Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2797/16 (M. L. i Š. K.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2797/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-2797/16, rješavajući apelacije Mirsade Ljubas i drugih, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsada Ljubas protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 195816 14 Gži od 6. aprila 2016. godine;

Šemso Kadrić protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 I 026854 15 Gž od 28. jula 2016. godine;

u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsada Ljubas protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 195816 14 Gži od 6. aprila 2016. godine;

Šemso Kadrić protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 I 026854 15 Gž od 28. jula 2016. godine;

u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2797/16

1. Mirsada Ljubas (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Fahrudin Ibrišimović advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 195816 14 Gži od 6. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelantice) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je obustavljen izvršni postupak protiv izvršenika (R.Lj.) i ukinute sve provedene radnje i prijedlog za izvršenje u odnosu na istog odbačen, dok je odbijen kao neosnovan prigovor apelantice i (E.Lj.) izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 23. maja 2011. godine, a kojim je odobren prijedlog tražitelja izvršenja (M.H.) podnesen radi naplate novčanih potraživanja na nakretnini izvršenika. Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o izvršnom postupku kada je zaključio da razlozi navedeni u prigovoru ne predstavljaju razloge koji mogu dovesti do sprječavanja izvršenja rješenja u smislu člana 47. Zakona o izvršnom postupku. Naime, presudom Kantonalnog suda (koja u konkretnom slučaju predstavlja izvršni naslov) apelantica i E.Lj. su obavezane da tražitelju izvršenja solidarno isplate dug, a kako su iste suvlasnice na predmetnoj nekretnini sa udjelima ½ to su bez uticaja njihovi žalbeni navodi da sud nije utvrdio da li se izvršenje ima provesti na cjelokupnoj nekretnini ili na suvlasničkom dijelu. Međutim, obzirom da je tražitelj izvršenja pokrenuo izvršenje prema oba izvršenika (apelantici i E.Lj.), koji su ujedno i jedini suvlasnici na predmetnoj nekretnini, to su neosnovani ovi žalbeni navodi, zaključio je na kraju Kantonalni sud.

2. AP-3278/16

2. Šemso Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 1. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 I 026854 15 Gž od 28. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 26. maja 2015. godine, a kojim je odobren prijedlog tražitelja izvršenja (Općinski sud u Zavidovićima) podnesen radi naplate novčanog potraživanja na osnovu izvršne isprave (rješenja Općinskog suda od 15. oktobra 2012. godine). Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o izvršnom postupku kada je zaključio da razlozi navedeni u prigovoru ne predstavljaju razloge koji mogu dovesti do sprječavanja izvršenja rješenja u smislu člana 47. Zakona o izvršnom postupku. Također, na pravilnu odluku prvostepenog suda bez uticaja su i žalbeni navodi apelanta da je neosnovano izazvan od strane suda, odnosno sudija suda u Zavidovićima, raznim pritiscima i neosnovanim presudama zbog čega mu je bila ugrožena egzistencija, dok je iznosio svoje mišljenje u času revolta. Dakle, obzirom da žalbenim navodima apelanta nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa odredbom člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, donio odluku kao u dispozitivu osporenog rješenja.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2797/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

4. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. S obzirom da apelanti osporavaju rješenjâ nadležnih sudova koja su donesena u izvršnim postupcima, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se ti postupci tiču određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

7. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

8. U konkretnim slučajevima, osporenim rješenjima su odbijene kao neosnovane žalbe apelanata podnesene u postupku izvršenja pravosnažnih odluka na osnovu kojih su određena predmetna izvršenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnim izvršnim postupcima nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanata», slijedom čega Ustavni sud zaključuje da postupci koji su rezultirali osporenim rješenjima ne uživaju zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje-pravo na imovinu na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2797/16 (M. L. i Š. K.) | Sudska praksa | Aktio