Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-257/16 (S. S.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-257/16
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 257/16, rješavajući apelaciju Samira Sinanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Samira Sinanovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu kao predmet broj 65 0 P 283170 14 Gž.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu, u skladu sa članom 62.
stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku donese odluku o žalbi u predmetu broj 65 0 P 283170 14 Gž, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samir Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kao predmet broj 65 0 P 283170 12 P, a koji se u trenutku podnošenja apelacije vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kao predmet broj 65 0 P 283170 14 Gž.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 16. februara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda 5. decembra 2016. godine.
3. Kantonalni sud 24. februara 2016. godine dostavio je odgovor na apelaciju, a Općinski sud 30. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 29. augusta 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Zaštitnog fonda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete vsp. 3.800,00 KM.
6. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 283170 12 P od 26. marta 2014. godine.
7. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu i predmet je radi postupanja u drugom stepenu 3. decembra 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu, gdje je zaveden i vodi se pod brojem 65 0 P 283170 14 Gž.
8. Iz stanja spisa proizlazi da predmetni parnični postupak nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja parničnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da pune tri godine (do podnošenja apelacije) po pokretanju sudskog postupka nije u prilici da ostvari svoje pravo na naknadu štete jer ne raspolaže pravomoćnom sudskom odlukom. Apelant potražuje i naknadu štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 900,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je predmet po žalbi zaprimio 3. decembra 2014. godine, te da sudija izvjestilac u konkretnom predmetu sa danom slanja odgovora na apelaciju (18. februara 2016. godine) u referatu ima 820 predmeta, od kojih je nastariji zaprimljen 2011. godine. Kantonalni sud je istakao da se predmeti rješavaju po redosljedu inicijalnog akta (datumu prijema tužbe na prvostepenom sudu što je u konkretnom slučaju 29. august 2012. godine), a prema dostavljenoj listi predmeta od strane uprave suda u skladu sa Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donijelo VSTVBiH, a za period od 1. januara do 31. marta 2016. godine. Konačno, Kantonalni sud je naveo da se na pomenutoj listi starih predmeta ne nalazi konkretni predmet za koji je Ustavni sud tražio informaciju, ali da očekuje da će isti biti uvršten na listu plana rješavanja starih predmeta u narednom periodu u toku 2016. godine, s obzirom na starost predmeta.
11. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se predmet po žalbi nalazi na Kantonalnom sudu, tako da nije u mogućnosti dati potpun odgovor na apelaciju, ali da je uvidom u CMS sistem utvrdio da je tužba prvostepenom sudu podnesena 29. augusta 2012. godine, a prvostepena presuda donesena 26. marta 2014. godine.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
16. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni parnični postupak i nakon vremenskog perioda od oko četiri i po godine nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelant ukazuje da je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav 6. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu Kantonalni sud donio odluku po žalbi, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je predmetni postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
22. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a)Period koji se uzima u obzir
23. Ustavni sud zapaža da je osporeni postupak pokrenut 29. augusta 2012. godine i da taj postupak još uvijek traje. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja postupka jeste period od oko četiri i po godine.
b)Analiza razumnosti trajanja postupka
24. U konkretnom slučaju radi se o postupku po apelantovoj tužbi za naknadu štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, te odgovor Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud ne smatra da se radi o naročito složenom predmetu.
25. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je on na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka.
26. Posmatrajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud prvostepenu presudu donio 26. marta 2014. godine, odnosno godinu i po nakon što je tužba podnesena. Općinski sud se nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka, već je samo naveo da je tužba prvostepenom sudu podnesena 29. augusta 2012. godine, a prvostepena presuda donesena 26. marta 2014. godine. S druge strane, ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud predmet po žalbi zaprimio tek 3. decembra 2014. godine, odnosno nakon osam mjeseci od donošenja prvostepene presude. Nadalje, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud dvije godine nakon prijema predmeta na postupanje u drugom stepenu nije preduzimao procesne radnje. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da ima veliki broj predmeta u radu, te da predmete rješava po redosljedu inicijalnog akta, a prema dostavljenoj listi predmeta od uprave suda u skladu sa Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donijelo VSTVBiH, na kojoj listi se ne nalazi apelantov predmet. Navedena opravdanja Općinskog i Kantonalnog suda Ustavni sud ne može ocijeniti kao opravdana. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Pored toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, hronična opterećenost sudova ne opravdava dok trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može se opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25 – 32). Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, preopterećenost suda velikim brojem predmeta i nedostatak odgovarajućeg broja sudija ne može se smatrati vanrednom okolnošću, nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi. Evidentno je da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svog rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta. Međutim, postupanje prema navedenom planu rezultiralo je nepostupanjem povodom žalbe tuženog u periodu od oko dvije godine, odnosno da parnične stranke u periodu od oko četiri i po godine ne dođu do konačne odluke kojom bi bilo riješeno njihovo pravno pitanje, kao i da postoji evidentna neizvjesnost da će predmet po žalbi biti riješen u skorije vrijeme, a na šta je ukazao i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju. Ustavni sud konstatira da sudovi nisu ispoštovali zakonsku odredbu člana 10. Zakona o parničnom postupku, o provođenju postupka bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedene mjere nisu bile efikasne, jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu, s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda. Dakle, imajući u vidu činjenicu potpune procesne neaktivnosti redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari u periodu od oko četiri i po godine, računajući period od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude i period neodlučivanja po žalbi tuženog pred drugostepenim sudom zbog hroničnog preopterećenja tog suda, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantovi navodi u tom dijelu osnovani.
27. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
28. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može, izuzetno, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud smatra da je utvrđivanje kršenja apelantovih prava i izdavanje naloga Kantonalnom sudu da po hitnom postupku okonča predmetni parnični postupak dovoljna satisfakcija za apelanta.
Ostali navodi
29. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi prava na imovinu i zabranu diskriminacije zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na povredu tih prava. VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u predmetnom parničnom postupku koji traje oko četiri i po godine nije donesena konačna odluka kojom bi bilo riješeno pravno pitanje apelanta, a čijoj dužini su u odlučujućoj mjeri doprinijeli redovni sudovi koji nisu ponudili opravdane razloge za neblagovremeno postupanje u predmetu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman