Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4582/14 (S. V.)
Odluka donesena 22. 05. 2017.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Privatni život
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Sloboda izražavanja
- Kleveta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4582/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4582/14, rješavajući apelaciju Sandra Vekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sandra Vekića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 031405 13 Gž od 21. jula 2014. godine.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sandro Vekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je 24. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 031405 13 Gž od 21. jula 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i JP Radio-televizija Republike Srpske Banja Luka (suprotna strana u postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi je 19. januara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Apelacioni sud 24. januara 2017. godine, dok Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 0031405 11 P od 22. maja 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev koji je podnio protiv tuženog radi naknade štete zbog klevete, pa je tuženi obavezan da apelantu po tom osnovu isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u dispozitivu presude.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je tuženi u svom izdanju Dnevnika 1, u emisiji Vijesti, koja je u programu tuženog emitirana 17. marta 2011. godine, objavio vijest sljedećeg sadržaja: „U okviru međunarodne akcije ’Oliver’, koja se provodi u više evropskih zemalja, Policija Distrikta Brčko uhapsila je Admira Mustafića, Nermina Mrkaljevića i braću Denisa i Sandra Vekića, koji se dovode u vezu sa krivičnim djelom iskorištavanje djece i maloljetnika putem Interneta radi pornografije. Policija je oduzela veći broj računara, CD-ova i DVD-ova.“ Dalje je Osnovni sud naveo da je u izvještaju za medije Policije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Policija) broj 14-05/5-48-3076/11 od 17. marta 2011. godine navedeno da su policijski službenici (u sklopu akcije „Oliver“) „identifikovali četiri lica sa područja Brčko Distrikta koja se dovode u direktnu vezu sa izvršenjem krivičnog djela iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz člana 208. Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH. Radi se o licima A.M., rođen 1977. godine, V.S., rođen 1984. godine, D.S., rođen 1988. godine, i N.M., rođen 1977. godine“. Dalje je Osnovni sud naveo da je iz potvrde Policije broj 14.02-04.9-3149/11 od 29. septembra 2013. godine utvrđeno da su policijski službenici 17. marta 2011. godine na osnovu naredbe za pretresanje izdate od Osnovnog suda izvršili pretres apelanta i stana koji on koristi, a sve u vezi sa navedenim krivičnim djelom, kada je od njega oduzeto više pokretnih stvari (računar i drugi slični uređaji). Zatim je Osnovni sud istakao da je utvrdio da je apelant istog dana (17. marta 2011. godine) pozvan u prostorije Policije, koji je u vremenskom periodu od 11.21 sat do 11.45 sati ispitan u svojstvu osumnjičenog u vezi sa navedenim krivičnim djelom, te je nakon kriminalističke obrade istog dana u 12 sati napustio službene prostorije Policije i nije bio lišavan slobode. Potom je Osnovni sud naveo da je iz uvjerenja Osnovnog suda broj 096-0-Kr-11-000519 od 19. aprila 2011. godine utvrdio da protiv apelanta nije podignuta optužnica, niti je izrečena nepravosnažna osuđujuća presuda za krivično djelo za koje je predviđena novčana kazna, kao glavna kazna, ili zatvor do pet godina. Također, prema nalazu vještaka neuropsihijatra, dr. Sabrije Čandić, apelant je, zbog objavljivanja njegovog imena u vijestima tuženog, doživio povredu časti i ugleda, uslijed čega je trpio strah jakog intenziteta u trajanju od 120 dana, koji je imao kliničku manifestaciju putem dijagnoza akutna reakcija na stres i poremećaj prilagođavanja. Pored navedenog, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je 17. marta 2011. godine na web-stranicama „Nezavisnih novina“, „Oslobođenja“, „Dnevnog avaza“ objavljena vijest sličnog sadržaja.
7. Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je prvenstveno ukazao da se građanskopravna odgovornost tuženog zasniva na odredbama čl. 154 (stav 1), 158. i 198. (stav 1) preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i na odredbama člana 6. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od klevete Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete). Potom je naveo da je, u konkretnom slučaju, objavljivanjem sporne vijesti od 17. marta 2011. godine apelantu nanesena šteta koja se ogleda u trpljenju duševnih bolova, poremećaju psihičke ravnoteže zbog povrede časti i ugleda. S tim u vezi je Osnovni sud naveo da je prihvatio kao istinitu apelantovu izjavu da je, zbog objavljivanja sporne vijesti, izgubio prijatelje, poslovne partnere, dobar odnos sa susjedima, bivšim profesorima, te bio prinuđen obratiti se psihijatru, jer nije mogao spavati, niti jesti, kao i da je uzimao antidepresive. Dalje je Osnovni sud naveo da su u spornoj vijesti iznesene činjenice neistinitog sadržaja o tome da je policija uhapsila, između ostalih, i apelanta koji se dovodi u vezu sa krivičnim djelom iskorištavanje djece ili maloljetnika putem Interneta radi pornografije. Takve informacije su neistinite, pa čak i da su preuzete od drugih medijskih kuća, te se radi o iznošenju i prenošenju trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanju fizičkog lica - apelanta trećem licu. Stoga je Osnovni sud istakao da nema elemenata za izuzimanje od odgovornosti u smislu člana 7. Zakona o zaštiti od klevete. Djelo kleveta postoji i onda kada se prenose natpisi i tekstovi iz drugih časopisa kad nemaju osnov u istinitosti iznesenih činjenica. Okolnost prenošenja vijesti koje su druge medijske kuće već objavile ne ekskulpira tuženog od odgovornosti za nastalu nematerijalnu štetu. Radio-televizijske kuće su odgovorne za sadržaj svih materijala koje emituju bez obzira na njihov izvor, kao i profesionalne aktivnosti koje preduzimaju osobe zaposlene u njima. Tuženi je emitovao vijest neistinitog sadržaja pri čemu je objavio apelantovo puno ime i prezime, identifikujući ga trećim licima. Apelant je zatražio demanti, ali tuženi nije, u smislu člana 35. Zakona o Radio-televiziji Republike Srpske, objavio odgovor, odnosno nije izvršio ispravku pogrešno navedenih činjenica u smislu člana 36. navedenog zakona. Zatim je Osnovni sud istakao kako teret dokazivanja u pogledu istinitosti iznesenih tvrdnji leži na tuženom, jer se pretpostavlja neistinitost u odnosu na apelanta dok se ne dokaže suprotno.
8. Osnovni sud je naveo da, dakle, u predmetnom postupku tuženi nije dokazao da su istinite činjenice iznesene u Vijestima od 17. marta 2011. godine. Nasuprot tome, Osnovni sud je istakao da je apelant dokazao da je bio samo saslušan u Policiji, da nije uhapšen i da protiv njega nije podignuta optužnica, kao i to da Policija u izvještaju za medije nije navela puno ime i prezime lica. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da apelantu, shodno odredbama člana 200. ZOO u vezi sa članom 10. Zakona o zaštiti od klevete, pripada pravo na naknadu štete - obeštećenje.
9. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 031405 13 Gž od 21. jula 2014. godine kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
10. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da prvostepena odluka nije pravilna i tuženi osnovano pobija u dosuđujućem dijelu pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Apelacioni sud je istakao da sa stanovišta pravilne primjene odredaba Zakona o zaštiti od klevete i ZOO u prvostepenoj presudi utvrđene relevantne činjenice i okolnosti nisu dovoljne za utvrđenje i zaključak da je u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i na osnovu činjenica utvrđenih u postupku apelant ostvario pravo na naknadu novčane satisfakcije. S tim u vezi je Apelacioni sud istakao da, u situaciji kada je Policija objavila inicijale i godine rođenja osoba na koje se informacija odnosi, to što je novinar tuženog putem svojih izvora saznao puna imena i prezimena osoba na koje se ta informacija odnosi i to što je u programu tuženog objavljena „sporna“ vijest, uz navođenje punih imena i prezimena osoba, ne predstavlja osnov da se tuženi podvrgne odgovornosti za klevetu. Naime, uloga tuženog kao javnog radio-televizijskog servisa jeste da istražuje i blagovremeno informira javnost o činjenicama vezanim za aktualna pitanja (među koja, svakako, spada i krivično procesuiranje osoba za koje postoji sumnja da su počinile kaznena djela iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije). Kleveta bi postojala samo u slučaju da je tuženi objavio puna imena i prezimena osoba na koje se informacija Policije Brčko Distrikta nije odnosila. Činjenica da je u konkretnom slučaju naknadno utvrđeno da apelant nije učestvovao u izvršenju navedenog krivičnog djela ne može se smatrati propustom tuženog.
11. Apelacioni sud je naveo da činjenično stanje utvrđeno temeljem provedenih dokaza u obrazloženju prvostepene presude ne opravdava zaključak prvostepenog suda o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, što je vidljivo i iz sadržaja potvrde Policije od 29. marta 2011. godine iz koje se jasno iščitava da je apelant imao status osumnjičene osobe za izvršenje navedenog kaznenog djela, u kom svojstvu je i ispitan, i da je nakon kriminalističke obrade istog dana napustio službene prostorije Policije. Stoga je Apelacioni sud naveo da, iako se u navedenoj potvrdi Policije kaže da je apelant po usmenom pozivu ispitan u svojstvu osumnjičenog i da nakon kriminalističke obrade nije bio lišavan slobode, sporna vijest objavljena u programu tuženog u odnosu na apelanta suštinski je istinita. Ovo stoga što je apelant bio predmet istrage i što je saslušan u svojstvu osumnjičenog. To da li je po usmenom pozivu, nakon izvršenog pretresa, dobrovoljno otišao u službene prostorije Policije i u svojstvu osumnjičenog saslušan, ili je „uhapšen“ zbog dovođenja u vezu sa krivičnim djelom je nebitan elemenat i njegova netačnost ne utječe na suštinsku istinitost objavljenog članka. Prema tome, Apelacioni sud je istakao da, kada bi klevetom smatrali to što je tuženi iznio vijest koja je, u suštini, istinita, bili bi povrijeđeni principi koji se ostvaruju Zakonom o zaštiti od klevete (član 2) i na taj način sloboda izražavanja bi bila ograničena. Dakle, a s obzirom na odredbu člana 7. stav 1. tačka a) navedenog zakona, Apelacioni sud je istakao da ne postoji zakonska osnova za odgovornost tuženog za štetu koja je apelantu uzrokovana objavljivanjem sporne vijesti. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud na podlozi pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Slijedom toga je Apelacioni sud odlučio kao u dispozitivu presude.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisuje da je svoju tužbu utemeljio na odredbama člana 6. st. l. i 2. Zakona o zaštiti od klevete i članu 200. ZOO, zato što je tuženi 17. marta 2011. godine u svojim vijestima u 12 sati objavio sporni prilog u kojem je navedeno njegovo puno ime i prezime i godine starosti, što nije istina. Navodi da je Osnovni sud proveo dokaze i zaključio da je tuženi prouzrokovao štetu apelantovom ugledu svojim radnjama, jer je pouzdano utvrđeno da je u spornom prilogu tuženog objavljeno da je apelant priveden, što nije tačno. Na ovaj način sloboda izražavanja je bila preširoka, povrijeđeno je apelantovo pravo na privatnost, iznesene su neistinite i netačne informacije i bez potrebe navedeno puno ime i prezime i godine života apelanta i time mu je prouzrokovana šteta. Navodi da je Apelacioni sud smatrao da se radi, u suštini, o istinitom izražavanju i da je „netačno samo u nebitnim elementima“, pozivajući se na član 7. stav l. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. Tuženi nije imao nikakvu potrebu ni razlog da objavljuje apelantovo puno ime i prezime, posebno navodeći da je priveden, odnosno zatvoren zbog bavljenja pornografijom i distribucijom dječije pornografije. Navedeno je posebno dovelo do narušavanja apelantovog prava na privatnost iz člana 8. Evropske konvencije, te je ovo pravo trebalo staviti u odnos sa pravom na slobodu informiranja, štampe, medija i izražavanja. U suštini, apelant tvrdi da su citirane povrede učinjene „površnom“ primjenom odredaba člana 7. Zakona o zaštiti od klevete, bez upuštanja u suštinu problema radnje tuženog, te povređivanja zaštićenog apelantovog dobra, tj. njegovog prava na privatnost.
II.Odgovori na apelaciju
13. Apelacioni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje, te da ostaje pri obrazloženju iz osporene presude u kojoj je odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu.
14. Tuženi je naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom, nakon brižljive ocjene dokaza kojom je utvrđeno da je vijest koju je tuženi emitovao istinita i tačna. Sporni prilog je, prema mišljenju tuženog, urađen profesionalno u skladu sa važećim propisima, a s ciljem informisanja javnosti o pitanjima od javnog interesa. Stoga je tuženi predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o zaštiti od klevete Brčko distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko diskrikta BiH» broj 14/03) u relevantnom dijelu glasi:
Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se za teritorij Brčko Distrikta BiH građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (“Službeni glasnik BiH“ broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko Distrikta BiH predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Tumačenje Član 3.
Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog.
(4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
[...]
c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava (1) ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...] Obeštećenje Član 10.
(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
- objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinitog ili izvinjenje; [...]
16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 031405 13 Gž od 21. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. avgusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f), i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U suštini, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je, prije svega, povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je osporenom odlukom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi odgovoran za klevetu, tj. da je iznošenjem određenih informacija o apelantu prouzrokovao štetu njegovom ugledu, te da se, slijedeći to, obaveže da mu na ime pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede ugleda, naknadi nematerijalnu štetu.
23. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li je Apelacioni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite ugledu apelanta, odnosno da li je osporenom odlukom tog suda postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.
Pravo na poštovanje privatnog života
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
25. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
Pravo na slobodu izražavanja
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
27. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28).
29. S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da, u suštini, traži da se, radi zaštite njegovog ugleda, ograniči pravo tuženog na slobodu izražavanja koja je garantirana članom 10. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, što zahtijeva da se postigne pravična ravnoteža između tih suprotstavljenih prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet raspravljanja pred redovnim sudovima, u kontekstu ostvarivanja prava na naknadu nematerijalne štete zbog klevete, bila vijest koju je tuženi objavio 17. marta 2011. godine, a čiji sadržaj glasi: „U okviru međunarodne akcije ’Oliver’ koja se provodi u više evropskih zemalja, Policija Distrikta Brčko uhapsila je Admira Mustafića, Nermina Mrkaljevića i braću Denisa i Sandra Vekića, koji se dovode u vezu sa krivičnim djelom iskorištavanje djece i maloljetnika putem Interneta radi pornografije. Policija je oduzela veći broj računara, CD-ova i DVD-ova.“ Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je ocijenio da je tuženi emitovao vijest neistinitog sadržaja pri čemu je objavio apelantovo puno ime i prezime, identifikujući ga trećim licima - što predstavlja klevetu. Nasuprot tome, po shvatanju Apelacionog suda, sporna vijest objavljena u programu tuženog u odnosu na apelanta suštinski je istinita, budući da je apelant bio predmet istrage i da je saslušan u svojstvu osumnjičenog. Stoga je Apelacioni sud zaključio da, u smislu odredbe člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, ne postoji zakonska osnova za odgovornost tuženog za štetu koja je apelantu uzrokovana objavljivanjem sporne vijesti.
31. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je gotovo identično činjenično-pravno pitanje pokrenuto predmetnom apelacijom raspravio u predmetu broj AP 5008/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5008/13 od 10. oktobra 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je rješavao apelaciju istog apelanta podnesenu protiv presude Apelacionog suda (kojom je, u konačnici, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete zbog klevete povodom objavljivanja informacije sličnog sadržaja na internetskoj stranici NIGP "Dnevne nezavisne novine"). Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao, između ostalog, da „imajući u vidu saopćenje Policije u kojem su navedeni samo inicijali i godine starosti lica za koja postoje osnovi sumnje da su počinila krivična djela koja su bila predmet saopćenja i ostale provedene dokaze, Ustavni sud smatra da je potpuno neprihvatljivo obrazloženje drugostepenog suda koje je dao u tom pogledu. Naime, Ustavni sud, prije svega, smatra da je, u situaciji kada je i Policija u svom saopćenju bila dodatno oprezna na način da je objavila samo inicijale lica na koja se odnosi predmetna informacija/saopćenje, prema mišljenju Ustavnog suda, postupanje tuženih tako da objave apelantovo puno ime i prezime kao lica koje se sumnjiči da je počinilo krivično djelo iskorišćavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije predstavlja zloupotrebu prava na slobodu informiranja. Stoga, imajući u vidu sadržaj spornog članka, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju nesumnjivo spomenut u negativnom kontekstu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesumnjivo radi o iznošenju informacija (činjenica) o apelantu, tj. o njegovom, navodno, nezakonitom ponašanju, a nikako o iznošenju mišljenja o tome. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant 'privatno lice, nepoznato javnosti' i da, stoga, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, što na drugoj strani podrazumijeva obavezu sredstava informiranja na dodatnu pažnju prilikom objavljivanja informacija koje se odnose na 'privatna lica, nepoznata javnosti'. Dalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju Apelacioni sud nije bavio pitanjem da li su novinari poštovali profesionalne standarde na osnovu čega bi se, između ostalog, moglo zaključiti da li su tuženi prilikom objavljivanja spornog članka postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, na način da su objavljene informacije pokušali da verificiraju sa apelantom prije objavljivanja i da li su apelantu omogućili da odgovori na navode iznesene u istom članku, dakle, da li su postupali u 'dobroj namjeri', što bi, kako je već navedeno, mogla biti njihova odbrana od klevete i u slučaju objavljivanja neistinitih informacija. Pri tome Ustavni sud naročito zapaža da je Osnovni sud, radi utvrđenja štete i eventualne odgovornosti tuženih, ocijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra iz kog nesumnjivo proizlazi da su kod apelanta povodom objavljivanja spornog članka nastupile štetne posljedice a koje okolnosti Apelacioni sud uopće nije ocijenio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud, pri donošenju osporene odluke, nije obavio odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Apelacionog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nije postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja, čime je došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije“ (tač. 36. i 37. Odluke).
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se razlozi i zaključci iz navedene odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 5008/13 odnose i na konkretan predmet, zbog čega Ustavni sud smatra da i u okolnostima konkretnog slučaja osporenom odlukom Apelacionog suda nije postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled i prava tuženog na slobodu izražavanja. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi
33. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer Apelacioni sud pri donošenju osporene odluke nije obavio odgovarajuću analizu na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz čl. 8. i 10. Evropske konvencije.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman