Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4109/16 (R. Š.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4109/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4109/16, rješavajući apelaciju Radane Štrkić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Radana Štrkić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048557 16 Gž 3 od 23. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radana Štrkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Goran Marić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 27. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048557 16 Gž 3 od 23. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezana je apelantica da tužiocu (N. P.) isplati na ime naknade za izgrađeno zemljište (bliže opisano u izreci osporene odluke) određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo, između ostalog, da iz stanja spisa proizlazi da je tužilac podnio tužbu protiv M. P. i T. P. (snahe i brata) sa zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da ima pravo na 1/3 suvlasničkog dijela na nepokretnosti koju je on sa svoja dva brata R. P. (umro 1989. godine) i T. P. kupio od H. K. pismenim ugovorom od 5. decembra 1967. godine, koji je dopunjen ugovorom od 5. januara 1980. godine, iz koje dopune proizlazi da su sva tri brata učestvovala u kupovini i dogovoru oko kupovine sporne parcele, a da pismenom ugovoru nije prisustvovao tužilac iz razloga što je bio odsutan, pa je zbog toga sačinjena dopuna ugovora kako bi se u ugovor uključio i tužilac, te je postavio i alternativni tužbeni zahtjev tražeći protivvrijednost na ime svog suvlasničkog dijela s obzirom da je u međuvremenu na dijelu koji njemu pripada sagrađen stambeni objekat, koji je izgradila apelantica, kćerka umrlog brata R. P.. Okružni sud je naveo da cijeni da je prethodno pitanje za razrješenje zahtjeva tužioca koji se odnosi na novčanu naknadu za izgrađeno zemljište pravilna primjena odredbi Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) koje se odnose na sticanje u porodičnoj zajednici (član 18.), te pravo vlasnika zemljišta na kojem je izgrađen građevinski objekat (član 25. st. 1. i 5). Nadalje je naveo, da je odredbom člana 18. ZOSPO, određeno da u slučajevima i uslovima određenim zakonom može postojati pravo zajedničke svojine. Okružni sud je naveo, da je zajednička svojina, svojina više lica na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi ali nisu unaprijed određeni. Okružni sud je istakao, da u konkretnom slučaju iz stanja spisa, te materijalnih dokaza u spisu, sadržaja dopunskog ugovora od 5. januara 1980. godine, kao materijalnog dokaza u koji je prvostepeni sud izvršio uvid proizlazi da je taj ugovor stvarni dokaz da je između trojice braće (tužitelja i njegova dva brata) postojao dogovor i sporazum oko izgradnje kuća i korištenja zemljišta, da jedan dio građevinske parcele pripadne jednom bratu (tužitelju), a drugi dio dvojici braće. Okružni sud je naglasio, da takav dogovor proizlazi i iz izjave T. P. (tužiteljevog brata), da je njegova izjava u potpunosti identična izjavi tužioca u pogledu dogovora između braće, da su tužilac i brat R. P. kupili plac koji su prodali M. M., pa su za taj novac kupili drugi veći plac, te ponudili i njega (T. P.) da gradi sa njima objekat, te se dogovorili da na donjem dijelu predmetnog placa grade kuću T. P. i R. P., a na gornjem dijelu da ostane prostor da tužitelj gradi kuću, da su njih dvojica napravili jednu kuću koju i danas koriste (prizemlje i sprat), a u međuvremenu je brat R. P. sagradio pomoćni objekat iznad kuće za koju je pribavljena uredna dokumentacija, navodeći da za njega pravo tužioca nije sporno i da tužiocu pripada dio placa i to južni dio do određene ulice. Okružni sud je naveo da po njegovoj ocjeni, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, proizlazi da je tužilac svojim novčanim sredstvima učestvovao u sticanju imovine sa braćom, jer im je namjera bila da kupe zajedno zemljište radi gradnje kuće, čime je dokazan osnov zahtjeva tužioca i njegova aktivna legitimacija u konkretnoj parnici, stoga nedostatak pismenog ugovora o postojanju porodične zajednice ne može imati uticaja na osnov sticanja u porodičnoj zajednici. Okružni sud je ukazao da uvidom u skicu lica mjesta koja je priložena u spis od strane vještaka geometra Z. G. i označenom legendom objekta broj 2 i 4 koji pripada apelantici na predmetnoj parceli, proizlazi da je na tom zemljištu sagrađen građevinski objekat čiji je vlasnik apelantica - graditelj. Okružni sud je zaključio da je apelantica pasivno legitimisana u konkretnom sporu jer je postupala kao nesavjestan graditelj obzirom da je znala da gradi na tuđem zemljištu, suprotno nije dokazala, a vlasnik se tome odmah usprotivio, što je tužilac dokazao pravovremenim podnošenjem zahtjeva za izlazak inspekcijskih organa Grada Banja Luka, radi kontrole gradnje od strane apelantice. S obzirom da je apelantica izgradila kuću na zemljištu koje je prema dogovoru sa braćom pripalo tužiocu, Okružni sud je istakao da tužilac u smislu odredbe člana 25. stav 1. ZOSPO ima pravni osnov da od nesavjesnog graditelj zahtijeva isplati prometne cijene zemljišta (član 25. stav 5. ZOSPO).
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman