Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4756/16 (Ž. S.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4756/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4756/16, rješavajući apelaciju Živka Stanića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Živko Stanić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 040139 15 Gž od 28. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Živko Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kukulje, podnio je 13. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 040139 15 Gž od 28. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da se poništi predmetni kupoprodajni ugovor.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta i tuženog (M. Š.) čiji je predmet kupoprodaja apelantovih nekretnina za određeni novčani iznos, da je ugovor ovjeren od strane notara M. Đ., da iz izjava saslušanih svjedoka I. K., D. U., R. Š. i S. R. proizlazi da im je poznato da su apelant i tuženi izvršili kupoprodaju nekretnina, tako što je apelant prodao kuću tuženom, po navodima svjedoka I. K. za 6.000 eura, a R. Š., S. Š. i S. R. za iznos od 17.000,00 KM. Okružni sud je naveo, da je nakon tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da apelant nije dokazao da je ugovor zaključio pod prevarom, zabludom, te da iz zdravstvenih razloga nije bio svjestan zaključenja pravnog posla u smislu odredbe člana 65. stav 1., člana 111., člana 112. stav 1. i člana 61. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima. Okružni sud je istakao da su prema odredbi člana 77. Zakona o parničnom postupku, stranke dužne najkasnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Okružni sud je konstatovao, da navedena zakonska odredba ne dozvoljava da se dokazi predlažu nakon završenog pripremnog ročišta, osim u slučaju kada, u smislu odredbe člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku stranka učini vjerovatnim da takve dokaze bez svoje krivice nije bila u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Nadalje je navedeno, da je na pripremnom ročištu apelant predložio da se na ročištu za glavnu raspravu izvede dokaz čitanjem ugovora o kupoprodaji, dopis i zapisnik CJB Banja Luka, te svjedoci I. K., D. V. i D. B., a na okolnost teškog materijalnog i zdravstvenog stanja. Okružni sud je ukazao, da kako apelant na pripremnom ročištu nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka S. N. i N. L., niti je predložio vještačenje po vještaku medicinske struke vezano za zdravstveno stanje, jer se na te okolnosti ne mogu izjašnjavati svjedoci, niti može sud izvoditi zaključak o vrsti i posljedicama bolesti iz medicinske dokumentacije, s obzirom na to da ne raspolaže stručnim medicinskim znanjem, te da po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud nije počinio povrede parničnog postupka na koje ukazuje apelantova žalba. Okružni sud je naglasio da je odredbom člana 61. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da je zabluda bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lica sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine. Okružni sud je ukazao, da iz stanja spisa proizlazi da je sporni kupoprodajni ugovor zaključen pred notarom M. Đ., da apelant tokom postupka nije osporio sadržaj tog ugovora iz kojeg proizlazi koje su nekretnine bile predmet prodaje, te isplaćeni iznos od 17.000,00 KM, kao ni da postoje bilo kakve mane volje u odnosu na zaključenje tog ugovora. Okružni sud je naglasio, da je na okolnost sadržaja spornog ugovora bilo predloženo saslušanje označenog notara kao svjedoka, ali da je tokom postupka apelant odustao od izvođenja tog dokaza. Okružni sud je naveo, da je prema relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku, teret dokazivanja na onoj strani u čijem interesu je utvrđenje neke činjenice, da u konkretnom slučaju apelant tvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen sa manama volje i uz veliku nesrazmjeru uzajamnih davanja. Međutim, Okružni sud je istakao da uslove koje zakon predviđa za poništenje nekog pravnog posla, niti nesrazmjeru u davanju, apelant tokom postupka nije dokazao ispunjenim, iz kojeg razloga je po ocjeni Okružnog suda pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
3. Iz predmetne apelaciji proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman