 016728 16 Kv od 25. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Srđan Macanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banjaluke, podnio je 24. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016728 16 Kv od 25. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je uvažena žalba apelantovog branioca i branilaca još četiri osumnjičena lica, pa je preinačeno prvostepeno rješenje od 18. novembra 2016. godine u pogledu pritvorskih osnova, tako što je određeno da se pritvor prema apelantu i još četvorici osumnjičenih zasniva na pritvorskom osnovu iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS).
2. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo, između ostalog, da u konkretnom slučaju branioci osumnjičenih nisu uspjeli dovesti u sumnju pravilnost zaključka u pobijanom rješenju o postojanu osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383. a) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 1. tačka 4. KZ RS i krivičnim djelom razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu brojnih dokaza koji su prikupljeni u toku istrage i dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, pravilno zaključio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela. Naime, Okružni sud je naveo da iz dokaza, koji su pobrojani na str. 5-8. pobijanog rješenja, proizlazi da su osumnjičeni pripadali zločinačkom udruženju, koje je osnovao A.V. (nalazi se u bjekstvu), koje je zajednički djelovalo od 4. novembra 2012. do 12. avgusta 2016. godine na području gradova Banjaluka i Bijeljina. Takođe, Okružni sud je naveo da iz tih dokaza proizlazi da je u zločinačkom udruženju svaki član imao unaprijed određenu ulogu i zadatak, te da je udruženje organizovano radi vršenja krivičnih djela teška krađa i razbojništvo, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi pripadnicima zločinačkog udruženja. Okružni sud je dalje naveo da su neosnovani prigovori da nije bilo mjesta određivanju pritvora osumnjičenim iz pritvorskog razloga propisanog u članu 197. stav 1. tačka b) ZKP RS. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u pobijanom rješenju dao valjano obrazloženje za taj pritvorski osnov koji se svodi na pravilan zaključak da osumnjičeni mogu uticati na osumnjičenog A.V., organizatora zločinačkog udruženja, koji je u bjekstvu i koga tužilac namjerava da sasluša u daljem toku istrage. Navedeni osumnjičeni je organizator zločinačkog udruženja, poznat je svim osumnjičenim, pa je samim tim pravilan zaključak sudije za prethodni postupak da bi osumnjičeni, ako bi bili pušteni na slobodu, mogli vršiti uticaj na osumnjičenog A.V. i sa njim se dogovarati, a koji je trenutno nedostupan organima gonjenja. Također, neosnovani su i prigovori kojima se osporavaju zaključci prvostepenog suda da postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP RS. Naime, nije sporno da se za krivično djelo koje se osumnjičenim stavlja na teret može izreći kazna zatvora od 10 godina ili u dužem trajanju, čime je ostvaren objektivni uslov za primjenu ovog pritvorskog osnova prema svim osumnjičenim. Isto tako imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela, te posljedice (bezobzirnost, upornost, učestalost, upotreba oružja, te nanošenje tjelesnih povreda), što predstavlja opasnost od nastupanja štetnih posljedica, zatim da je zločinačko udruženje djelovalo u dužem vremenskom periodu (od dvije godine) na području gradova Banjaluka i Bijeljina, su okolnosti koje u svojoj ukupnosti predstavljaju opravdanu bojazan da bi puštanjem osumnjičenih na slobodu moglo dovesti do vanrednih okolnosti, koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Okružni sud je naveo da su, s druge strane, osnovani prigovori branilaca osumnjičenih kojima se osporavaju zaključci prvostepenog suda da postoje i posebni razlozi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP RS (o čemu je dao razloge u obrazloženju rješenja). Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je, u skladu sa odredbom člana 337. stav 3. ZKP RS, preinačio prvostepeno rješenje na način opisan u izreci osporenog rješenja.
Apelacioni navodi
3. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da Okružni sud u osporenoj odluci nije konkretizirao i objektivizirao postojanje osnovane sumnje, kao opšteg uslova za određivanje pritvora, niti postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP RS, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
7. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem apelantu i ostalim osumnjičenima određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala u vezi sa krivičnim djelom teške krađa i krivičnim djelom razbojništva (kao opšteg uslova za određivanje pritvora), te zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da određivanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman