Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4787/16 (B. C.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje - općenito
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4787/16
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4787/16, rješavajući apelaciju Bojana Cvijana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Cvijana podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015384 16 Kž 12 od 4. novembra 2016. godine i broj S1 2 K 015384 14 K od 24.
oktobra 2016. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Cvijana podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015384 16 Kž 12 od 4. novembra 2016. godine i broj S1 2 K 015384 14 K od 24. oktobra 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bojan Cvijan (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Lejla Čović, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 015384 16 Kž 12 od 4. novembra 2016. godine i Rješenja broj S1 2 K 015384 14 K od 24. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili 27. decembra 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 4378/16 od 22. decembra 2016. godine odbačena je kao očigledno neosnovana, u odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost, apelacija koju je apelant podnio protiv rješenja Suda BiH od 23. i 14. septembra 2016. godine kojima su apelantu i drugim optuženim ukinute mjere zabrane (prema apelantu mjera zabrane putovanja) i određen pritvor koji, prema navedenim rješenjima, može trajati najduže devet mjeseci od dana lišenja slobode ili do nove odluke suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4378/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da je Sud BiH u osporenim rješenjima naveo da je 14. septembra 2016. godine objavio prvostepenu presudu kojom je apelant proglašeni krivim za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa krivičnim djelima razbojništvo iz člana 289. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 33. KZFBiH, ubistvo iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa članom 25. KZRS, razbojništvo iz člana 289. KZFBiH, dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. KZRS, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Sud BiH se u pogledu određivanja pritvora pozvao na odredbu člana 138. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i odredbu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Također je navedeno da Ustavni sud ukazuje da je apelantu ukinuta mjera zabrane i određen pritvor nakon izricanja prvostepene presude jer su sudovi smatrali da je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje predmetnog krivičnog djela i ličnost apelanta (u smislu odredbi člana 138. stav 1. ZKPBiH). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 138. stav 1. ZKPBiH propisano da kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka (op. cit. AP 4378/16, tač. 2, 3. i 16) Postupak u kojem su donesena osporena rješenja
7. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 24. oktobra 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 015384 16 Kž 12 od 4. novembra 2016. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenjem Suda BiH od 14. septembra 2016. godine apelantu određen pritvor na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH koji, prema tom rješenju, može trajati najduže devet mjeseci od dana lišenja slobode ili do nove odluke suda. Dalje je navedeno da je 10. oktobra 2016. godine apelant podnio prijedlog za ukidanje pritvora i određivanje jamstva. Istaknuto je da je apelant u prijedlogu naveo da su ispunjeni uvjeti za određivanje jamstva u skladu sa članom 127. ZKPBiH s obzirom da mu je pritvor određen samo zbog opasnosti od bjekstva, te je predložio da se odredi mjera jamstva, hipoteke na tri nekretnine koje su procijenjene na ukupnu vrijednost od 307.131,60 KM. Nakon što je Tužilaštvo dostavilo izjašnjenje na predmetni prijedlog, Sud BiH je 24. oktobra 2016. godine održao ročište na kojem su učestvovali apelant i njegova braniteljica, kao i Tužilaštvo. Nakon što je uzeo u obzir izjašnjenje apelantove odbrane i Tužilaštva i dostavljene dokaze, Sud BiH je donio navedenu odluku. Polazeći od odredbi člana 127. ZKPBiH, te s obzirom da je apelantu pritvor određen iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH (opasnost od bjekstva), Sud BiH je zaključio da je formalni uvjet za određivanje jamstva propisan članom 127. ZKPBiH (opasnost od bjekstva) u konkretnom slučaju ispunjen.
9. Imajući u vidu da je cilj jamstva pojavljivanje optuženog pred sudom, Sud BiH je istakao da je ključno pitanje u konkretnom slučaju da li je mjera jamstva adekvatna mjera kojom će se u toj fazi postupka otkloniti opasnost od apelantovog bjekstva. Također je istaknuto da je sud dužan u skladu sa članom 123. stav 2. ZKPBiH voditi računa da se ne primijeni teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Sud BiH je najprije uzeo u obzir da je apelant nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina za teško krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s drugim teškim krivičnim djelima poput ubistva, razbojništva i dr. Nadalje, Sud BiH je smatrao opravdanim održati na snazi mjeru pritvora imajući u vidu način izvršenja djela opisan u izreci nepravomoćne prvostepene presude kojom je apelantu stavljeno na teret da se radi o teškim krivičnim djelima koja su ozbiljna i ugrožavaju društveni poredak i dobrobit društva. Zatim, pored činjenice da je svako od pojedinih krivičnih djela, samo za sebe, dovoljno teško i ozbiljno, Sud BiH je imao u vidu da su navedena krivična djela, kako je to nepravomoćno utvrđeno, počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal, te da su pri tome članovi grupe stekli znatnu imovinsku korist, da je način izvršenja predmetnih djela podrazumijevao da su izvršioci krivičnih djela ilegalno prelazili granične prelaze, kao i da su neki od optuženih u datom trenutku nedostupni organima gonjenja.
10. Sud BiH je istakao da je nesporno da se u konkretnom slučaju imaju sagledati samo okolnosti koje se tiču apelanta, kao i da sama visina zaprijećene (u konkretnom slučaju izrečene) kazne, ne može biti osnov odbijanja prijedloga za određivanje jamstva. Međutim, Sud BiH je cijeneći činjenicu - visinu izrečene kazne, zajedno s težinom krivičnog djela za koje se apelant tereti, načinom izvršenja djela, povezanošću apelanta s licima koja se nalaze van područja BiH, zajedno s činjenicom da on, pored državljanstva BiH, ima i državljanstvo Republike Srbije, zaključio da se samo mjerom pritvora može postići svrha zbog koje je on i određen - a to je apelantovo prisustvo daljnjem toku postupka koji još nije završen. Također je navedeno da nije sporno porijeklo imovine koju apelant nudi za jamstvo, te je u tom smislu Sud BiH prihvatio sve dokaze odbrane iz kojih je jasno vidljiv lanac stjecanja i prenosa nekretnina, ali je zaključio da mjera jamstva, kao mjera osiguranja apelantovog prisustva daljnjem toku postupka, nije adekvatna svim naprijed navedenim okolnostima na strani apelanta.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 015384 16 Kž 12 od 4. novembra 2016. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju ove odluke je navedeno da suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane o nedostatku razloga o odlučnim činjenicama, u konkretnom slučaju da prvostepeni sud nije doveo u vezu utvrđene okolnosti na strani apelanta, Apelaciono vijeće je smatralo da je prvostepeni sud ispravno konstatirao niz relevantnih činjenica koje su pravilno cijenjene, odnosno dovedene u međusobnu vezu, što je dovelo do ispravnog zaključka prvostepenog suda da se osiguranje apelantovog prisustva daljnjem toku postupka može ostvariti jedino održavanjem na snazi mjere pritvora. Apelaciono vijeće je istaklo da je apelant proglašen krivim za teška krivična djela koja su, kako je to nepravomoćno utvrđeno, počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal, što sve upućuje na zaključak dobre povezanosti apelanta s drugim pripadnicima grupe, a koju povezanost apelant može iskoristiti da bi pobjegao ili se krio. Apelaciono vijeće je, također, imalo u vidu i činjenicu visine kazne zatvora koja je apelantu izrečena nepravomoćnom prvostepenom presudom, kao i činjenicu apelantove svjesnosti da se neki od saoptuženih već nalaze u bjekstvu i da protiv njih u konkretnom trenutku ne teče krivični postupak. Navedene činjenice, prema ocjeni Apelacionog vijeća, realno mogu motivirati apelanta na bijeg zbog postojanja neizvjesnosti ishoda njegovog krivičnog postupka. Suprotno navodima apelantove odbrane da je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH isključivo zasnivao samo na apelantovoj svijesti o težini krivičnog djela za koje se tereti, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je navedeni zaključak zasnovan na činjenici da je apelant nepravomoćno proglašen krivim za navedena krivična djela i da mu je izrečena rigorozna kazna zatvora, te da on u toj činjenici može pronaći motiv za bjekstvo.
12. Apelaciono vijeće je također navelo da je u pogledu postojanja opravdane bojazni od apelantovog bjekstva imalo u vidu i činjenicu da apelant ima i državljanstvo Republike Srbije koja, u skladu sa svojim ustavnim garancijama, ne izručuje vlastite državljane. Zaključeno je da u datom trenutku postoje opravdani razlozi da se apelant zadrži u pritvoru uzevši u obzir njegovu ličnost, prirodu počinjenih krivičnih djela i način izvršenja, za koja je nepravomoćno utvrđeno da ih je apelant počinio.
13. U pogledu prigovora apelantove odbrane da pobijanom rješenju nedostaje obrazloženje u odnosu na primjenu blažih mjera, Apelaciono vijeće je istaklo da ne nalazi bilo kakav propust u tom smislu. Istaknuto je da su ponuđeno jamstvo, kao i njegova visina od sekundarnog značaja u odnosu na pitanje adekvatnosti same mjere jamstva. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je mjera pritvora jedina adekvatna mjera kojom se može postići željeni cilj, te da stoga ponuđeno jamstvo, kao i njegova visina nemaju utjecaja na odluku suda u pogledu osnovanosti i opravdanosti prijedloga apelantove odbrane, odnosno primjene mjere jamstva.
14. Nadalje, Apelaciono vijeće je cijenilo i žalbene navode da se apelant, iako svjestan činjenice da može biti proglašen krivim za navedena djela i da mu se za njih može izreći i teška kazna zatvora, uprkos tome pojavio na ročištu za izricanje krivično-pravne sankcije čime je, prema navodima žalbe, pokazao poštovanje prema sudu. Međutim, Apelaciono vijeće je zaključilo da istaknuti navodi nisu relevantni s obzirom da je momentom izricanja presude manja neizvjesnost ishoda postupka u odnosu na fazu koja je postojala prije izricanja prvostepene presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Sud BiH u osporenim rješenjima, pogrešnom primjenom odredbi ZKPBiH o jamstvu, zaključio da u konkretnom slučaju predloženo jamstvo nije adekvatna mjera osiguranja apelantovog prisustva daljnjem toku krivičnog postupka. Istakao je da je Sud BiH samo naveo okolnosti zbog kojih je smatrao opravdanim daljnje zadržavanje apelanta u pritvoru, a da je pri tome propustio da navedene okolnosti dovede u vezu s mjerom jamstva i da u vezi s tim obrazloži zašto predložena mjera nije adekvatna u konkretnom slučaju. U odnosu na okolnosti koje se tiču visine izrečene kazne zatvora i težine djela, apelant je naveo da one, same po sebi, ne mogu predstavljati dovoljan osnov za neodređivanje mjere jamstva. Nadalje, apelant navodi da je Sud BiH u osporenim rješenjima propustio da se osvrne i na mogućnost primjene blažih mjera osiguranja apelantovog prisustva daljnjem postupku. Apelant, također, ukazuje da je Sud BiH proizvoljno primijenio zakon kada je utvrdio da postoji opasnost od apelantovog bjekstva. S tim u vezi, apelant je istakao da je kao garanciju za ponuđeno jamstvo ponudio svu svoju porodičnu imovinu i da bi u slučaju njegovog bjekstva cijela njegova porodica ostala bez krova nad glavom, što ukazuje na ozbiljnost poštovanja odluke suda u slučaju određivanja mjere jamstva. Apelant je naveo da iako ima dvojno državljanstvo Republike Srbije, on nema motiv da bježi u Republiku Srbiju, te ukazuje na svoju povezanost s Bosnom i Hercegovinom gdje mu je porodica. Činjenica da se apelant pojavio na sudu prilikom izricanja presude, iako svjestan mogućnosti određivanja pritvora zbog visine kazne, prema apelantovom mišljenju, jasan je pokazatelj da on nema namjeru da bježi ili izbjegava krivično gonjenje. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje apelant ukazuje na neobrazloženost osporenih rješenja. Apelant je u prilog svojih tvrdnji ukazao na brojne predmete iz prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, te Suda BiH.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da se u apelaciji ponavljaju prigovori iz apelantove žalbe protiv prvostepenog rješenja, a koji su u drugostepenom rješenju ocijenjeni neosnovanim. Suprotno apelantovim navodima da se Sud BiH rukovodio težinom izrečene nepravomoćne kazne zatvora apelantu, kao i težinom optužbi koje mu se stavljaju na teret kao isključivim razlogom za donošenje odluke kojom je odbijen apelantov prijedlog za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva, Sud BiH je istakao da se analizom osporenih rješenja može zaključiti da su težina optužbi i visina izrečene sankcije bili samo jedan od razloga kojima se sud rukovodio prilikom ocjene neophodnosti održanja na snazi mjere pritvora apelantu. Istakli su da je sud cijenio i druge okolnosti, kao što su način izvršenja jer je djelo izvršeno u okviru grupe za organizirani kriminal, krivična djela su navodno vršena kontinuirano i s umišljajem u dužem vremenskom periodu, a da je nepravomoćno utvrđeno da je apelant, kao i drugi optuženi, bio svjestan posljedica koje takva krivična djela mogu izazvati, kao i druge okolnosti koje su detaljno navedene u osporenim rješenjima. U pogledu apelacionih navoda da apelant nema motiv za bjekstvo jer su njegove poslovne i porodične veze vezane isključivo za BiH, Sud BiH je naveo da su takvi navodi neosnovani jer su u osporenim rješenjima data adekvatna i dovoljna obrazloženja zašto je sud našao da je odluka da se odbije apelantov prijedlog za ukidanje pritvora uz izricanje mjere jamstva opravdana. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su osporena rješenja zakonita i detaljno obrazložena od strane Suda BiH. U odnosu na apelantovo pozivanje na određene odluke Ustavnog suda, Tužilaštvo je navelo da se one ne mogu dovesti ni u kakvu vezu s procesno-pravnom situacijom u kojoj se nalazi apelant. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, "mjere zabrane", jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.
Član 127.
Uvjet za određivanje jamstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.
Član 130.
Rješenje o jamstvu U toku istrage rješenje o jamstvu i o njegovom ukidanju donosi sudija za prethodni postupak, poslije podizanja optužnice – sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa, taj sudija, odnosno predsjednik vijeća. Rješenje kojim se određuje jamstvo i rješenje kojim se jamstvo ukida donosi se po saslušanju Tužitelja.
Član 132. stav 1. tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, [...] Član 138.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude (1) Kad izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Pritvor će se ukinuti ako je optuženi oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena "osim iz razloga nenadležnosti Suda" ili ako je oglašen krivim, a oslobođen od kazne ili je osuđen samo na novčanu kaznu ili je uvjetno osuđen ili je zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao.
(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga Apelaciono vijeće pritvor može produžiti za još najduže šest mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u propisanim rokovima bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena odluka ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.
(4) Na zahtjev optuženog, koji se poslije izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženog rješenjem uputiti u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravomoćnosti presude.
(5) Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.
(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
21. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega jer je tim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je ova apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na prava na slobodu i sigurnost ličnosti
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 015384 16 Kž 12 od 4. novembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
28. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
[…]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[…]
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
29. U vezi s navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, a ne u onoj koju propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravomoćnu presudu (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, Serija A, broj 7, stav 9). „Zakonitost“ pritvora, također, ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu s domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, Serija A, broj 63, stav 35).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora cijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, odnosno da apelacija pokreće pitanja prema članu 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nakon izricanja osuđujuće prvostepene presude 14. septembra 2016. godine protiv apelanta, rješenjem Suda BiH od istog datuma apelantu određen pritvor shodno članu 138. stav 1. ZKPBiH u vezi sa članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Ustavni sud ističe da su rješenja Suda BiH od 14. i 23. septembra 2016. godine kojima je apelantu ukinuta mjera zabrane putovanja i određen pritvor bila predmet razmatranja u već citiranom predmetu broj AP 4378/16 u kojem je Ustavni sud odbacio apelaciju kao očigledno neosnovanu.
31. U konkretnom predmetu apelant osporava rješenja kojima je odbijen apelantov prijedlog za ukidanje mjere pritvora i određivanje mjere jamstva. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući po apelantovom prijedlogu da se mjera pritvora zamijeni mjerom jamstva, osporenim rješenjima odbio prijedlog, te da je posljedično tome i dalje na snazi mjera pritvora koja je apelantu određena 14. septembra 2016. godine.
32. Ustavni sud u vezi s tim ističe da, u kontekstu stipulacije relevantnih odredaba ZKPBiH kojima su propisani uvjeti za određivanje jamstva, kao i drugih mjera osiguranja prisustva optuženog, proizlazi da je odlučivanje o tome da li su ispunjeni uvjeti za određivanje navedenih mjera u isključivoj nadležnosti Suda BiH koji u svakom konkretnom slučaju procjenjuje da li su ispunjeni propisani uvjeti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz relevantnih odredbi ZKP-a, koji u relevantnim odredbama koristi termin može, proizlazi da je određivanje jamstva kao jedne od mjera za osiguranje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog, kao i za određivanje drugih mjera propisano kao mogućnost, a ne obaveza s tim da sud „mora voditi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom“ (član 123. stav 2. ZKPBiH). Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o apelantovom prijedlogu da mu se pritvor zamijeni mjerom jamstva, cijeneći sve relevantne okolnosti na strani apelanta utvrdio da mjera jamstva nije adekvatna mjera da se u konkretnom slučaju osigura apelantovo prisustvo daljnjem toku postupka, odnosno da se osiguranje apelantovog prisustva daljnjem toku postupka može jedino ostvariti održavanjem na snazi mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju odluka istakao da je cijenio okolnost da je apelant nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina za teško krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s drugim teškim krivičnim djelima poput ubistva, razbojništva i dr. koja ugrožavaju društveni poredak i dobrobit društva, zatim da su navedena krivična djela počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal, da su pri tome članovi grupe stekli znatnu imovinsku korist, da su krivična djela vršena kontinuirano i s umišljajem duži vremenski period. Sud BiH je, također, cijenio činjenicu da je način izvršenja predmetnih djela podrazumijevao da su izvršioci krivičnih djela ilegalno prelazili granične prelaze, zatim da postoji dobra povezanost apelanta s drugim pripadnicima grupe za organizirani kriminal, od kojih su neki van područja BiH i nedostupni su organima gonjena, a koju povezanost apelant može iskoristiti da bi pobjegao ili se krio. Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih odluka sudovi dali dovoljne i jasne zaključke o tome da nisu promijenjeni razlozi i okolnosti zbog kojih je apelantu određena mjera pritvora kako bi se osiguralo njegovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka, te da mjera jamstva u konkretnom slučaju nije dovoljna garancija apelantovog prisustva daljnjem toku postupka.
33. U odnosu na apelantove navode da okolnosti koje se tiču visine izrečene kazne zatvora i težine djela, same po sebi, ne mogu predstavljati dovoljan osnov za neodređivanje mjere jamstva i održavanje na snazi mjere pritvora, Ustavni sud zapaža da su navedene okolnosti samo dio razloga kojima se Sud BiH rukovodio prilikom ocjene neophodnosti održanja na snazi mjere pritvora, odnosno da su u osporenim rješenjima navedeni i drugi, jasni i dovoljni razlozi za zaključke Suda BiH, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, imajući u vidu razloge koje je Sud BiH dao za zaključak da predložena mjera jamstva nije adekvatna za osiguranje apelantovog prisustva, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da je Sud BiH u osporenim rješenjima propustio da navedene okolnosti dovede u vezu s predloženom mjerom jamstva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi da je Sud BiH u osporenim rješenjima propustio da se osvrne i na mogućnost primjene blažih mjera osiguranja bili već istaknuti u apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće dalo razloge zašto su istaknuti žalbeni navodi neosnovani (utvrdivši pri tome da je mjera pritvora jedina adekvatna mjera kojom se može postići željeni cilj), a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
34. Dalje, u pogledu apelantovih tvrdnji da Sud BiH nije utvrdio da postoji rizik od njegovog bjekstva, odnosno opasnost da će pokušati izbjeći krivični postupak, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH istakao da odluka o određivanju jamstva zavisi od svih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno da li i dalje postoji opasnost da će apelant, koji nudi jamstvo da bi se našao na slobodi, pobjeći i na taj način onemogućiti da se protiv njega vodi krivični postupak. Tim kriterijima se, kako je istakao Sud BiH, vodio u pobijanom rješenju, našavši da predloženo jamstvo nije adekvatna garancija da se u konkretnim okolnostima otkloni opasnost od apelantovog bjekstva. Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih odluka sudovi dali dovoljne i jasne razloge za zaključke o tome da nisu promijenjeni razlozi i okolnosti zbog kojih je apelantu određena mjera pritvora kako bi se osiguralo njegovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka, te da nisu ispunjeni uvjeti da bi pritvor bio zamijenjen mjerom jamstva.
35. U pogledu apelantovih navoda da je Sud BiH u drugim predmetima donio suprotne odluke, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 123. ZKPBiH propisane mjere kojima se osigurava prisustvo osumnjičenog ili optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka, te da je propisano da nadležni organ u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li postoje okolnosti za njihovu primjenu. Dakle, u odredbama ZKPBiH ne postoji propis kojim se, bez konkretizacije svakog pojedinog slučaja, imperativno određuje primjena bilo koje mjere iz člana 123. ZKPBiH. Slijedom toga, Ustavni sud ukazuje da je svaki pojedinačni predmet slučaj za sebe, u kojem Sud BiH ispituje da li postoje uvjeti za izricanje ili zamjenu bilo koje mjere kojom se osigurava prisustvo optuženog, konkretizirajući razloge za njihovu primjenu. Ustavni sud je, također, imao u vidu i praksu Evropskog suda i Ustavnog suda na koju se apelant pozvao, za koju smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne može dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u situaciji kada je Sud BiH odlučio da mjera jamstva u konkretnom slučaju nije adekvatna mjera osiguranja apelantovog prisustva daljnjem toku postupka, zasnivajući ovaj zaključak na detaljnim razlozima i obrazloženjima koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Na osnovu član 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman