Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3932/16 (L. B.,N. T.,D. K. i drugi)
Odluka donesena 11. 01. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Ništavost
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3932/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine, u predmetu broj AP-3932/16, rješavajući apelacije Ljubiše Babića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ljubiša Babić protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Mal 137405 15 Rev od 7. aprila 2016. godine;
Nihada Turbić vl. TR „Emina“ protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 046773 16 Gž od 28. jula 2016. godine;
Dijana Kobilj protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 065664 14 Rev od 20. jula 2016. godine;
„Domotehna“ d.o.o. Bihać protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 054088 16 Rev od 4.
oktobra 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3932/16
1. Ljubiša Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jakupovaca, Opština Laktaši, kojeg zastupa Radovan Milaković advokat iz Banjaluke, podnio je 10. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Mal 137405 15 Rev od 7. aprila 2016. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 137405 15 Gž od 22. aprila 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-3796/15 od 8. decembra 2015. godine, u odnosu na predmet AP-3803/15, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je obavezan apelant da tužitelju (Telekom Srpske a.d. Banjaluka, SRJ Mobilna Srpske) isplati glavni dug u iznosu od 1.534,73 KM (na ime neplaćenih računa za mobilni telefon) sa zakonskom zateznom kamatom, te naknadi troškove postupka u iznosu od 100,00 KM. Okružni sud je istakao da je pravilno postupio prvostepeni sud kada nije prihvatio naknadni iskaz apelanta i njegovog punomoćnika kojim ističu da tužitelj nije dostavio predmetne telefonske račune apelantu. Naime, apelant je još u odgovoru na tužbu osporio samo visinu predmetnog potraživanja tužitelja, te je u odgovoru tražio da mu se dostavi lista odlaznih i dolaznih poziva za period na koji se odnose neplaćeni računi, zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da je neosnovano naknadno osporavanje apelanta da nije primio predmetne račune tužitelja. Dakle, obzirom da se prvostepena presuda žalbom apelanta pobija samo u dijelu koji se odnosi na ispostavu predmetnih računa apelantu, to je Okružni sud zaključio da je prvostepena presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava i da ista ne sadrži povrede odredaba postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
2. AP-4102/16
2. Nihada Turbić vl. TR „Emina“ (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vučkovaca, Opština Gradačac, koju zastupa Edin Harčin advokat iz Gračanice, podnijela je 25. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 046773 16 Gž od 28. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja (Mikrokreditna fondacija LOK Sarajevo) i preinačena je prvostepena presuda na način da su tuženi (A.H. i apelantica) obavezani da tužitelju na ime duga solidarno isplate iznos od 6.144,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da solidarno naknade troškove prvostepenog i žalbenog postupka. Tokom postupka utvrđeno je da se u konkretnom predmetu radi o mjenično pravnom sporu, da je predmetna mjenica vlastita (solo) mjenica koju su 25. aprila 2008. godine potpisali B.M. (izdavalac) i tuženi kao avalisti, radi osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu koji je zaključio M.B. sa tužiteljem. Dalje, prema odredbi člana 106. Zakona o mjenici vlastita mjenica je solo mjenica kojom se izdavalac sam obavezuje isplatiti njenu svotu zakonitom imaocu mjenice po njenom dospijeću, a prema odredbi člana 109. istog zakona samo izdavanje mjenice stavlja njenog izdavaoca u položaj akceptanta trasirane mjenice tj. izdavalac vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice. Članom 33. stav 1. u vezi sa članom 108. stav 3. Zakona o mjenici propisano je da avalista odgovara onako kako odgovara onaj za koga on jemči, što znači da odgovara kao akceptant, odnosno, u konkretnom slučaju to znači da tuženi (A.H. i apelantica) u svojstvu avalista odgovaraju isto kao i glavni dužnik M.B., izdavalac vlastite mjenice. Kantonalni sud je istakao da tuženi (A.H. i apelantica) ne dokazuju svoju tvrdnju da oni nisu potpisnici predmetne mjenice i mjeničnih ovlašćenja, niti dokazuju da je glavni dužnik M.B. ispunio obavezu koja je predmet spora. U takvom stanju stvari, a obzirom na navedene odredbe Zakona o mjenici, svi njihovi prigovori u osporavanju osnovanosti tužbenog zahtjeva ukazuju se neosnovanim. Također, prigovor zastare potraživanja pozivom na odredbu člana 80. Zakona o mjenici i nalaženjem da je postupak po tužbi započeo 21. jula 2014. godine, nema osnovanosti, iz razloga što je mjenična svota dospjela za naplatu 3. marta 2010. godine, te je prijedlog za izvršenje, koji se u odnosu na tužene (A.H. i apelanticu) u smislu člana 50. stav 4. ZlP-a smatra tužbom, podnesen 3. marta 2010. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te je na osnovu člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci osporene presude.
3. AP-4129/16
3. Dijana Kobilj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni, advokati iz Banjaluke, podnijela je 27. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 065664 14 Rev od 20. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužitelja („Heta“ d.o.o. Sarajevo) i preinačena je drugostepena presuda tako da je odbijena žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda, kojom je obavezana apelantica da tužitelju isplati iznos od 50.728,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obavezana apelantica da tužitelju naknadi i troškove revizijskog postupka. Tokom postupka utvrđeno je da se u konkretnom predmetu radi o mjenično pravnom sporu, da je apelantica radi obezbjeđenja potraživanja iz ugovora o leasingu, predniku tužitelja između ostalog, izdala tri vlastite bjanko mjenice popunjene u dijelu koji se odnosi na mjesto izdavanja mjenice, mjeničnog povjerioca, mjesto plaćanja mjenice, naziv mjeničnog povjerioca, oznaku „bez protesta“, te potpisala mjenicu na mjesto predviđeno za potpis izdavaoca mjenice i na mjesto kojim bezuslovno prihvata mjenični dug. Isprava je ostala nepopunjena u dijelu koji se odnosi na iznos mjeničnog duga i u dijelu koji se odnosi na dospijeće duga. Istovremeno, sa predajom bjanko mjenice mjeničnom povjeriocu, apelantica i prednik tužitelja su postigli sporazum po kom je tužena-apelantica dala izjavu prema kojoj daje izričitu suglasnost mjeničnom povjeriocu, da za slučaj neispunjenja obaveze iz ugovora o leasingu koristi njene solo mjenice i u tu svrhu naročito upiše iznos u visini dugovanog iznosa uključujući i ugovorom utvrđene kamate, te u tekstu solo mjenice unese dopune koje smatra svrsishodnim i potrebnim za naplatu mjenice. Vrhovni sud je istakao da je tužitelj popunio mjenicu na određeni dan – 6. januara 2009. godine na jedan od načina propisanih odredbom člana 34. Zakona o mjenici, pa je nejasno zbog čega drugostepeni sud nalazi da je ovakvo određenje dospjelosti mjeničnog duga suprotno odredbi člana 34. Zakona o mjenici kao i odredbi člana 80 istog zakona, koji se odnosi na rokove zastarjelosti mjeničnih zahtjeva. Naime, tužitelj je na popunjavanje mjenice bio ovlašten izjavom trasanta (apelantice) od 24. maja 2004. godine, čiji sadržaj apelantica nije osporila tokom postupka, prema kojoj izjavi je povjerilac mogao u predmetnu mjeničnu ispravu upisati iznos mjeničnog duga (glavnicu i kamatu) i izvršiti dopune koje smatra svrsishodnim i potrebnim za naplatu mjenica. Imajući u vidu da predmetna mjenična isprava nije bila popunjena prilikom izdavanja samo u dijelu koji se odnosi na iznos mjeničnog duga i dan dospijeća tog duga, potpuno je jasno da se ovlaštenje iz izjave od 24. maja 2004. godine za unošenje dopuna koje mjenični povjerilac smatra svrsishodnim, odnosi na mogućnost unošenja dana dospijeća plaćanja, što je mjenični povjerilac i učinio unoseći kao dan dospijeća konkretan datum 6. januar 2009. godine, što je po Zakonu o mjenici dozvoljen način određenja dospijeća mjeničnog duga. Dakle, obzirom da je u predmetnoj situaciji rok dospijeća mjeničnog duga određen sa danom 6. januar 2009. godine, a prijedlog za izvršenje podnesen kod Općinskog suda u Sarajevu naredni dan tj. 7. januara 2009. godine, zbog pogrešnog pravnog stanovišta, pogrešno je drugostepeni sud našao da su protekli rokovi zastarjelosti mjeničnog zahtjeva iz člana 80. Zakona o mjenici kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja pri situaciji kad je postojanje i visina duga nesporna. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci osporene presude.
4. AP-4727/16
4. „Domotehna“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ajlen Bajrić advokat iz Bihaća, podnio je 13. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 054088 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o dugoročnom kreditu od 23. marta 2000. godine, da je apelant stečajni povjerilac na iznos od 110.391,74 KM (koji je dat na ime otplate kredita), te da presuda bude osnov za ispravku tabele potraživanja u stečajnom postupku, dok je obavezan apelant da tuženoj („Una banka“ d.d. Bihać u stečaju) naknadi troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je prednik tužitelja-apelanta (d.j.l. „Arsa“ Bihać) 5. maja 1999. godine zaključio ugovor o kratkoročnom kreditu sa tuženom na iznos od 300.000,00 KM radi nabavke obrtnih sredstava, da je kredit reprogramiran zaključivanjem između istih stranaka ugovora o dugoročnom kreditu (29. marta 2000. godine) na iznos od 348.000,00 KM radi nabavke trajnih obrtnih sredstava, da su kreditna sredstva stavljena na raspolaganje predniku apelanta 30. marta 2000. godine, sa obavezom korisnika da tuženoj otplati kredit u pet jednakih godišnjih anuiteta, da je prvi anuitet dospio za naplatu 1. maja 2001. godine, kojeg je prednik apelanta platio 16. maja 2001. godine u iznosu od 96.538,59 KM. Dalje, prednik apelanta je prestao postojati 12. septembra 2001. godine kada je pripojen tužitelju-apelantu koji je tokom 2001. godine kupio od tužene dionice od kreditnih sredstava svog prednika, a 18. februara 2002. godine izvršio plaćanje preostalog duga po predmetnom kreditu od 13.853,15 KM, koja sredstva su isplaćena iz tzv. zamrznutih sredstava tužitelja-apelanta na njegovom transakcijskom računu koji se vodio kod tužene. Odlukom privremenog upravnika tužene od 16. decembra 2001. godine poništena je kupovina dionica koje je kupio apelant kreditnim sredstvima iz ugovora o kreditu od 29. marta 2000. godine. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanta uz obrazloženje da je ugovor o dugoročnom kreditu od 29. marta 2000. godine zaključen u svemu saglasno sa odredbama člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima, te da nema niti jedan razlog koji ga čini ništavim u smislu člana 103. stav 1. navedenog zakona. Naime, svrha ugovora o dugoročnom kreditu od 29. marta 2000. godine, prema kojem tužena, kao banka kreditor, predniku apelanta, kao korisniku kredita, daje kredit jeste kreditiranje tužitelja za kupovinu trajnih obrtnih sredstava, kojeg je sa dospijećem prve rate prednik apelanta počeo otplaćivati, a to je bilo nakon nepunih 14 mjeseci od plasiranja kredita tužitelju, dok je kupovina dionica uslijedila je nakon otplate prvog anuiteta, tokom 2001. godine. Zbog toga je navedene ugovore jedino moguće odvojeno posmatrati, a ne kao jedinstveni pravni odnos, te kao takvi imaju i odvojene učinke. Iz tih razloga ne može se Ugovor o dugoročnom kreditu od 29. marta 2000. godine smatrati fiktivnim (prividnim) pravnim poslom (član 66. ZOO), s posljedicom apsolutne ništavosti. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci osporene presude.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3932/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman