Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-955/15 (I.P. i Z.P.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-955/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj1. februara 2017. . godine, u predmetu broj AP-955/15, rješavajući apelaciju I.P. i Z.P., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli I.P. i Z.P. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 031085 13 Rev od 6. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I.P. i Z.P. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Senad Huremović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 3. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud)broj 32 0 P 031085 13 Rev od 6. januara 2015. godine. Apelanti su 30. augusta dopunili apelaciju.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da ispunjavaju zakonske uslove za kupovinu stana koji se nalazi u Tuzli, pobliže opisan u prvostepenoj presudi, da je tuženi (FBiH-Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH) bio dužan navedeni stan prodati apelantima u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana tj. 9. septembra 2008. godine, a što nije učinio, te dosljedno tome da ova presuda zamijeni ugovor o prodaji stana, pa da se temeljem iste utvrdi da su apelanti postali suvlasnici predmetnog stana, ukoliko tuženom u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude na njegov račun isplate iznos prodajne cijene stana u visini od 18.662,40 KM u certifikatima, što je tuženi dužan priznati te trpiti da se u knjigama etažne svojine polaganjem presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Tuzli tužitelji-apelanti uknjiže kao suvlasnici od po ½.
3. Vrhovni sud navodi da je predmet spora tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da tužitelji-apelanti ispunjavaju zakonske uslove za kupovinu predmetnog stana, sa zahtjevom da presuda u cijelosti nadomjesti ugovor o prodaji stana. Dalje, u postupku je utvrđeno da su apelanti bili nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu prije rata, te da su na osnovu rješenja Službe za stambene odnose od 26. augusta 2002. godine i rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice od 21. oktobra 2002. godine uvedeni u posjed predmetnog stana. Zatim, da se povodom tužbe Federalnog ministarstva odbrane-Uprava za odbranu Tuzla podnesene protiv akta Ministarstva prostornog uređenja od 21. oktobra 2002. godine, vodio postupak pred Kantonalnim sudom u Tuzli pod brojem U-252/02 i da je tužba odbijena. Da je presudom Vrhovnog suda FBiH broj Už-391/03 od 20. septembra 2007. godine odbijena žalba tužitelja FMO-Uprava za odbranu Tuzla za povrat stana, kao i zahtjev A.Š. (privremeni korisnik) za povrat predmetnog stana. Takođe, da je utvrđeno da su apelanti 9. maja 2008. godine podnijeli Službi za zajedničke poslove organa i tijela Vlade FBiH zahtjev za otkup stana.
4. Vrhovni sud navodi da je odredbama člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koje su izmijenjene Odlukom o izmjenama i dopunama tog zakona, propisano da nosilac stanarskog prava koji je napustio stan u periodu od 30. aprila 1991. do 4. aprila 1998. godine ima pravo na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja pomenute odluke u Službenim novinama, ovisno koji datum je kasniji. Ova odredba Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo je stupila na snagu danom objavljivanja u Službenim novinama FBiH 24. jula 2001. godine. S tim u vezi, revizioni navodi apelanata vezani za saznanje i prijem odluke Vrhovnog suda FBiH broj Už-391/03 od 20. septembra 2007. godine su bez uticaja na rok tužitelja-apelanata za podnošenje tužbe, jer apelanti nisu bili sudionici ni učesnici u postupku, a što isti i ne spore. Naime, apelanti su, kako to proizilazi iz činjeničnog utvrđenja, na osnovu rješenja Službe za stambene odnose od 26. augusta 2002. godine i rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice od 21. oktobra 2002. godine uvedeni u posjed stana 25. oktobra 2002. godine, a zahtjev za otkup stana podnijeli su 9. maja 2008. godine, dakle od uvođenja u posjed stana do podnošenja zahtjeva za njegov otkup prošlo je više od jedne godine. Takođe, taj rok je protekao i od stupanja na snagu Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo od 24. jula 2001. godine. Vrhovni sud je ukazao da su, dakle, apelanti podnijeli zahtjev za otkup stana nakon isteka roka iz člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko, te da su samim izgubili pravo zahtijevati činidbu ograničenu tim rokom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci presude. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman