Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3004/15 (M. I.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3004/15
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3004/15, rješavajući apelaciju Milorada Ilića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milorada Ilića.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku za obezbjeđenje trajnog smještaja po apelantovom zahtjevu od 11. maja 2011. godine, koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka i pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske
- Resor za imovinskopravne poslove.
Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjeku Banja Luka i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Resoru za imovinskopravne poslove, u skladu sa članom 62 stav 7 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku donesu odluke o apelantovom zahtjevu od 11. maja 2011. godine, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Miloradu Iliću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Miloradu Iliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjeku Banja Luka i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Resoru za imovinskopravne poslove i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 17. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka obezbjeđenja trajnog smještaja.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 12. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Ministarstva je 27. decembra 2016. godine ponovo zatražen odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je 21. januara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 27. januara 2016. godine, a Ministarstvo 1. februara 2016. godine i 4. januara 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Apelant je 11. maja 2011. godine podnio Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek) zahtjev za ostvarivanje prava na trajni smještaj.
6. Zaključkom Odsjeka broj 18.03/3-1-08-1103/11 od 31. avgusta 2011. godine odbačen je apelantov zahtjev zbog nepostojanja uslova za pokretanje postupka.
7. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P 10/12 od 30. januara 2012. godine kojim je odbijena apelantova žalba.
8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 008595 12 U od 11. decembra 2012. godine uvažena je apelantova tužba i poništeno je osporeno rješenje Ministarstva od 30. januara 2012. godine.
9. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 142/12 od 20. decembra 2012. godine uvažena je apelantova žalba, poništen je zaključak Odsjeka od 31. avgusta 2011. godine i predmet je vraćen Odsjeku na ponovni postupak i rješavanje.
10. Odlučujući u ponovnom postupku, Odsjek je donio Rješenje broj 18.03/3-1-08-1103/11 od 20. februara 2013. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za obezbjeđivanje trajnog smještaja.
11. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 83/13 od 24. maja 2013. godine uvažena je apelantova žalba, poništen je zaključak Odsjeka od 20. februara 2013. godine i predmet je vraćen Odsjeku na ponovni postupak i odlučivanje.
12. Budući da Odsjek nije u predviđenom roku postupio po rješenju Ministarstva, apelant je 17. jula 2013. godine podnio Ministarstvu žalbu zbog ćutanja administracije. U podnesenoj žalbi apelant je naveo da Odsjek nije postupio po pravosnažnoj sudskoj Presudi Okružnog suda broj 11 0 U 008595 12 U od 11. decembra 2012. godine i rješenjima Ministarstva br. 18.05/2-R 142/12 od 20. decembra 2012. godine i 18.05/2-R 83/13 od 24. maja 2013. godine.
13. Iz spisa predmeta proizilazi da je Odsjek svojim aktom broj 18.03/3-1-08-1103/11 od 24. jula 2013. godine pozvao apelanta da 14. avgusta 2013. godine dâ izjavu u predmetu rješavanja apelantovog zahtjeva za trajni smještaj. Apelant je u svom dopisu od 1. avgusta 2013. godine obavijestio Odsjek da neće postupiti po njihovom pozivu, jer je istekao zakonski rok u kojem su trebali donijeti novo rješenje, te zbog činjenice da je već podnio žalbu Ministarstvu.
14. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 119/13 od 8. avgusta 2013. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i naloženo je Odsjeku da postupi po rješenju Ministarstva od 24. maja 2013. godine, dok je odbijena kao neosnovana apelantova žalba podnesena zbog nepostupanja Odsjeka po pravosnažnoj sudskoj presudi Okružnog suda od 11. decembra 2012. godine i nepostupanja po rješenju Ministarstva od 20. decembra 2012. godine.
15. Zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Resor za imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Resor) broj 18.03/3-1-08-1103/11 od 10. septembra 2013. godine odbačen je zbog nenadležnosti apelantov zahtjev za obezbjeđenje trajnog smještaja.
16. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 166/13 od 14. novembra 2013. godine uvažena je apelantova žalba, poništen je zaključak Resora broj 18.03/3-1-08-1103/11 od 10. septembra 2013. godine i predmet je vraćen Resoru na ponovni postupak i odlučivanje.
17. Apelant je 12. septembra 2013. godine protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R 119/13 od 8. avgusta 2013. godine tužbom kod Okružnog suda pokrenuo upravni spor.
18. Takođe, apelant je 12. decembra 2013. godine protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R 166/13 od 14. novembra 2013. godine tužbom kod Okružnog suda pokrenuo upravni spor.
19. S obzirom na to da Okružni sud nije postupao u konkretnim predmetima, apelant je 30. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju, koju je 7. juna i 20. decembra 2013. godine dopunjavao, a koja je registrovana pod brojem AP 3781/12. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3781/12 od 27. februara 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelaciju podnesenu zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku po odlučivanju o apelantovom zahtjevu za obezbjeđivanje trajnog smještaja.
20. Okružni sud je, u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R 119/13 od 8. avgusta 2013. godine, donio Presudu broj 11 0 U 012710 13 U od 9. oktobra 2014. godine kojom je apelantova tužba odbijena kao neosnovana i apelant je oslobođen obaveze plaćanja troškova sudske takse. Apelant je 22. decembra 2014. godine protiv navedene presude Okružnog suda Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje odluke.
21. Okružni sud je, u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv Rješenja Ministarstva broj 18.05/2-R 166/13 od 14. novembra 2013. godine, donio Presudu broj 11 0 U 013271 13 U od 12. novembra 2014. godine kojom je apelantova tužba odbijena kao neosnovana i apelant je oslobođen obaveze plaćanja troškova sudske takse. Takođe, Okružni sud je svojom presudom odbacio apelantovu žalbu u dijelu u kojem je apelant tražio da sud donese odluku o izuzeću Drage Vulete u svim predmetima tuženog u kojima je apelant stranka. Apelant je 25. decembra 2014. godine protiv navedene presude Okružnog suda Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje odluke.
22. Nakon toga apelant je 18. decembra 2014. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju koja je registrovana pod brojem AP 5459/14, koju je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 5459/14 od 17. juna 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu zbog toga što postupak povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presuda Okružnog suda broj 11 0 U 012710 13 U od 9. oktobra 2014. godine i broj 11 0 U 013271 13 U od 12. novembra 2014. godine pred Vrhovnim sudom u vrijeme donošenja te odluke nije bio okončan.
23. Vrhovni sud je, u međuvremenu, donio presude broj 11 0 U 012710 14 Uvp od 3. aprila 2015. godine i broj 11 0 U 013271 14 Uvp od 3. aprila 2015. godine kojima je odbio apelantove zahtjeve kao neosnovane, a apelanta je uputio na parnicu sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete. Vrhovni sud je u obrazloženju Presude broj 11 0 U 013271 14 Uvp, između ostalog, istakao da je obaveza upravnog organa u ponovnom postupku, s obzirom na zakonsku nemogućnost vođenja uporedo dva ista upravna postupka u istoj upravnoj stvari, da postupak u predmetnoj upravnoj stvari, po apelantovom zahtjevu, obustavi, jer je evidentno da je greškom došlo do zavođenja kopije zahtjeva u odvojeni predmet pod istim brojem, a kasnije u žalbenom postupku i upravnom sporu su vođena, potpuno nepotrebno, dva odvojena postupka iako se radi o istoj upravnoj stvari (odlučivanju o apelantovom zahtjevu za obezbjeđenje trajnog smještaja).
24. Prema stanju spisa i informacijama kojima raspolaže Ustavni sud, Odsjek još uvijek nije postupio po rješenju Ministarstva od 24. maja 2013. godine kojim mu je predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje, niti je Resor u ponovnom postupku odlučio o apelantovom zahtjevu za obezbjeđenje trajnog smještaja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je, zbog dužine predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da organi i sudovi nisu blagovremeno postupali, već su odugovlačili postupak, a organi su kršili zakonom predviđene rokove za donošenje akata.
b) Odgovor na apelaciju
26. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju ukratko opisalo hronologiju postupanja u konkretnom predmetu, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. Osim toga, Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelant trajno riješio smještaj 28. januara 2015. godine putem projekta OPEK-a, i to izgradnjom stambenog objekta u Šipovu.
27. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ne postoje povrede prava na suđenje u razumnom roku, jer je Vrhovni sud odlučio o zahtjevima za vanredno preispitivanje u roku od tri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija prima facie odbaci, a ako se ne odbaci, da se odbije.
28. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u svojoj presudi od 12. novembra 2014. godine odgovorio na sve tužbene navode, te da je predmetna presuda praktično potvrđena presudom Vrhovnog suda od 3. aprila 2015. godine.
V.Relevantni propisi
29. U Zakonu o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 13/02, 87/07 i 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 114. stav 1.
U upravnim stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje postupka potreban zahtev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako takav zahtev postoji.
Član 115. st. 1. i 2.
Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju i istom pravnom osnovu, i ako je organ u pogledu svih predmeta stvarno nadležan može se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kad je reč o pravima i obavezama više stranaka.
Pod istim uslovima jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahteva.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
33. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja postupka povodom njegovog zahtjeva za obezbjeđenje trajnog smještaja, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiz uju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
a)Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantovog zahtjeva za obezbjeđenje trajnog smještaja započeo 11. maja 2011. godine i da je, prema stanju spisa, taj postupak još u toku pred Odsjekom i Resorom. Dakle, postupak povodom apelantovog zahtjeva traje više od pet i po godina i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju se radi o postupku za obezbjeđenje trajnog smještaja, koji nije hitne prirode, a iz stanja spisa proizilazi da se ne radi o naročito složenom postupku. S obzirom na činjenicu da se u predmetnom postupku odlučuje o apelantovom zahtjevu za obezbjeđenje trajnog smještaja, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak od većeg značaja za apelanta, koji svojim postupcima nije uticao na dužinu trajanja predmetnog postupka.
42. Ustavni sud zapaža da je, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3781/12 od 27. februara 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova apelacija podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku odlučivanja o njegovom zahtjevu za obezbjeđivanje trajnog smještaja, Okružni sud donio presude nakon jedne godine i sedam mjeseci i jedne godine i devet mjeseci (broj 11 0 U 012710 13 U od 9. oktobra 2014. godine i broj 11 0 U 013271 13 U od 12. novembra 2014. godine). Nakon toga Ustavni sud je svojom Odlukom broj AP 5459/14 od 17. juna 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda Okružnog suda od 9. oktobra i 12. novembra 2014. godine, zato što je preuranjena, budući da je apelant Vrhovnom sudu podnio zahtjeve za vanredno preispitivanje tih odluka. U međuvremenu je Vrhovni sud, 3. aprila 2015. godine, svojim presudama odbio kao neosnovane apelantove zahtjeve za vanredno preispitivanje presuda Okružnog suda. Prema stanju spisa, predmet se u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi pred Odsjekom i Resorom. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da Ministarstvo, Vrhovni i Okružni sud u odgovorima na apelaciju nisu ponudili nikakve argumente iz kojih bi proizilazile objektivne okolnosti koje su uticale na ovako dugo trajanje postupka koji nije složen, niti je Ministarstvo obavijestilo Ustavni sud da li je Odsjek donio odluku o apelantovom zahtjevu, u skladu sa rješenjem Ministarstva od 8. avgusta 2013. godine, odnosno da li je Resor donio odluku u skladu sa rješenjem Ministarstva od 14. novembra 2013. godine.
43. Posmatrajući ovaj postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje upravnih organa, posebno ako se uzme u obzir da ni Odsjek ni Resor ni nakon pet i po godina nisu odlučili o apelantovom zahtjevu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o predmetu od posebnog značaja za apelanta, da o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na trajni smještaj nije meritorno riješeno, bez obzira što je apelant, prema navodima Ministarstva, u međuvremenu riješio smještaj putem projekta OPEK-a, i to izgradnjom stambenog objekta u Šipovu, a da je od podnošenja zahtjeva proteklo više od pet i po godina. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stava 1 Evropske konvencije.
44. S obzirom na činjenicu da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, nakon presude Vrhovnog suda od 3. aprila 2015. godine, ostalo na snazi rješenje Ministarstva od 8. avgusta 2013. godine kojim je naloženo Odsjeku da postupi po rješenju Ministarstva od 24. maja 2013. godine i rješenje Ministarstva od 14. novembra 2013. godine kojim je predmet vraćen Resoru na ponovni postupak i odlučivanje, Odsjeku i Resoru je naloženo da donesu odluke bez daljnjeg odlaganja.
Pitanje naknade nematerijalne štete
45. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao više od pet godina, te da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 750,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
47. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te opšte zabrane diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer se i oni, u suštini, odnose na dužinu trajanja postupka.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada postupak povodom zahtjeva za obezbjeđenje trajnog smještaja nije završen ni nakon više od pet i po godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se pretežno može pripisati ponašanju nadležnih organa uprave, jer apelant svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja postupka, a Ministarstvo kao organ javne vlasti nije navelo obrazloženje koje bi moglo biti dovoljno i razumno za ovako dugo trajanje postupka.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman