Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2830/16 (Z.B.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Testament
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2830/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2830/16, rješavajući apelaciju Z. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Z. B., protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032097 15 Gž 3 od 14. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032097 15 Gž 3 od 14. aprila 2016. godine. Apelantica je podneskom od 8. decembra 2016. godine, dostavila Ustavnom sudu i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032097 16 Rev 2 od 6. oktobra 2016. godine, kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv osporene odluke Kantonalnog suda, pa Ustavni sud konstatuje da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se poništi testament ostaviteljice M. S., te je obavezana apelantica da zajedno sa ostalim tužiteljima (R. B., S. B., D. B., B. R., Z. R. i F. R.) solidarno plati tuženoj (M. V.) troškove parničnog postupka.

2. Okružni sud u obrazloženju osporene odluke je naveo, između ostalog, da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je sporni testament ostaviteljice M. S. sačinio sudija Osnovnog suda u Banjoj Luci po njenom kazivanju, da je prije sačinjavanja testamenta na temelju lične karte utvrđen identitet testatorke, da je testament pročitala i potpisala testatorka u prisustvu sudije, pa se u konkretnom slučaju radi o sudskom testamentu koji formalnopravno zadovoljava sve uslove iz odredbe čl. 68. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON), pa da nema mjesta da se predmetni testament poništi temeljem odredbi čl. 65. ZON-a (zbog nedostataka u pogledu forme). Dalje je navedeno, da su apelantica i ostali tužitelji u konkretnom postupku tražili da se testament poništi i iz razloga što testatorka M. S. prilikom sačinjavanja testamenta nije bila sposobna za rasuđivanje (čl. 62. ZON-a) i da ju je tužena prisilila da sačini sporni testament (cl. 63. ZON-a). U pogledu mentalnog i fizičkog zdravlja testatorke M. S., Okružni sud je istakao da tužioci nisu ponudili medicinsku dokumentaciju za testatorku, niti je izveden dokaz vještačenjem po odgovarajućim vještacima medicinske struke. Zatim, da iz iskaza tužene, svjedokinje S. S. i svjedoka B. T. proizlazi da je testatorka u vrijeme sačinjavanja testamenta bila svjesna, sabrana, razumna i da prilikom verbalnog kontakta s njom nije bilo okolnosti koje bi ukazivale na nesposobnost za rasuđivanje. Pri tome, Okružni sud je naveo da navodi svjedoka S. B. o zaboravnosti M. S. koji se zasniva na tome da ga je u jednom susretu nekoliko puta pitala što se ne ženi, nije dokaz na kojem se može temeljiti zaključak o nesposobnosti za rasuđivanje, a da iskaz svjedoka M. Lj. u pogledu navedenih okolnosti (psihičkog stanja M. S.) nije uvjerljiv. Također je navedeno, da nema mjesta ni zaključku da je predmetni testament sačinjen pod prinudom, odnosno da je tužena prije sačinjavanja testamenta i nakon što je testament sačinjen, zaključavala M. S. i da ju je prinudom ili prevarno odvela svojoj kući, radi sačinjavanja testamenta. Okružni sud je naglasio, da je prema iskazu svjedoka S. B., taj svjedok sa M. S. oko četiri mjeseca prije sačinjavanja testamenta razgovarao u dvorištu, a da je svjedok M. Lj. tvrdio da je u isto vrijeme bio u kući M. S. i s njom razgovarao, iz čega proizlazi da M. S. prije sačinjavanja testamenta nije bila zaključana u kući suprotno svojoj volji i od strane tužene, te da navedeno proizlazi i iz iskaza S. S. koja je dolazila kod M. S. u posjetu prije nego što je sačinjen testament i nakon toga. Okružni sud je dalje naveo da iz iskaza tužene proizlazi da je M. S. bolovala od bolesti bubrega, te da ovi navodi tužene nisu suprotni iskazu apelantice (u kojem tvrdi da je M. S. imala određenih zdravstvenih problema). Po mišljenju Okružnog suda, takvo zdravstveno stanje M. S. upućuje na zaključak da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 179. Zakona o vanparničnom postupku, koji se primjenjivao u vrijeme sačinjavanja testamenta, da sud ispravu o testamentu sastavi van suda, odnosno na licu mjesta, jer navedeno zdravstveno stanje testatorke predstavlja druge opravdane razloge koji su propisani navedenom zakonskom odredbom za sastavljanje isprave van suda. Dalje je navedeno, da je M. S. pred sudijom i svjedokinjom N. M. izjavila da je testament izraz njene slobodne volje, što stoji i u testamentu. Shodno svemu naprijed navedenom, po ocjeni Okružnog suda, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi da se predmetni testament poništi zbog mana volje temeljem odredbe čl. 63. st. 1. i st. 2. ZON-a.

3. Nadalje, Okružni sud istakao, da je prema utvrđenim činjenicama valjalo zaključiti da u ostavinskom postupku iza ostaviteljice F. V.-T. (koju je naslijedila ostaviteljica M. S.) nisu učestvovali svi njeni zakonski nasljednici, odnosno da je ostaviteljica M. S. spornim testamentom raspolagala i dijelom imovine koja pripada tužiocima (uključujući i apelanticu) po osnovu nasljeđa. Međutim, po ocjeni Okružnog suda navedene okolnosti nisu relevantne u konkretnom slučaju, odnosno ne mogu poslužiti kao razlog za poništenje testamenta. Naime, da nedostatak u sadržini testamenta, ne predstavlja razloge za njegovu nepunovažnost prema odredbama ZON-a, te da okolnost što je testatorka raspolagala imovinskom koja nije njeno vlasništvo, ne čini testament ništavim. Okružni sud je naglasio, da se testament može poništiti zbog nesposobnosti testatora za sačinjavanje testamenta (godine starosti i nesposobnost za rasuđivanje - čl. 62. ZON-a), zbog nedostataka u volji testatora (čl. 63. ZON-a), te zbog nedostataka u pogledu forme (čl. 65. ZON-a). Pri tome, Okružni sud je istakao da se lica koja nisu učestvovala u ostavinskom postupku smatraju novim nasljednicima, te da je njima priznato pravo da svoja prava na nasljeđe mogu ostvariti u parničnom postupku kondemnatornim zahtjevom za uručenje ostavinske imovine. Okružni sud je ukazao da sporne činjenice u pogledu prava testatorke na imovinu kojom je raspolagala, stranke mogu raspraviti u posebnoj parnici u kojoj mora biti istaknut kondemnatorni zahtjev za uručenje nasljednog dijela, te da za deklaratorni zahtjev kojim bi se samo utvrdilo da su nasljednici ostavioca i redukovao testament nasljednici nemaju pravni interes.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZON-a, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2830/16 (Z.B.) | Sudska praksa | Aktio