Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4012/15 (J. V.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Eksproprijacija
- Naknada
- Građanski postupak
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4012/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4012/15, rješavajući apelaciju Jovanke Vojinović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jovanka Vojinović protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 V 026726 14 Gž od 26. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovanka Vojinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Aleksandrovca, koju zastupa Milorad Đukić advokat iz Banjaluke, podnijela je 22. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 V 026726 14 Gž od 26. maja 2015. godine.
2. U postupku koji je prethodio predmetnom postupku (određivanja pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti) rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 21. oktobra 2011. godine eksproprisane su nekretnine vlasništvo apelantice, pobliže označene u navedenom rješenju (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti). S obzirom da između korisnika ekspropijacije (Republika Srpska) i apelantice nije postignut sporazum o naknadi za eksproprisane predmetne nekretnine pred organom uprave, to je predmet dostavljen nadležnom sudu radi odlučivanja o visini pravične naknade koja pripada apelantici za izuzete nekretnine. Nakon toga, rješenjem Osnovnog suda u Gradišci od 4. novembra 2013. godine obavezan je predlagač (Republika Srpska) da protivniku predlagača (apelantici) isplati pravičnu novčanu naknadu za izuzeto zemljište u iznosu od 8.439,00 KM zajedno sa troškovima postupka. Okružni sud je osporenim rješenjem od 26. maja 2015. godine djelimično uvažio žalbe stranaka i preinačio prvostepeno rješenje na način što je obavezao predlagača da apelantici za izuzeto zemljište isplati novčanu naknadu u iznosu od 7.672,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. novembra 2013. godine pa do isplate, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Okružni sud navodi da je predmet ovog vanparničnog postupka određivanje naknade za eksproprisane predmetne nepokretnosti protivnika predlagača - apelantice, koje su eksproprisane rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 21. oktobra 2011. godine, a za koje nije postignut sporazum o naknadi pred organom uprave. Dalje, u postupku pred nadležnim organom uprave, predlagač je nudio apelantici za eksproprisane predmetne nepokretnosti iznos od 8,00 KM/m2, koji je u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka poljoprivredne struke međutim, kako pred nadležnim organom uprave nije postignut sporazum između apelantice i korisnika eksproprijacije, naknada je određena u sudskom postupku po pravilima vanparničnog postupka.
4. Okružni sud je naveo da su žalbeni navodi protivnika predlagača – apelantice, kojim ističe da je prvostepeni sud naknadu za eksproprisano zemljište trebao utvrditi u iznosu od 12,00 KM/m2, neutemeljeni na provedenim dokazima iz razloga što apelantica nije dokazala pravno relevantnim dokaznim sredstvima da joj pripada veća tržišna vrijednost od utvrđene. S druge strane, žalbeni navodi predlagača u pogledu korektiva u ovom postupku su osnovani. U korektivu uvećanja naknade iz člana 55. Zakona o ekproprijaciji prevashodno je izražena socijalna komponenta koja polazi od položaja i uloge čovjeka u našem društvu, i čini njegovu ekonomsku i socijalnu sigurnost, te se primjenom ovih korektiva omogućava individualizacija pravične naknade. Dalje se navodi da će se lične i porodične prilike ranijeg vlasnika uzeti u obzir kao korektiv uvećanja visine naknade utvrđene po ostalim mjerilima iz Zakona o ekproprijaciji samo ako su one od bitnog značaja za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika. Kad treba uzeti lične i porodične prilike kao korektiv uvećanja visine naknade faktičko je pitanje o kojem u vanpamičnom postupku određivanja naknade odlučuje sud. Prema činjeničnom utvrđenju, dokazi protivnika predlagača – apelantice sadrže pojedine elemente koje Zakon o ekproprijaciji uzima u obzir kao korektiv. Međutim, apelantica ovdje gubi iz vida da se zbog ove eksproprijacije nije promjenila egzistencija u bitnoj mjeri koja opravdava dosuđivanje korektivnog faktora. Ovo posebno iz razloga što protivniku predlagača - apelantici nisu eksproprisane sve nepokretnosti, što se ista ne seli iz ovog područja i što se radi o manjoj površini, na kojoj se ne može organizovati ozbiljnija poljoprivredna proizvodnja. Također, navodi apelantice u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati su djelimično osnovani. Potraživanje naknade za eksproprisane nekretnine ima svoj osnov u gubitku prava vlasništva ranijeg vlasnika, a s druge strane, obaveza isplate naknade dospijeva tek kada naknada bude određena u skladu sa čl. 159. i 160. Zakona o vanparničnom postupku. Stoga raniji vlasnik ne može pozivati korisnika eksproprijacije da tu obavezu ispuni, odnosno on ne može biti u docnji sa ispunjenjem sve dok njegova novčana obaveza ne dospije, to jeste ne bude određena po obliku i obimu (visini). Osim toga, nisu prihvatljivi navodi navodi apelantice da joj zakonska zatezna kamata pripada od „oduzimanja zemljišta“, imajući u vidu da zatezna kamata isključivo predstavlja sporedno potraživanje zbog docnje u ispunjenju glavne novčane naknade (čl. 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima), te se u konkretnom slučaju na utvrđeni iznos ne mogu dosuditi zakonske zatezne kamate od oduzimanja zemljišta već samo od dana donošenja rješenja kojim se utvrđuje pravična naknada (4. novembra 2013. godine). U vezi odluke o troškovima postupka Okružni sud je naveo da je odredbom člana 161. Zakona o vanparničnom postupku propisano da troškove postupka određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani neopravdanim postupcima ranijeg vlasnika. Kod ovakvog stanja stvari, kako je protivniku predlagača – apelantici u upravnom postupku nuđena naknada koja je na identičan način utvrđena u ovom sudskom postupku (visina i oblik), prema ocjeni Okružnog suda, troškovi postupka su prouzrokovani neopravdanim zahtjevima (postupcima) apelantice kao ranijeg vlasnika, pa je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelantica navodi i zbog dugog trajanja predmetnog postupka. Također, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka bila primjerena okolnostima u apelanticinom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman