Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2258/14 (Općina Cazin)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 39
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2258/14
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2258/14, rješavajući apelaciju Općine Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Cazin podnesena protiv Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 003418 14 Rsž od 9.
aprila 2014. godine i Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 003418 07 P od 2. decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općina Cazin (u daljnjem tekstu: apelantica), čije je sjedište u Cazinu, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo iz Cazina, kao zakonski zastupnik, podnijela je 16. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Rs 003418 14 Rsž od 9. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 003418 07 P od 2. februara 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Vlade FBiH - Odbora državne službe za žalbe FBiH (u daljnjem tekstu: drugotužena), te od opunomoćenika tužiteljice Nermine Omerčević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 31. oktobra, odnosno 18. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, drugotužena i opunomoćenik tužiteljice su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. novembra do 2. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužiteljica je, kao apelanticina zaposlenica, 22. novembra 2007. godine tužbom pokrenula radni spor protiv apelantice i drugotužene (u daljnjem tekstu: tužene) radi poništenja rješenja tuženih kojima je tužiteljici, zbog prekobrojnosti, prestao radni odnos, te uspostave radnopravnog odnosa na radno mjesto higijeničara – čistačice na kojem je radila prije donošenja osporenih rješenja uz naknadu troškova parničnog postupka.
6. Tužiteljica je 27. novembra 2007. godine i 16. augusta 2010. godine dostavila sudu ispravke tužbe.
7. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Općinski sud 7. oktobra 2011. godine izdao naredbu za dostavljanje tužbe na odgovor, zatim, da su četiri ročišta, koja su bila zakazana u periodu od 10. maja 2012. godine do 3. septembra 2013. godine, odgođena na apelanticin zahtjev, kao i to da su u periodu od 30. oktobra 2012. godine do 21. oktobra 2013. godine održana tri ročišta.
8. Općinski sud je, odlučujući o tužbenom zahtjevu, Presudom broj 20 0 P 003418 07 P od 2. decembra 2013. godine tužbeni zahtjev usvojio, osporena rješenja poništio, apelanticu obavezao da tužiteljici uspostavi radnopravni status kakav je imala prije donošenja poništenih rješenja, obavezujući je još i na naknadu troškova postupka uz istovremeno odbijanje zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, sve preciznije navedeno u izreci presude.
9. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, ocjenom dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da u postupku proglašavanja namještenika prekobrojnim uslijed reorganizacije nije utvrđeno koji se poslovi ukidaju ili kojim poslovima je smanjen obim i nije utvrđeno koji su to namještenici za čijim je radom prestala potreba, što je obavezno prema odredbama člana 10. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i člana 39. stav 1. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05, u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima). Istaknuto je još da se navedeno ne vidi ni iz utvrđene Liste prioriteta za namještenike niže stručne spreme na kojoj se nalazi i tužiteljica. Općinski sud je nadalje citirao navedene odredbe Zakona o namještenicima i Kolektivnog ugovora, zaključivši da osporena rješenja ne sadrže činjenice na temelju kojih bi se mogao utvrditi zakonit osnov nastanka prekobrojnosti, tj. u kojoj je službi uprave zatečena tužiteljica i da li je u toj službi uprave uslijed reorganizacije smanjen obim poslova i kojih, ili je ta služba ukinuta i koja je služba preuzela te poslove da bi se moglo utvrditi da li se tužiteljica može ili ne može rasporediti u tu službu, zaključivši da osporena rješenja ne sadrže zakonske razloge i osnov za nastanak prekobrojnosti iz člana 39. stav 1. Zakona o namještenicima.
10. Budući da je Općinski sud utvrdio da su osporena rješenja nezakonita, utvrđena je osnovanost zahtjeva tužiteljice da se, shodno odredbi člana 96. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), vrati na rad na poslove koje je obavljala prije donošenja nezakonitih rješenja. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je utemeljio na odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Kantonalni sud predmetni spis, zajedno sa žalbom, zaprimio 5. februara 2014. godine.
12. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 20 0 Rs 003418 14 Rsž od 9. aprila 2014. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, nakon ispitivanja prvostepene presude u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio da su prigovori neosnovani, te da je prvostepena presuda pravilna i utemeljena na relevantnim odredbama Zakona o namještenicima i Kolektivnom ugovoru. Tako je, između ostalog, Kantonalni sud ocijenio neosnovanim žalbene prigovore u vezi sa stavom prvostepenog suda da su rješenja o prekobrojnosti nezakonita, te da je uzrok prekobrojnosti promjena unutrašnje organizacije apelantice uslijed koje se tužiteljica nije mogla rasporediti na odgovarajuće radno mjesto prema novom Pravilniku. U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 39. stav 1. Zakona o namještenicima kojom su taksativno pobrojani razlozi za utvrđivanje prekobrojnosti namještenika u kojima, zbog tih promjena, dolazi do ukidanja radnih mjesta namještenicima koji ne budu raspoređeni na odgovarajuće radno mjesto, a što se čini donošenjem rješenja kojim se proglašavaju prekobrojni namještenici i u kojem se navodi razlog prekobrojnosti, a ako je u organu državne službe proglašeno više namještenika prekobrojnim, tada postoji obaveza da se izradi lista prioriteta ili redoslijed rješavanja radnopravnog statusa prekobrojnih namještenika prema uvjetima utvrđenim Kolektivnim ugovorom. U vezi s tim, Kantonalni sud je podsjetio da je rješenje o proglašenju tužiteljice prekobrojnom donijela apelantica na temelju liste prioriteta za rješavanje radnopravnog statusa namještenika sa osnovnom stručnom spremom iz koje proizlazi da je prestala potreba za svim namještenicima i da su svi raspoređeni ponovno prema utvrđenom redoslijedu, tj. protivno odredbama člana 39. Zakona o namještenicima. Navedeno stoga, kako je naglasio Kantonalni sud, što se, prema uvjetima iz člana 10. stav 1. Kolektivnog ugovora i st. 1. i 2. člana 39. Zakona o namještenicima, redoslijed rješavanja radnopravnog statusa, odnosno lista prioriteta sačinjava samo u odnosu na one namještenike koji se zbog razloga nastanka prekobrojnosti navedenih u stavu 1. člana 39. Zakona o namještenicima ne mogu rasporediti na odgovarajuće radno mjesto namještenika u organu državne službe koji je preuzeo poslove organa koji je zbog tih promjena prestao da radi. Sve navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, dovodi u sumnju činjenicu u pogledu mjesta na kojem se tužiteljica nalazila na listi prioriteta, odnosno da ima manji broj bodova od raspoređenih namještenika, pa zaključak prvostepenog suda da je rješenje o proglašenju tužiteljice prekobrojnim namještenikom nezakonito nije doveden u sumnju ni žalbenim prigovorima.
13. Shodno svemu iznesenom, Kantonalni sud je odlučio primjenom člana 226. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zatim se u apelaciji detaljno elaborira tok postupka, te se detaljno prezentira zakonski okvir koji je apelantica primijenila u konkretnom slučaju, tvrdeći da su osporene presude rezultat proizvoljne ocjene dokaza redovnih sudova. Nadalje se navodi, da su redovni sudovi ocijenili sve dokaze koji su izvedeni tokom postupka, sigurno bi odbili tužbeni zahtjev pri čemu ukazuje i na kršenje člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP koje je učinjeno u drugostepenom postupku, jer Kantonalni sud nije sagledao sve činjenice i dokaze, pa je, shodno tome, došlo do proizvoljne primjene i tumačenja odredbe člana 10. Kolektivnog ugovora. U vezi s tim se navodi da je došlo do potpuno nove organizacije i osnivanja organa sa novim službama, što je suština reforme, jer su tada svi radnici stavljeni na listu, bodovani, te u skladu s tim proglašeni prekobrojnim, a ne samo oni čija su radna mjesta ukinuta. Apelantica je ukazala i na kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“, jer je predmetni radni spor, koji je po zakonu hitan, trajao duže od šest godina, što je neprihvatljivo dug period. Apelantica zbog toga traži i isplatu naknade na ime nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. U vezi sa dužinom trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da taj sud ni na koji način nije doprinio tome, budući da je o žalbama odlučio u roku od dva mjeseca i četiri dana od momenta kada mu je predmet dostavljen (5. februar 2014. godine). Još je navedeno da je presuda dostavljena strankama 18. aprila 2014. godine.
16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo relevantne datume u kontekstu dužine trajanja postupka, naglasivši da predmet nije uzet u rad ranije zbog velikog broja predmeta, nepopunjenosti suda i fluktuacije sudija. Kao dokaz za to istaknuto je da su u predmetu postupala čak trojica sudija. U vezi sa izraženom apelanticinom sumnjom u nepristranost i nezavisnost suda zbog dugog trajanja postupka, Općinski sud je ove prigovore ocijenio paušalnim, jer je i sama apelantica doprinijela dužini trajanja postupka tražeći odgodu ročišta.
17. Drugotužena se u odgovoru na apelaciju osvrnula na prigovore u vezi sa dužinom trajanja postupka, istaknuvši da stranke u postupku nisu mogle utjecati na dužinu trajanja postupka, jer postupkom ne upravljaju stranke, već sud koji je, prema njegovoj ocjeni, i najodgovorniji što je postupak trajao tako dugo.
18. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenila neutemeljenim, jer apelant u apelaciji nije ukazao u čemu se ogleda povreda njegovih prava, budući da je samo iznio hronološki slijed postupka. Za tužiteljicu je posebno neprihvatljivo pozivanje apelantice na kršenje prava na suđenje u razumnom roku kada je apelantica sama tome doprinijela, jer na četiri ročišta nije pristupila, tražeći odgode ročišta, što je potkrijepljeno relevantnim dokazima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
11. Prekobrojnost Član 39.
Prekobrojnost namještenika može nastati kao posljedica reorganizacije, ili smanjenja poslova organa državne službe, ili njihovog ukidanja, a koji se nakon tih promjena ne mogu rasporediti na odgovarajuće radno mjesto namještenika u organu državne službe koji je preuzeo poslove organa koji je zbog tih promjena prestao sa radom.
Rukovodilac organa državne službe proglašava namještenika prekobrojnim u skladu sa ovim Zakonom i kolektivnim ugovorom, uz prethodno pribavljeno mišljenje sindikata, a ako namještenici nisu organizirani u sindikat u tom slučaju mišljenje se pribavlja od medijatora državne službe.
Radno-pravni status namještenika koji je proglašen prekobrojnim rješava se na sljedeći način i to:
1) rasporedom na slično radno mjesto u okviru istog organa državne službe ako postoji takvo upražnjeno radno mjesto;
2) premještanjem u drugi organ državne službe istog ili različitog nivoa vlasti na isto ili slično radno mjesto, ako postoji takvo upražnjeno radno mjesto;
3) ukoliko premještanje nije moguće namješteniku se nudi prijevremeno penzionisanje u skladu sa zakonom, ako takva mogućnost postoji;
4) ukoliko prijevremeno penzionisanje nije moguće, rukovodilac organa državne službe donosi rješenje o prestanku radnog odnosa prekobrojnom namješteniku.
Namještenik za koga je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, u smislu tačke 4. stav 3. ovog člana, ima pravo na otpremninu u skladu sa članom 47. ovog Zakona i na naknadu za slučaj nezaposlenosti, u skladu sa zakonom kojim je regulisano pitanje nezaposlenosti.
20. U Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 23/00 i 50/00 - ispravka), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 10.
Službenici organa iz člana 1. ovog ugovora, za čijim je radom prestala potreba zbog smanjenja obima posla ili ukidanja organa, se raspoređuju na druge poslove u skladu sa zakonom, a prema redoslijedu koji se utvrdi listom prioriteta za rješavanje njihovog radno-pravnog statusa (u daljem tekstu: lista).
Listu utvrđuje rukovoditelj organa uprave, čiji su službenici članovi Sindikata, prije donošenja rješenja o stavljanju službenika na raspolaganje, polazeći od stručne spreme, ocjene o radu, dužine staža osiguranja, učešća u odbrani BiH, zdravstvenog stanja, socijalne situacije i invalidnosti, a prema kriterijima koji se nalaze u prilogu ovog kolektivnog ugovora i čine njegov sastavni dio.
Na listu iz stava 1. ovog člana uvrštavaju se svi službenici istog stepena stručne spreme zaposleni u organu uprave, organu sudske vlasti ili drugim institucijama, odnosno službama.
Službenik koji se ne može rasporediti na druge poslove u smislu stava 1. ovog člana, ostvaruje pravo na raspoređivanje u skladu sa zakonom.
Rukovoditelj organa uprave, sudske vlasti ili druge institucije, dužan je, prije donošenja liste i rješenja o rasporedu, razmotriti mišljenje Sindikata i odgovor po tom mišljenju dostaviti u pismenom obliku organu Sindikata.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 Rs 003418 14 Rsž od 9. aprila 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 16. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“.
27. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. U vezi sa apelanticinim prigovorima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno, upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
31. Ocjenjujući obrazloženja redovnih sudova u kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja ne uočava ništa što ukazuje da je u predmetnom postupku bilo proizvoljnosti koja bi posljedično pokrenula pitanje kršenja apelanticinih prava u segmentu primjene prava i činjeničnog stanja. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o tužbi tužiteljice, izveli zaključak da apelantica nije ispoštovala proceduru propisanu odredbama člana 10. Kolektivnog ugovora i člana 39. Zakona o namještenicima, odnosno da osporena rješenja ne sadrže zakonske razloge i osnov za nastanak prekobrojnosti tužiteljice, kako to propisuju odredbe člana 39. Zakona o namještenicima. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba na koje su se redovni sudovi pozvali, Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane apelanticine prigovore usmjerene na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. U pogledu apelacionih navoda kojim apelantica ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, u smislu člana 8. ZPP, što je posljedično dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, budući da je to isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu prethodno izneseno, budući da Ustavni sud ne uočava očitu proizvoljnost redovnih sudova prilikom ocjene dokaza, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
32. U pogledu apelanticinih prigovora koji se odnose na kršenje principa suđenja „u razumnom roku“, kao segmentu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se suština zakonske odredbe o hitnosti radnih sporova (član 420. ZPP), prije svega, odnosi na zaštitu zaposlenika u radnim sporovima da se postupak okončan po hitnom postupku. Ustavni sud prihvata da i poslodavac, u konkretnom slučaju apelantica, kao organ javne vlasti, ima pravo da „u razumnom roku“ sazna kakav je ishod postupka koji zaposlenik vodi protiv njega. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je apelantica i sama doprinijela dužini predmetnog postupka odgađanjem ročišta i pasivnošću u postupku, budući da nije dostavila niti jedan dokaz da je tražila da se postupak ubrza, Ustavni sud smatra da se u takvim okolnostima pitanje kršenja prava na suđenje „u razumnom roku“ ne pokreće.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza uočili apelanticine propuste prilikom donošenja osporenih rješenja, jer prije njihovog donošenja nije ispoštovana procedura propisana Zakonom o namještenicima i Kolektivnim ugovorom, što je bio razlog za usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice, pri čemu apelantica ponuđenim dokazima nije uspjela da svoje tvrdnje opravda.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman