Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4898/16 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4898/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4898/16, rješavajući apelaciju Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Brčko distrikt Bosne i Hercegovine protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 V 087588 16 Gž od 7. jula 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 20. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 087588 16 Rev od 14. novembra 2016. godine, kojim je kao nedozvoljena odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 V 087588 16 Gž od 7. jula 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2857/16 od 23. novembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-3785/16, konstatuje se da je navedeno Rješenje Apelacionog suda od 7. jula 2016. godine, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 29. decembra 2015. godine kojim je ranijem vlasniku D. M., kao protivniku predlagača određena naknada za nekretninu eksproprisanu djelimičnim Rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove od 18. septembra 2014. godine (označena kao k.č. br. 1242/2 i pobliže opisana u izreci prvostepenog rješenja), žičanu ogradu i zasade voća davanjem prava građenja na nekretnini apelanta (označena kao k.č. br. 1239/1 i pobliže opisana u izreci prvostepenog rješenja) i novčanog iznosa od 2.525,22 KM. Takođe, obavezan je apelant da protivniku predlagača novčani iznos od 2.525,22 KM isplati u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti Rješenja, dok je Registar zemljišta Osnovnog suda obavezan da uknjiži D. M. kao nosioca prava građenja sa 1/1 na k.č. br. 1239/1.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je Rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove od 18. septembra 2014. godine i Rješenjem od 26. januara 2015. godine eksproprisano pravo građenja protivnika predlagača D. M. na nekretnini označenoj kao k.č. br. 1242/2, površine 133 m , ograda i voćni zasadi i da je određeno da će se naknada za eksproprisanu nekretninu odrediti u posebnom postupku, ali da pred organom uprave sporazum o naknadi nije postignut. Apelacioni sud je konstatovao da je zemljište koje se ekspropriše građevinsko zemljište, te da je Komisija za utvrđivanje naknade u postupku eksproprijacije (u daljnjem tekstu: Komisija), u skladu sa Pravilnikom o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina, Pravilnikom o izmjenama Pravilnika o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije i Pravilnikom o izmjenama i dopuni Pravilnika o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina, koristeći relevantne parametre, utvrdila tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina (građevinsko zemljište, voćni zasadi i ograda) koja iznosi 16.991,57 KM. Isto tako, Apelacioni sud je konstatovao da je Komisija utvrdila i tržišnu vrijednost nekretnine označene kao k.č. br. 1239/1 i da vrijednost iste iznosi 14.466,35 KM. Apelacioni sud je zaključio da Rješenje Osnovnog suda nije doneseno povredom odredaba postupka i da je provedene dokaze cijenio kako je propisano odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Apelacioni sud je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da je Osnovni sud postupio suprotno odredbi člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji). Shodno tome, Apelacioni sud je naveo da je odredbom člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji propisano da se naknada za eksproprisanu nekretninu određuje u novcu (u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine) ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine, u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi. Obzirom da je vrijednost nekretnine koja se daje u zamjenu manja od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine, Apelacioni sud je zaključio da ne može biti riječi o pogrešnoj primjeni navedene zakonske odredbe prilikom određivanja naknade za eksproprisanu nekretninu davanjem prava građenja i isplatom novčanog iznosa koji predstavlja razliku između tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina.
4. Apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari odluka donesena u suprotnosti sa odredbom člana 33. Zakona o eksproprijaciji, te da je tokom postupka ukazivao na obavezu pravilne ocjene svih dokaza i na obavezu pravilne primjene odredaba materijalnih propisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman