Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-469/15 (M. Š.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izmijenjene pravne okolnosti
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-469/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-469/15, rješavajući apelaciju Miloša Šmitrana, na osnovu člana 18. stav (3) tačka g) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka

a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miloš Šmitran protiv Presude Okružnog sud u Banjaluci broj 71 0 K 164453 14 Kž od 6. novembra 2014. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti;

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miloš Šmitran protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 164453 16 Kvlz 2 od 26. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-469/15

1. Miloš Šmitran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 164453 14 Kž od 6. novembra 2014. godine.

2. U konkretnom slučaju, Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 164453 13 K od 29. aprila 2014. godine, apelant je oglašen krivim da je u mjestu, na način i u vrijeme, pobliže opisan u izreci prvostepene presude, počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je primjenom navedenog člana osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

3. Osporenom odlukom Okružnog suda uvažena je žalba okružnog tužioca i preinačena je prvostepena presuda o kazni i imovinskopravnom zahtjevu na način što je apelantu zbog krivičnog djela iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS, za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, pored kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja mu je izrečena tom presudom, izrečena i novčana kazna kao sporedna u iznosu od 15.000,00 KM, koju je apelant dužan platiti u roku od šest mjeseci, u protivnom novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora, tako što će se za svaki započeti 100,00 KM novčane kazne odrediti 1 dan zatvora. Takođe, na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), apelant je obavezan da oštećenom Gradu Banjaluka na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 539.410,00 KM u istom roku kao i novčanu kaznu.

4. Uvidom u predmetni spis, kao i spis nove apelacije (AP-4927/16) koju je apelant podnio (protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 164453 16 Kvlz 2 od 26. oktobra 2016. godine), proizlazi da je apelant protiv presude Okružnog suda od 6. novembra 2014. godine podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti, te da je Vrhovni sud Republike Srpske Presudom broj 71 0 K 164453 16 Kvlz od 30. jula 2015. godine uvažio apelantov zahtjev, ukinuo navedenu presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na novo odlučivanje. U ponovnom postupku, Okružni sud je donio presudu od 17. marta 2016. godine u kojoj je otklonio učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje mu je ukazano u presudi Vrhovnog suda od 30. jula 2015. godine.

2. AP-4927/16

5. Miloš Šmitran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banjaluke, podnio je 21. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 164453 16 Kvlz 2 od 26. oktobra 2016. godine.

6. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv presude Okružnog suda od 17. marta 2016. godine (koja je donesena u ponovnom postupku nakon što je Vrhovni sud presudom od 30. jula 2015. godine uvažio apelantov zahtjev i ukinuo presudu Okružnog suda od 6. novembra 2014. godine). Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud, nakon održanog pretresa, donio presudu od 17. marta 2016. godine kojom je uvažio žalbu okružnog tužioca i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantu za krivično djelo iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS, za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, pored kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, izrekao i novčana kazna kao sporednu kaznu u iznosu od 15.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci, dok je na osnovu člana 108. stav 3. ZKP RS, apelant obavezan da oštećenom Gradu Banjaluka na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 539.410,00 KM, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.

7. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 332. ZKP RS je propisan tok pretresa pred drugostepenim sudom, pa je tako propisano da pretres počinje izvještajem izvjestioca koji izlaže stanje stvari, ne dajući svoje mišljenje o osnovanosti žalbe, zatim, da će se na prijedlog stranaka i branioca ili po službenoj dužnosti pročitati presuda ili dio presude na koji se odnosi žalba, a po potrebi i zapisnik o glavnom pretresu, nakon toga se poziva žalilac da izloži žalbu, a zatim suprotna strana da izloži odgovor na žalbu. U konkretnom slučaju, uvidom u spise predmeta, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud održao pretres upravo u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, kojom nije propisana obaveza da se saslušani svjedoci i vještaci na glavnom pretresu ponovo saslušavaju, već je samo predviđena mogućnost da stranke i branilac iznose nove činjenice i dokaze. Osim toga, Vrhovni sud naglašava da se u konkretnom predmetu radi o priznanju krivice, da je u toku prvostepenog postupka, održano ročište za razmatranje izjave o priznanju krivice apelanta, u skladu sa odredbom člana 245. ZKP RS, kojom je propisano šta sud provjerava prilikom razmatranja izjave o priznanju krivice i kojom takođe nije predviđeno saslušavanje svjedoka i vještaka. Dalje, suprotno navodima apelanta da mu je drugostepeni sud povrijedio pravo na odbranu kroz odbijanje dokaznih prijedloga odbrane, Vrhovni sud smatra da činjenica odbijanja dokaznih prijedloga odbrane sama za sebe ne predstavlja povredu prava na odbranu, kako se to zahtjevom sugeriše. Naime, i pored toga što je odredbom člana 332. stav 4. ZKP RS, propisano da stranke i branilac mogu na pretresu iznositi nove činjenice i dokaze, diskreciono je pravo suda, sadržano u odredbi člana 278. stav 2. ZKP RS (koja se primjenjuje i na pretresu pred drugostepenim sudom u smislu odredbe člana 332. stav 6. ZKP RS), da odbije dokazne prijedloge stranaka, ako zaključi da predloženi dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban. Međutim, ova diskrecija je ograničena obavezom suda da navede razloge iz kojih nije uvažio predložene dokaze, pa bi odsustvo tih razloga predstavljalo povredu prava na odbranu. U konkretnom slučaju, drugostepeni sud je dao razloge, koje u cijelosti prihvata i ovaj sud, zbog čega smatra da predloženi dokazi odbrane nemaju značaj za ovaj predmet, pa je neosnovan prigovor iz zahtjeva o počinjenoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS, koja odražava povredu prava na odbranu u obliku narušene ravnopravnosti stranaka zbog nejednakog procesnog položaja osuđenog, posmatrano s aspekta izvođenja dokaza pred sudom. Također, obzirom da su razlozi iz zahtjeva kojima se ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda potpuno identični sa razlozima kojima se ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS, to iz ocjene neosnovanosti zahtjeva po osnovu povrede prava na odbranu, proizilazi da je zahtjev neosnovan u pogledu povrede prava iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

8. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je ranija presuda drugostepenog suda ukinuta iz razloga što je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i osuđenom - apelantu izrekao i novčanu kaznu kao sporednu kaznu, te ga obavezao da oštećenom Gradu Banjaluka na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 539.410,00 KM, a na osnovu svog utvrđenja da je isti djelo počinio iz koristoljublja i da podaci krivičnog postupka pružaju pouzdan osnov za donošenje odluke o dosuđivanju imovinskopravnog zahtjeva, koje je bilo drugačije i suprotno od utvrđenog činjeničnog stanja prvostepenog suda. Vrhovni sud je ukazao da drugostepeni sud za takvo postupanje nije imao zakonsko ovlašćenje, bez održavanja pretresa pred tim sudom. Međutim, budući da je nakon ukidanja drugostepene presude od strane Vrhovnog suda, drugostepeni sud održao pretres, nakon kojeg je otklonio nedostatke u činjeničnoj osnovi prvostepene presude, te utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na prvostepeni sud u pogledu napred navedenih okolnosti,Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori iz zahtjeva da nije postupljeno po uputama iz ranije presude Vrhovnog suda.

Apelacioni navodi

9. U predmetnim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji broj AP-4927/16, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je Okružni sud odbio prijedlog odbrane za izvođenja dokaza (na okolnost visine imovinskopravnog zahtjeva). Apelant navodi da je Vrhovni sud ukinuo ranije donesenu presudu Okružnog suda i naložio tom sudu da održi pretres kako bi, po apelantovom mišljenju, omogućio odbrani da izvede svoje dokaze na tom pretresu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka g) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka g) i stav (4).Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

g) ako su izmijenjene pravne okolnosti;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Izmijenjene pravne okolnosti (AP-469/15)

11. Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu od podnošenja apelacije AP-469/15 donesena presuda Vrhovnog suda od 30. jula 2015. godine kojom je uvažen apelantov zahtjev, ukinuta osporena presuda Okružnog suda od 6. novembra 2014. godine i predmet je vraćen tom sudu na novo odlučivanje, te da je Okružni sud u ponovnom postupku donio novu odluku 17. marta 2016. godine u kojoj je otklonio učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje mu je ukazano u presudi Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da je nakon podnošenja apelacije došlo do izmijenjenih pravnih okolnosti zbog kojih je daljnje razmatranje apelacije bespredmetno.

b) Dopustivost prima facie (AP-4927/16)

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu prava na odbranu (jer je odbijen njegov prijedlog za izvođenje dokaza na okolnost visine imovinskopravnog zahtjeva), Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima iznesenim u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3). tačka g) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-469/15 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio