Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4107/16 (I. R.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4107/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4107/16, rješavajući apelaciju Ilije Ristića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Ristić, protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002681 14 Uvp 2 od 1. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Ristić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Dragomir Živanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 26. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 002681 14 Uvp 2 od 1. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, u kojem je apelant učestvovao kao zainteresovano lice, osporenom konačnom odlukom je usvojen zahtjev tužilaca (A. T. i V. A.) za vanredno preispitivanje presude, te je preinačena Presuda Okružnog suda na način da je usvojena tužba i poništen akt tuženog (Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS), kojim je odbijena žalba tužilaca podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je utvrđeno da tužioci nisu nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, te kojim je odbijen zahtjev tužilaca za povrat predmetnog stana.
2. Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke je naveo, između ostalog, da iz podataka spisa proizlazi da je prvostepeno upravno rješenje doneseno od strane Resora za imovinsko-pravne poslove Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica i da je potpisano od strane D. V., pomoćnika ministra za izbjeglice i raseljena lica, ali da se sva korespondencija odvijala između Odsjeka Doboj i Ministarstva, odnosno Resora za drugostepeni postupak, te da je u pravnoj pouci prvostepenog rješenja navedeno da se žalba izjavljuje Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, putem Odsjeka Doboj. Vrhovni sud je istakao, da se iz sadržine prvostepenog rješenja ne može zaključiti na osnovu kojeg zakonskog propisa je zasnovana nadležnost Resora za imovinsko-pravne poslove ministarstva, jer se u rješenju ne navodi zakonski propis na osnovu kojeg je ustanovljena ta nadležnost, pa da je Odsjek Doboj, prvostepeni organ koji je nesumnjivo nadležan da odlučuje o povratu stanova koji se nalaze na teritoriji koju pokriva taj odsjek, pa prema tome i za povrat predmetnog stana koji se nalazi na teritoriji Opštine Šamac. Vrhovni sud je konstatovao da činjenica da je prvostepeno rješenje donio Resor za imovinsko-pravne poslove Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, čije je sjedište nesporno u Banjoj Luci, ne utiče na zakonom određenu nadležnost prvostepenog organa, u konkretnom slučaju Odsjeka Doboj, da odlučuje o zahtjevima za povrat stanova koje pokriva područje tog odsjeka, jer se internim aktom Ministarstva ili nalogom rukovodioca ministarstva ne može mijenjati zakonom propisana i utvrđena nadležnost prvostepenog organa. Vrhovni sud je zaključio, da je takvim postupanjem povrijeđeno načelo dvostepenosti iz odredbe člana 12. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), kako to po ocjeni Vrhovnog suda pravilno ističu tužioci u zahtjevu. Prema tome, Vrhovni sud je naglasio, da je za suđenje po predmetnom zahtjevu tužilaca bio nadležan Odsjek Doboj, a ne Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica - Resor za imovinsko-pravne poslove. Također je navedeno, da je članom 10. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se upravni akt može pobijati između ostalog ako je akt donesen od strane nenadležnog organa, a da je odredbom člana 30. stav 1. tog zakona regulisano da zakonitost osporenog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe, a odredbom stava 2. tog člana je propisano da na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Vrhovni sud je ukazao, da kako prvostepeno rješenje sa osporenim aktom čini pravno jedinstvo, to je nižestepeni sud na osnovu odredbe člana 30. stav 2. u vezi sa odredbom člana 10. tačka 3. ZUS-a bio dužan poništiti osporeni akt, jer je prvostepeno rješenje donio nenadležan organ. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je utvrdio da je pobijanom presudom ostvaren razlog njene nezakonitosti iz odredbe člana 35. stav 2. ZUS-a, pa je zahtjev tužilaca na osnovu odredaba člana 40. stav 1. i 2. tog zakona uvažio, pobijanu presudu preinačio na način da se tužba uvažava i osporeni akt poništava, jer je ostvaren osnov iz odredbe člana 10. tačka 3. ZUS-a za poništenje osporenog akta.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-prave propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman