Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4753/16 (T. J.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4753/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4753/16, rješavajući apelaciju T. J., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T. J., protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019813 16 Gž od 24. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 15. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019813 16 Gž od 24. oktobra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, poništenje kao nezakonitih Odluke o razrješenju oficira za vezu sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) od 18. juna 2015. godine i Odluke o dopuni od 2. jula 2015. godine, te da se naloži tuženoj (Bosna i Hercegovina, Predsjedništvo BiH) da apelantu ponudi novi izmijenjeni ugovor o radu u skladu sa njegovim stručnim kvalifikacijama.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud poništio odluku o razrješenju apelanta sa dopunom, kao nezakonite i naložio tuženoj da apelantu ponudi izmijenjeni ugovor o radu u skladu sa njegovom stručnim kvalifikacijama i iskustvom, na osnovu zaključka da su odluke nezakonite jer ne sadrže razloge razrješenja dužnosti apelanta i pouku o pravnom lijeku. Nadalje je navedeno, da daljnje razloge za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud nalazi u propustu tužene da u skladu sa čl. 87. i 88. Zakona o radu u institucijama BiH apelantu ponudi neko drugo upražnjeno radno mjesto ili apelanta stavi na raspolaganje, na koji način je tužena različito postupala prema apelantu u odnosu na uposlenike N. R. i N. Ć. što predstavlja diskriminaciju u smislu člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije. Sud BiH je konstatovao, da su razlozi koji su rukovodili prvostepeni sud kod usvajanja tužbenog zahtjeva zasnovani na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Sud BiH je naveo da je apelant nesporno odlukom Predsjedništva BiH, na sjednici 9. novembra 1999. godine, imenovan na dužnost predstavnika Bosne i Hercegovine pred MKSJ, te je rješenjem Ministarstva vanjskih poslova BiH od 7. decembra 1999. godine raspoređen na radno mjesto ministra savjetnika u Uredu BiH, da je Odlukom Predsjedništva BiH od 29. januara 2003. godine apelant imenovan na dužnost predstavnika Bosne i Hercegovine pred MKSJ. Sud BiH je naglasio, da je prema članu 5. stav 3. Odluke o statusu oficira za vezu sa MKSJ, oficirima za vezu dodijeljen diplomatski status. Sud BiH je istakao, da je od dana imenovanja u svojstvu oficira za vezu do dana donošenja osporavanih odluka o razrješenju, apelant obavljao dužnost oficira za vezu sa utvrđenim diplomatskim statusom i ostvarivao je pravo na platu prema Odluci o visini osnovice za obračun plate u diplomatsko konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine. Sud BiH je konstatovao, da iz tih činjenica proizlazi da je od 1999. do 2015. godine apelant bio imenovani predstavnik Bosne i Hercegovine po odluci Predsjedništva BiH. Budući da je apelant bio izjednačen sa ambasadorom, Sud BiH je naglasio, da odluka o njegovom imenovanju i razrješenju proizlazi iz ustavnog prava Predsjedništva BiH da postavlja međunarodne predstavnike. Sud BiH je ukazao, da odredbe pozitivnog zakonodavstva ne propisuju obavezu Predsjedništva BiH za obrazlaganje odluka, niti predviđaju pravo na izjavljivanje pravnog lijeka, pa izostanak tih elemenata po ocjeni Suda BiH ne može biti osnov za utvrđenje nezakonitosti. Sud BiH je zaključio da apelantu ne pripada pravo sudskog preispitivanja zakonitosti odluka tužene kojim je razriješen sa dužnosti oficira za vezu ni u jednom postupku u okviru stvarne nadležnosti Suda BiH. Naime, da član 10. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima BiH propisuje da se ne može voditi upravni spor u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuje Predsjedništvo BiH, kakvo je bilo ovlaštenje tužene kod donošenja odluka koje se osporavaju u konkretnom sporu. Sud BiH je istakao, da je raspravljajući o počinjenoj diskriminaciji u odnosu na apelanta, kao prethodnom pitanju, prvostepeni sud utvrdio postojanje nejednakog postupanja, te da je taj zaključak sud zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava na što žalba tužene osnovano ukazuje. Naime, Sud BiH je naveo da bi se primjenom člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH utvrdilo postojanje diskriminacije u oblicima propisanim članom 3. i 4. citiranog zakona, da je potrebno utvrđenje da se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugim licima u istoj ili sličnoj situaciji. Dakle, Sud BiH je istakao da je bitno utvrđenje postojanja referentne grupe koja se nalazi u istoj situaciji kao i apelant, prema kojoj je tužena postupila na drugačiji način, a da za takvo postupanje nema zakonitog i objektivnog opravdanja. Sud BiH je ukazao, da je prvostepeni sud neosnovano zaključio da se zaposlenici N. R. i N. Ć. nalaze u istovrsnoj radnopravnoj situaciji kao i apelant, jer su navedena lica kao zaposlenici organa BiH radno agažovani u Kancelariji oficira za vezu sa MKSJ, u svojstvu vozača, pa proizlazi da su ukazana lica bila u radnom odnosu prije upućivanja na rad u inostranstvo, za razliku od apelanta. Nadalje je Sud BiH naveo, da ta lica nisu imala diplomatski status kao apelant, nego su kao zaposlenici prava iz rada ostvarivala primjenom odredbi Zakona o radu u institucijama BiH pošto je njihov radnopravni status proizlazio iz zaključenog ugovora o radu, a ne iz odluke o imenovanju kakav je slučaj sa apelantom. Sud BiH je zaključio da se apelant i navedena lica nalaze u sasvim različitim radnopravnim položajima i međusobno ne predstavljaju referentu grupu kod utvrđenja različitosti u postupanju, te da za apelanta jedina referenta grupa mogu biti oficiri za vezu iz drugih konstitutivnih naroda, jer se nalaze u istovrsnoj situaciji kako u pogledu načina imenovanja, dodijeljenog statusa i prava koja su ostvarivali tokom obavljanja dužnosti. Sud BiH je konstatovao da odredba člana 87. stav 3. Zakona o radu institucijama BiH propisuju obavezu poslodavca da u slučaju ukidanja radnog mjesta bez javnog oglasa postavlja zaposlenika na drugo upražnjeno radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi kod poslodavca na istom nivou. Sud BiH je naglasio da navedena odredba u stavu 1. predviđa stavljanje na raspolaganje zaposlenika u slučaju ukidanja poslodavca ili ukidanja radnog mjesta, koji postupak definiše u odredbi člana 88. Sud BiH je ukazao, da apelant ne zahtjeva ostvarivanje prava iz osnova raspolaganja, niti je njegov poslodavac ukinut, iz čega proizlazi da nema mjesta primjeni odredbi koje regulišu te slučajeve. Nadalje je navedeno da apelantovo radno mjesto nije ukinuto, budući da je nakon njegovog razrješenja član Predsjedništva iz srpskog naroda imenovano drugo lice kao oficira za vezu, te da time nisu ispunjeni zakonski uslovi za primjenu odredbi na kojima je prvostepeni sud zasnovao odluku o usvajanju tog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva, na što po ocjeni Suda BiH žalba tužene osnovano ukazuje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman