Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2108/14 („Ratar“ a.d. Prnjavor)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Eksproprijacija
  • Državno vlasništvo
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2108/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2108/14, rješavajući apelaciju „Ratara“ a.d. Prnjavor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Ratara“ a.d. Prnjavor podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 011126 13 U od 6. marta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Ratar“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljiljana Stajić, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 011126 13 U od 6. marta 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. februara 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) i Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: Područna uprava) zatraženo je 9. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Područna uprava je 22. decembra 2016. godine dostavila odgovor na apelaciju, Republička uprava 20. decembra 2016. godine, a Okružni sud 19. decembra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Pravobranilaštvo Republike Srpske je, kao zakonski zastupnik Republike Srpske, podnijelo prijedlog kojim je tražilo sprovođenje potpune eksproprijacije nekretnina označenih u prijedlogu za eksproprijaciju (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) u svrhu izgradnje objekta saobraćajne infrastrukture, odnosno auto-puta Banja Luka - Doboj, a prema odluci Vlade Republike Srpske broj 04/1-012-2-508/09 od 26. marta 2009. godine kojom je utvrđen opšti interes. Apelant je korisnik spornih nekretnina.

6. Postupajući po podnesenom prijedlogu, Područna uprava je, nakon sprovedenog postupka, donijela Rješenje broj 21.36/473-12-69/09 od 24. juna 2009. godine kojim je usvojen prijedlog Republike Srpske, pa su u svrhu izgradnje auto-puta Banja Luka - Doboj potpuno eksproprisane sporne nekretnine. Tačkom 2 navedenog rješenja je utvrđeno da je od opšteg interesa izgradnja auto-puta Banja Luka-Doboj na zemljištu pobliže opisanom u tački 1 ovog rješenja. Nadalje, tačkom 3 je navedeno da korisnik ekspoprijacije stiče pravo na posjed eksproprisanih nepokretnosti danom konačnosti rješenja o ekspoprijaciji. Zatim, tačkom 4 navedenog rješenja je utvrđeno da za eksproprisane nepokretnosti apelantu pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za izvršena korisna ulaganja na predmetnim nekretninama poslije sprovedenog postupka privatizacije državnog kapitala ukoliko se dokaže da ih je bilo. Nadalje je tačkom 5 tog rješenja utvrđeno da će po pravosnažnosti ovog rješenja Osnovni sud izvršiti uknjižbu nekretnine iz tačke 1 dispozitiva ovog rješenja, a tačkom 6 da troškovi postupka ekspoprijacije padaju na teret korisnika ekspoprijacije. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koja je odbijena Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/473-280/09 od 25. avgusta 2009. godine.

7. Protiv navedenog drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu nakon čega je navedeno rješenje poništeno Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 002095 09 U od 15. februara 2010. godine.

8. Nakon toga, postupajući u izvršenju presude, Republička uprava je donijela Rješenje broj 21.05/473-280/09 od 31. marta 2010. godine, kojim je poništena tačka 4 dispozitiva Rješenja ove Područne jedinice broj 21.36/473-12-69/09 od 24. juna 2009. godine i u tom dijelu predmet vraćen ovoj Područnoj jedinici na ponovni postupak i odlučivanje, a odbijena kao neosnovana žalba protiv tač. 1, 2, 3, 5 i 6 dispozitiva tog rješenja, te ova Područna jedinica obavezana da odluči o apelantovom zahtjevu za primjenu člana 11 Zakona o eksproprijaciji (zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela sporne nekretnine). Dakle, predmet je vraćen na ponovni postupak u dijelu u kom je bilo utvrđeno da apelantu pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za izvršena korisna ulaganja na predmetnim nekretninama poslije sprovedenog postupka privatizacije državnog kapitala ukoliko se dokaže da je ulaganja bilo. Osim toga, u ponovnom postupku trebalo je odlučiti o apelantovom zahtjevu za eksproprijaciju preostalog dijela sporne nekretnine. U ostalom dijelu rješenje od 24. juna 2009. godine je ostalo neizmijenjeno.

9. U nastavku postupka je održana rasprava u kancelariji Područne uprave 6. septembra 2012. godine uz učešće stranaka i vještaka geodetske struke, a zaključkom Područne uprave broj 21.36/473-12-69/09 od 7. septembra 2012. godine je izvršena ispravka greške u tački 1 dispozitiva Rješenja Područne uprave broj 21.36/473-12-69/09 od 24. juna 2009. godine, tako što je ispravljena površina za parcele starog premjera broj 51/6, 55/7 i 55/6 k.o. Husnići.

10. Rješenjem Područne uprave broj 21.36/473-12 -69/09 od 18. septembra 2012. godine je utvrđeno da apelant nema pravo na naknadu za eksproprisane sporne nekretnine, „jer se radi o nekretninama koje su stvarno i faktički vlasništvo Republike Srpske sa 1/1 dijela“.

11. U obrazloženju rješenja se navodi da je iz utvrđenog činjeničnog stanja očigledno da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje nije bilo, niti je moglo biti predmet privatizacije s obzirom na to da je odredbama člana 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98), koji je bio na snazi u vrijeme privatizacije apelanta, bilo propisano da predmet privatizacije ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja koja su preduzeću data na korišćenje. Dalje je navedeno da predmet privatizacije nije moglo biti ni zemljište osim zemljišta iz člana 4 tog zakona kojim je bilo propisano da izgrađeno građevinsko zemljište koje preduzeće koristi u skladu sa zakonom danom stupanja na snagu tog zakona ulazi u imovinu preduzeća i postaje njegova svojinom, osim gradskog građevinskog zemljišta na kojem se stiče trajno pravo korišćenja, što znači da poljoprivredno zemljište nije bilo predmet privatizacije. Isto tako, navodi se da je članom 12 Uredbe o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 28/98 i 37/99) propisano da knjigovodstvenu vrijednost imovine iz člana 8 Zakona o privatizaciji preduzeće prenosi u vanbilansnu evidenciju na teret državnog kapitala, te da će način i uslovi korišćenja te imovine biti regulisani posebnim propisom.

12. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja, a polazeći od odredbi člana 4 Zakona o eksproprijaciji kojim je propisano da su predmet eksproprijacije nepokretnosti u vlasništvu fizičkih i pravnih lica i članom 29 Zakona o eksproprijaciji. Navedenim članom je propisano da će organ uprave rješenjem usvojiti prijedlog za eksproprijaciju ako su uz prijedlog podneseni dokazi iz člana 25 tog zakona (dokaz o utvrđenom opštem interesu, podaci o nekretninama, dokaz o pokušaju sporazumnog rješavanja pitanja sticanja prava vlasništva i dokaz o obezbijeđenim potrebnim sredstvima za davanje naknade za nepokretnosti koje su predložene za eksproprijaciju, odnosno obezbijeđenoj drugoj odgovarajućoj nepokretnosti) i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, a u protivnom, odbiće taj prijedlog. Naime, po ocjeni Područne uprave, u konkretnom slučaju očigledno je da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje je apelant koristio kao nekadašnje društveno, odnosno državno preduzeće, a na kojem apelant nema nikakva prava, i da poljoprivredno zemljište kao dobro od opšteg interesa nije bilo predmet privatizacije, te da je to zemljište vlasništvo Republike Srpske koja ga faktički koristi i upravlja njime, što znači da apelant nema nikakva prava na tom zemljištu, pa ni pravo na naknadu. Stoga, apelantov zahtjev za primjenu člana 11 Zakona o eksproprijaciji nije uopšte ni razmatran, jer je očigledno iz činjenica utvrđenih u postupku da je takav zahtjev potpuno bespredmetan, a nije ni navedeno u pogledu kojih parcela se traži primjena člana 11 Zakona o eksproprijaciji.

13. Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/473-262/12 od 3. decembra 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv Rješenja Područne jedinice broj 21.36/473-12-69/09 od 6. septembra 2012. godine.

14. Po ocjeni Republičke uprave, prvostepena odluka je pravilna i donesena je uz pravilnu primjenu materijalnog propisa. Naime, i Republička uprava dijeli mišljenje prvostepenog organa da apelant nije vlasnik predmetnih nepokretnosti, a niti vlasnik nepokretnosti na kojima se traži primjena člana 11 Zakona o eksproprijaciji iz razloga što je riječ o nepokretnostima koje su u naravi poljoprivredno zemljište, te što apelant koji sebe smatra vlasnikom preduzeća koje je bilo predmet privatizacije, u čiji bilans stanja ne može ući pravo na vlasništvo na zemljištu koje je poljoprivredno, nego samo na izgrađenom građevinskom zemljištu (zemljištu za redovnu upotrebu zgrade). Dakle, kako apelant nije vlasnik spornog zemljišta, a ni zemljišta za koje traži primjenu člana 11 Zakona o eksproprijaciji, niti polaže pravo na njega, to prvostepenom organu, po mišljenju Republičke uprave, i nije preostalo ništa drugo nego da donese odluku kojom odlučuje da on nema pravo na naknadu eksproprisanih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, a kako ni ostali navodi žalbe nisu mogli uticati na drugačije rješenje ove upravne stvari, budući da je u postupku donošenja pobijanog rješenja činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i pravilno primijenjeno materijalno pravo, Republička uprava je zaključila da je apelantova žalba neosnovana, pa ju je stoga i odbilo na osnovu ovlašćenja iz člana 225 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku.

15. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 011126 13 U od 6. marta 2014. godine apelantova tužba radi poništenja Rješenja Republičke uprave broj 21.05/473-262/12 od 3. decembra 2012. godine je odbijena kao neosnovana.

16. Po ocjeni Okružnog suda, iz dugotrajnog postupka koji je vođen po osnovu eksproprijacije spornih nekretnina između strana u sporu ostalo je sporno da li apelant ima pravo na sporne nekretnine čiji je bio korisnik. Iz priloženih isprava javnih registara nesporno proizilazi da je apelant bio korisnik nepokretnosti koje su predmet eksproprijacije i ne spori da je sa Vladom Republike Srpske zaključio Ugovor o koncesiji broj 01-33-1363/06 od 27. februara 2006. godine na period od 20 godina, koji je u međuvremenu raskinut. Dalje je navedeno da su predmetne nekretnine eksproprisane u javnom interesu, koji je utvrđen Odlukom o utvrđivanju opšteg interesa Vlade Republike Srpske, koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 35/09. Kako navodi Okružni sud, prihvatajući stavove upravnih organa, apelant nije dokazao da je vlasnik nepokretnosti, već korisnik koji to radi javnog interesa više i nije. Navedene nekretnine su upisane u zemljišnoknjižnim evidencijama i drugim javnim registrima kao državno vlasništvo kojima upravlja i raspolaže Republika Srpska, a da je izvršena pogrešna primjena odredbe čl. 12 stav 1 i 30 Zakona o eksporijaciji, utvrđeno je u već vođenim postupcima koji su pravosnažno okončani. Naknada eventualno nastale štete, koju je pretrpio apelant raskidom ugovora o koncesiji, po ocjeni Okružnog suda, ne može se utvrđivati u predmetnom upravnom sporu u kojem su odlučne činjenice utvrđene na nesumnjiv način.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja iz člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant prvenstveno smatra da posjeduje pravo na raspolaganje, korišćenje i upravljanje društvenim vlasništvom, odnosno poljoprivrednim zemljištem za koje se osporenim rješenjima faktički utvrđuje da je vlasnik predmetnog zemljišta Republika Srpska i da, stoga, nije potrebno vršiti eksproprijaciju, jer vlasnik ne treba vršiti eksproprijaciju zemljišta na kome je kao takav upisan, a sve zbog toga što se radi o poljoprivrednom zemljištu na kome je apelant samo upisan kao posjednik, a ne i vlasnik. S tim u vezi, apelant ističe da je u sudskoj praksi sve do Ustava SFRJ 21. februara 1974, odnosno Zakona o udruženom radu (11. decembra 1976. god.), prevladavalo shvatanje da društveno vlasništvo, iako negacija prava vlasništva, ne negira stvarnopravnu prirodu prava društvenopravnih lica na stvarima u društvenom viasništvu. Navodi da je pravo korišćenja, kao osnovno pravo na stvarima u društvenom vlasništvu, zapravo imovinsko stvarno pravo društvenopravnog lica bilo da se radi o radnoj organizaciji, osnovnoj i složenoj organizaciji udružnog rada, samoupravnoj interesnoj zajednice i sl., tako i društvenopolitičkoj zajednici, opštini ili bilo kom drugom društvenopravnom licu. Apelant navodi da je pravo raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu ekvivalent prava vlasništva, jednako kao i pravo korišćenja kojemu je prethodilo, jer se ova prava, kao i nekadašnje pravo upravljanja koje se po inerciji zadržalo u zemljišnoj knjizi, pretvaraju u pravo vlasništva.

19. Apelant smatra da su postupanjem svih organa u ovom postupku izvršene grube povrede materijalnog prava, jer ako je već i zauzet pravni stav da je zemljište koje je opisano u pobijanom rješenju vlasništvo Republike Srpske, a drugo lice ga drži u posjedu, onda to pravno lice ima pravo na obeštećenje kao opšte pravilo sadržano i u odredbi člana 200 Zakona o obligacionim odnosima, a kao imovinsko pravo zaštićeno Protokolom broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedeno ustavno pravo nalaže uravnoteženje zahtjeva od opšteg interesa za uplitanje države u imovinska prava i zaštite prava pojedinaca, odnosno u konkretnom slučaju apelanta kao pravnog lica pretežno u privatnom akcionarskom vlasništvu, a takva ravnoteža mora podrazumijevati i mogućnost faktičkog posjedovanja privatne svojine i dobara u privatnoj imovini, a to istovremeno znači i obavezu države da pojedinca, odnosno pravno lice obešteti za oduzetu vrijednost nepokretnosti.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru Područne uprave se navodi da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu koje nije moglo biti predmet privatizacije s obzirom na to da je odredbama člana 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme privatizacije apelanta, bilo propisano da predmet privatizacije ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje, kao i zemljište osim zemljišta iz člana 4 tog zakona. Nadalje se navodi da je članom 4 bilo propisano da izgrađeno građevinsko zemljište koje preduzeće koristi u skladu sa zakonom danom stupanja na snagu tog zakona ulazi u imovinu preduzeća i postaje njegova svojina, osim gradskog građevinskog zemljišta na kojem se stiče trajno pravo korišćenja, što znači da poljoprivredno zemljište nije bilo predmet privatizacije.

21. Republička uprava smatra da su apelantovi navodi neosnovani s obzirom na to da je osporena odluka donesena u skladu sa zakonom i pravilima postupka, te da nije došlo do povrede prava na imovinu. U tom smislu se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Okružni sud navodi da su razlozi za presudu obrazloženi u osporenoj presudi.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o eksproprijaciji RS („Službeni glasnik RS” br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih i pravnih lica. Član 11.

(1) Na zahtjev vlasnika eksproprisaće se i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nepokretnosti.

(2) Službeno lice koje vodi postupak eksproprijacije dužno je da upozori vlasnika da može podnijeti zahtjev u smislu stava 1. ovog člana, a to upozorenje unosi se u zapisnik o raspravi.

(3) Zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti može se podnijeti do donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji.

(4) Eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti vlasnik može tražiti i u žalbenom postupku, ako nije bio upozoren u smislu stava 2. ovog člana.

Član 25.

Uz prijedlog za eksproprijaciju moraju se podnijeti:

a) dokaz o utvrđenom opštem interesu za izgradnju objekata ili izvođenje radova (akt o utvrđivanju opšteg interesa, izvod iz regulacionog plana ili urbanističkog projekta);b) izvod iz zemljišnih i drugih javnih knjiga u kojima se upisuje vlasništvo na nepokretnostima, koji sadrži podatke o nepokretnosti za koju se predlaže eksproprijacija, odnosno katastarske i druge podatke ako takve knjige ne postoje; v) dokaz (zapisnik o sporazumu) da je korisnik eksproprijacije prethodno s vlasnikom nepokretnosti pokušao sporazumno da riješi pitanje sticanja prava vlasništva na određenoj nepokretnosti na drugi način (pisana ponuda, javni oglas, kupoprodaja, odricanje uz naknadu i sl.);g) dokaz da su obezbijeđena potrebna sredstva i položena kod banke u visini približno potrebnoj za davanje naknade za nepokretnosti predložene za eksproprijaciju i troškove postupka eksproprijacije, odnosno dokaz o obezbijeđenoj drugoj odgovarajućoj nepokretnosti. Član 28.

(1) Rješenje o prijedlogu za eksproprijaciju donosi organ uprave na čijoj teritoriji se nalazi nepokretnost za koju se eksproprijacija predlaže.

2) Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će saslušati vlasnika nepokretnosti o činjenicama u vezi sa eksproprijacijom.

(3) Ako postoji neslaganje zemljišno-knjižnog i faktičkog stanja na nepokretnosti, raspraviće se pravo vlasništva kao prethodno pitanje i druga prethodna pitanja.

Član 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvaja rješenjem prijedlog za eksproprijaciju, a u protivnom odbija taj prijedlog.

24. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Član 8.

(1) Predmet privatizacije na osnovu ovog zakona ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje.

(2) Status građevinskog i poljoprivrednog zemljišta utvrđuje se posebnim zakonima.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 011126 13 U od 6. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja iz člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio poništenje rješenja u predmetu eksproprijacije nepokretnosti. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je traženo poništenje rješenja u predmetu eksproprijacije nepokretnosti. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu upravni organi vodili postupak eksproprijacije na spornim nekretninama koje je tada koristio apelant, te zaključili da apelant nema pravo na naknadu za eksproprisane nekretnine, „jer se radi o nekretninama koje su stvarno i faktički vlasništvo Republike Srpske sa dijelom 1/1“. Osim toga, Ustavni sud napominje da u momentu donošenja rješenja o eksproprijaciji apelant nije bio privatizovan, odnosno nalazio se u državnom vlasništvu. Nakon toga, apelant je pred Okružnim sudom u upravnom sporu tražio poništenje osporenog rješenja u kojem nije uspio. Ustavni sud primjećuje da je sud utvrdio da je apelant bio korisnik nepokretnosti koje su predmet eksproprijacije, te da su sporne nekretnine eksproprisane u javnom interesu, a sam apelant nije dokazao da je bio vlasnik nepokretnosti, već samo korisnik, koji to radi javnog interesa više i nije, jer su navedene nekretnine upisane u zemljišnoknjižnim evidencijama i drugim javnim registrima kao državno vlasništvo, kojima upravlja i raspolaže Republika Srpska.

35. Ustavni sud podsjeća da je članom 25 Zakona o ekspoprijaciji propisano da će organ uprave rješenjem usvojiti prijedlog za eksproprijaciju ako su uz prijedlog podneseni dokazi iz člana 25 tog zakona. Budući da navedeno poljoprivredno zemljište, kao dobro od opšteg interesa, nije bilo predmet privatizacije, te da je to zemljište vlasništvo Republike Srpske koja ga faktički koristi i upravlja njime, apelant nema pravo na naknadu. Posebno se naglašava da je apelant u vrijeme eksproprijacije bio u državnom vlasništvu, tj. vlasništvu Republike Srpske. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konkretnom predmetu detaljno razmotrio sva sporna pitanja, te da je sud uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dao iscrpna obrazloženja zašto smatra da apelant nije vlasnik eksproprisanog zemljišta, pa prema tome i nema uslova da mu se odredi naknada za to zemljište, te da nema ništa što bi ukazivalo da su organi uprave i sud u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o eksproprijaciji. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude nije proizvoljno, već da je u skladu sa standardima Evropske konvencije, a da su apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode [...], što uključuje:(...)

(k) Pravo na imovinu. (...).

Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

38. Pri razmatranju da li je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu Ustavni sud najprije mora utvrditi da li je apelant titular prava koja se ubrajaju u opseg zaštite člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Ustavni sud zapaža da apelant u toku postupka nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina. Apelant je samo dokazao da je u trenutku sprovođenja eksproprijacije bio njihov korisnik. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud, odlučujući o poništenju rješenja u predmetu eksproprijacije nepokretnosti, utvrdio da su navedene nekretnine upisane u zemljišnoknjižnim evidencijama i drugim javnim registrima kao državno vlasništvo u dijelu 1/1, kojima upravlja i raspolaže Republika Srpska.

40. Nadalje, kada se radi o naknadi eventualno nastale štete koju je pretrpio apelant raskidom ugovora o koncesiji, a koji je zaključen na period od 20 godina, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi utvdili da se ona ne može utvrđivati u predmetnom upravnom sporu u kojem su odlučne činjenice utvrđene na nesumnjiv način.

41. Dovodeći u vezu iznesene stavove sa konkretnim slučajem, Ustavni sud nalazi da apelant u postupku pred upravnim organima i redovnim sudom nije uspio dokazati da je vlasnik predmetnih nekretnina, pa prema tome, niti da polaže pravo na naknadu za sporne nekretnine koje su bile predmet eksproprijacije. Ustavni sud posebno naglašava činjenicu da je apelant u vrijeme eksproprijacije bio u državnom vlasništvu. Stoga, Ustavni sud zaista ne vidi osnov koji bi davao pravo na naknadu za eksproprisane nekretnine koje su bile u državnom vlasništvu za pravno lice koje je, takođe, u državnom vlasništvu.

42. U skladu sa principom da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, te da apelant nema konstituisano imovinsko pravo na spornim nekretninama, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju predmetne nekretnine ne mogu smatrati imovinom u odnosu na koju apelant uživa zaštitu u skladu sa kriterijumima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, obezbijeđeno je za sva lica u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obez bjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne obezbjeđuje nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Europski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A broj 6).

45. U konkretnom slučaju apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminisan, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizilazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani. Pravo na život i pravo na slobodu kretanja

46. Apelant je u apelaciji ukazao i da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na život i pravo na slobodu kretanja. Međutim, apelant ovaj navod nije obrazlagao, a iz predočenih dokumenata Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da se na bilo koji način osporenom odlukom dovode u pitanje garancije u pogledu apelantovog prava na život i pravo na slobodu kretanja i prebivališta kao vrijednosti koje štite navedena ustavna prava. Stoga se Ustavni sud nije mogao ni upustiti u ispitivanje ove apelantove tvrdnje.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na nepravilno i nepotuno utvrđeno činjenično stanje i na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

48. Ustavni sud zaključuje da u postupku okončanom presudom Okružnog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nema «imovinu» koja je zaštićena članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine ili članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

49. Takođe, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizilazi ni iz odluke donesene u upravnom sporu iz kojeg je proistekla osporena odluka.

50. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2108/14 („Ratar“ a.d. Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio