Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-711/15 („Alternativna televizija“ d.o.o Banja Luka)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Radni odnos
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-711/15
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 711/15, rješavajući apelaciju „Alternativne televizije“ d.o.o Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 62. stav (1) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija “Alternativne televizije” d.o.o.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 093231 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Alternativna televizija“ d.o.o (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Goranka Marijanac, advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 093231 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine. Apelantica je dostavila 1. juna 2015. godine informaciju da je u međuvremenu Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio Rješenje broj 71 0 Rs 093231 15 Rev od 23. aprila 2015. godine kojim je apelanticina revizija odbačena, ali da apelantica ostaje kod apelacije podnesene protiv presude Okružnog suda od 14. novembra 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Slavice Išaretović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 8. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 19. decembra 2016. godine, a Osnovni sud 22. decembra 2016. godine. S obzirom na to da je pošiljka koja je trebalo da bude dostavljena tužiteljici vraćena Ustavnom sudu sa naznakom „odselila se“, dostavljanje apelacije na odgovor tužiteljici je izvršeno putem oglasne ploče Ustavnog suda 22. decembra 2016. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Stavom 1. izreke Presude Osnovnog suda broj 71 0 Rs 093231 10 Rs od 31. januara 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i poništena apelanticina Odluka broj 600-P od 18. maja 2010. godine u dijelu kojim je tužiteljica proglašena odgovornom za težu povredu radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 8. Zakona o radu zbog neopravdanog izostanka sa posla tri dana u toku godine. Stavom 2. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je zahtijevala da se poništi navedena apelanticina odluka u dijelu u kojem joj je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da se naloži apelantici da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima tužiteljice, da tužiteljici isplati na ime izgubljenih plata za precizirani period iznose navedene u presudi i da tužiteljici za isti period uplati doprinose nadležnim fondovima RS, na ime naknade po osnovu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2010. godinu isplati iznos sa kamatama, preciziran u presudi, i naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. Stavom 3. izreke presude obavezana je tužiteljica da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi, a stavom 4. izreke presude je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju je navedeno da je tužiteljica podnijela tužbu tom sudu protiv apelantice radi zaštite prava iz radnog odnosa, navodeći da joj je apelanticinom odlukom od 18. maja 2010. godine otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radne dužnosti iz člana 98. stav 2. tač. 3, 8. i 11. Zakona o radu uz obrazloženje da je tužiteljica, nakon razrješenja sa dužnosti direktora Informativnog programa, izbrisala podatke iz baze podataka u računaru kojim ju je zadužila apelantica kao poslodavac i zbog neopravdanog izostanka sa posla tri dana za šta tužiteljica smatra da apelantica nije imala zakonskog uporišta i da je treba vratiti na posao, isplatiti neisplaćene plate i regres, kao i druga primanja koja proizlaze iz radnog odnosa.
7. Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (između ostalih, Pravilnika o radu apelantice iz 2002. godine i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu apelantice iz 2004. godine, Ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog između tužiteljice i apelantice, kao i aneksa navedenog ugovora, izvještaja o radu informativnog deska za periode precizirane u presudi, uključujući vrstu podataka koji su korišteni u radu, izvještaja o radu tužiteljice kao direktorice Informativnog programa, tabelarnih prikaza dokumenata korištenih za pravljenje tih programa, iskaza svjedoka) utvrđeno da je tužiteljica sa apelanticom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je raspoređena na radno mjesto direktora Informativnog programa počev od 1. aprila 1999. godine na kojem je radila do dana razrješenja dužnosti, kada joj je apelantica odobrila plaćeno odsustvo sa rada u trajanju od 10 dana uz obrazloženje da joj se odsustvo odobrava do raspoređivanja na novo radno mjesto u skladu sa kvalifikacijama koje ima. Zatim je utvrđeno da je apelantica sačinila novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa tužiteljicom kojim se tužiteljica raspoređuje na radno mjesto novinara/urednika web-strane i teleteksta, te da je tužiteljica odluku o razrješenju primila 12. marta 2010. godine a istog dana potpisala i novi ugovor o radu na mjestu novinara/urednika web-stranice i teleteksta. Dalje je utvrđeno da je odlukom direktora apelantice od 9. marta 2010. godine imenovana komisija za pregled i utvrđivanje stanja u kancelariji koju je do razrješenja sa dužnosti koristila tužiteljica koja je pregledala kancelariju i sačinila zapisnik u kojem je konstatovano da nema nedostataka u inventaru, ali da nedostaju dva prenosna kompjutera kojim je tužiteljica bila zadužena, a što je nakon toga bilo predmet krivične prijave, ali je postupak obustavljen. Takođe je utvrđeno da u kompjuteru koji je tužiteljica koristila za obavljanje svoje dužnosti nema dokumenata, niti tragova elektronske službene korespondencije iako je takvih dokumenata postojalo u kapacitetu od 1,23 GB, zbog čega je pokrenut disciplinski postupak protiv tužiteljice. U disciplinskom postupku je utvrđeno da je tužiteljica izbrisala sve pisane tekstove i sadržaje iz kompjutera.
8. Utvrđeno je da je, zbog navedenog, zaključeno da je tužiteljica počinila težu povredu radnih dužnosti iz člana 98. stav 2. tač. 3. i 11. Zakona o radu, te čl. 56. i 57. tačka 7. Pravilnika o radu, prema kojima su teže povrede radnih obaveza zloupotreba položaja sa materijalnom ili drugom štetom za poslodavca i svako drugo ponašanje radnika kojim se nanosi šteta interesima poslodavca, ili iz kojeg ponašanja se osnovano može zaključiti da rad radnika kod poslodavca dalje ne bi bio moguć, a u konkretnom slučaju jer je tužiteljica, kao odgovorni radnik, izbrisala sve podatke iz baze podataka računara kojim je bila zadužena.
9. S tim u vezi, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbama člana 98. stav 1. Zakona o radu propisano da se težom povredom radne obaveze smatra takvo ponašanje radnika kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca iz čega se može osnovano zaključiti da rad radnika kod tog poslodavca ne bi bio moguć, a stavom 2. taksativno su predviđene i nabrojane teže povrede radnih obaveza, između ostalih, tačkom 2. je kao teža povreda radne obaveze predviđen neopravdan izostanak sa rada u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini. Navedeno je i da je članom 126. stav 1. tačka 1. Zakona o radu propisano da poslodavac radniku može otkazati ugovor o radu ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. tog zakona. Osnovni sud je naveo da je, ispitujući apelanticinu odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici, taj sud zaključio da iz stanja predmeta ne proizlazi da je apelantica bilo čime dokazala da je tužiteljica izostala sa posla neopravdano tri dana, niti da je u vezi s tim vođen disciplinski postupak protiv tužiteljice, niti da su provedene radnje za utvrđivanje odgovornosti tužiteljice za takvu povredu radnih dužnosti zbog čega je taj sud i poništio apelanticinu odluku u tom dijelu.
10. Osnovni sud je zaključio da, s druge strane, na osnovu provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica proglašena odgovornom i za težu povredu radnog odnosa, jer je izbrisala tekstove i podatke iz računara koji je koristila, te da je to i priznala u postupku. Zbog toga, prema mišljenju Osnovnog suda, nema osnova za poništenje osporene apelanticine odluke u dijelu u kojem je tužiteljica tražila da se apelantica obaveže da je vrati na posao i da joj naknadi plate, regres i uplati doprinose za traženi period. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
11. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 Rs 093231 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine žalbu uvažio, preinačio osporenu presudu Osnovnog suda na način da je poništio apelanticinu Odluku broj 600-P od 18. maja 2010. godine i naložio apelantici da tužiteljicu vrati na posao i rasporedi je na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, te da joj isplati izgubljenu zaradu za period od 13. maja 2010. godine do 30. septembra 2011. godine u iznosima preciziranim u presudi za svaki pojedinačni mjesec, da joj za isti period uplati doprinose, te da joj naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. Presudom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu regresa za 2010. godinu, kao i apelanticin zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.
12. U obrazloženju je navedeno da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Navedeno je da kod nesporne činjenice da je tužiteljica bila apelanticin radnik, da je bila zadužena kompjuterom, da je imala lični pasvord za pristup kompjuteru, da je na kompjuteru memorisala dokumenta čiji je bila autor i dokumenta koja bi joj bila dostavljena korespondencijom putem e-maila, da je putem e-maila komunicirala sa ostalim zaposlenim (nadređenim i podređenim radnicima apelantice), da je izbrisala (prema izjavi tužiteljice) samo određene dokumente i fotografije prilikom razrješenja sa mjesta direktora Informativnog programa, a prema apelanticinim navodima, sve dokumente, po stavu ovog suda, apelantica na osnovu odredbe člana 128. Zakona o radu u toku sudskog postupka nije dokazala da je tužiteljica svojim radnjama počinila teže povrede radne obaveze koje bi se mogle kvalifikovati kao povrede radne obaveze, koje su taksativno nabrojane u odredbi člana 98. stav 2. Zakona o radu.
13. Naime, prema obrazloženju Okružnog suda, odredbom člana 97. Zakona o radu propisano je da je radnik dužan da se na radu pridržava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da svoje radne obaveze izvršava na način kojim neće onemogućiti ili ometati druge radnike u izvršavanju njihovih radnih obaveza a stavom 2. istog člana da je za povredu radnih obaveza radnik odgovoran poslodavcu, te da, ako je povredom radnih obaveza pričinjena materijalna šteta poslodavcu ili trećim licima, ili je učinjeno krivično djelo ili prekršaj, radnik je odgovoran materijalno, odnosno krivično i prekršajno. Navedeno je da odredba člana 98. stav 1. Zakona o radu generalno propisuje da se težom povredom radnih obaveza smatra takvo ponašanje radnika na radu, ili u vezi sa radom, kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužiteljici stavljeno na teret da je izbrisala podatke u kompjuteru koje je imala memorisane u wordu i u e-mail prepisci. Apelantica pred prvostepenim sudom, a na temelju odredbe člana 97. Zakona o radu, prema obrazloženju Okružnog suda, nije izvela nijedan dokaz na okolnosti protivpravnog ponašanja tužiteljice, odnosno koju je to radnu obavezu koja je propisana zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu tužiteljica povrijedila, kako bi radnje koje su joj stavljene na teret imale obilježje teže povrede radne obaveze.
14. Po stavu ovog suda, svaka radnja koja je učinjena na radu i u vezi sa radom, a kojom poslodavac nije zadovoljan zbog određenih razloga, ne može automatizmom predstavljati težu povredu radne obaveze, a da prethodno radniku nije stavljeno do znanja kako i na koji način da obavlja određeni posao, kao što je u konkretnom slučaj. Prema mišljenju Okružnog suda, tužiteljici niti jednim aktom apelantice nije nametnuta obaveza da čuva, odnosno memoriše dokumenta koja su joj dostavljena e-mail prepiskom ili dokumenta čiji je lični autor. Prema obrazloženju presude, u Republici Srpskoj na snazi je Zakon o elektronskom dokumentu Republike Srpske kojim se uređuje pravo republičkih organa uprave, organa lokalne samouprave, privrednih društava, ustanova i drugih pravnih i fizičkih lica na upotrebu elektronskog dokumenta u poslovnim radnjama i djelatnostima, te u postupcima koji se vode pred nadležnim organima u upravnom postupku u kojima se elektronska oprema i programi mogu primjenjivati u izradi, prenosu, prijemu i čuvanju informacija u elektronskom obliku, pravna valjanost elektronskog dokumenta, te upotreba i promet elektronskog dokumenta. Članom 2. stav 1. istog zakona je propisano da republički organi uprave, organi lokalne samouprave, privredna društava, ustanove i druga pravna i fizička lica svojom slobodno izraženom voljom prihvataju upotrebu i promet elektronskog dokumenta za svoje potrebe, kao i za potrebe poslovnih odnosa i drugih odnosa sa drugima.
15. Nadalje je navedeno da je članom 3. stav 1. tačka a. istog zakona data definicija elektronskog dokumenta kao jednoobrazno povezan cjelovit skup podataka koji su elektronski oblikovani (izrađeni pomoću računara i drugih elektronskih uređaja), poslati, primljeni ili sačuvani na elektronskom, magnetnom, optičkom ili drugom mediju i koji sadrži osobine kojima se utvrđuje autor, utvrđuje vjerodostojnost sadržaja, te dokazuje vrijeme kada je dokument sačinjen, sadržaj elektronskog dokumenta uključuje sve oblike pisanog teksta, podatke, slike, crteže, karte, ton, muziku i govor. Odredbom člana 19. istog zakona je propisano da se elektronski dokument čuva u informacionom mehanizmu ili na medijima koji omogućavaju trajnost elektronskog dokumenta za utvrđeno vrijeme čuvanja i čine elektronsku arhivu. Elektronska arhiva, kako je obrazloženo, mora osigurati da se elektronski dokument čuva u obliku u kojem je izrađen, poslat, primljen i pohranjen i koji materijalno ne mijenja informaciju, odnosno sadržaj isprava, da je elektronski dokument u čitljivom obliku za sve vrijeme čuvanja dostupan licima koja imaju pravo pristupa tim dokumentima, da je elektronski dokument arhiviran u takvom obliku i takve tehnologije i postupka koji pružaju razumnu garanciju da ne može biti mijenjan i da se ne može neovlašteno brisati, da se elektronski dokument može sigurno, pouzdano i vjerodostojno čuvati u rokovima utvrđenim zakonom ili drugim propisima kojima se uređuju obaveze čuvanja odgovarajućih dokumenata na papiru (2. tač. a., đ. i ž.). Dakle, prema mišljenju tog suda, navedene zakonske odredbe kao opšti propis uređuju mogućnost pravnom subjektu da u poslovnoj korespondenciji koristi elektronske dokumente, a da način korištenja, čuvanja, odnosno arhiviranja uredi posebnim aktom (pravilnikom, poslovnikom, odlukom i si.).
16. Shodno navedenom apelantica, prema mišljenju Okružnog suda, u toku prvostepenog postupka nije dokazala da je tužiteljica kao apelanticin radnik imala obavezu da dokumenta koja je primila u poslovnoj korespondenciji sa vanjskim subjektima ili na nivou tužene, kao i dokumenta čiji je lični autor memoriše i arhivira na način kako je to nalagala apelantica svojim propisima. Slijedom navedenog nije joj se moglo staviti na teret da je brisanjem memorisanih informacija i dokumenata u računaru koji je lično dužila počinila težu povredu radne obaveze, kao to pogrešno, prema mišljenju Okružnog suda, zaključuje prvostepeni sud. Nadalje, navedeno je da apelantica nije dokazala koje je to informacije tužiteljica obrisala, a koje su bitne za daljnje poslovanje apelantice, kako je u toku postupka tvrdila apelantica, a koje tvrdnje bez pravno relevantnih dokaza je prihvatio i prvostepeni sud. Kako apelantica, prema obrazloženju Okružnog suda, nije dokazala da je u skladu sa gore navedenim zakonom donijela interne akte o korištenju i čuvanju elektronskih dokumenata, to po stavu tog suda iskazi saslušanih svjedoka u toku prvostepenog postupka na okolnosti brisanja dokumenata od tužiteljice iz računara koji je dužila nisu pravno relevantni, zbog kojih razloga te iskaze na osnovu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku sud nije ni ocijenio. Ovo posebno zbog razloga, kako je navedeno u obrazloženju, što, da bi se nekom stavila na teret teža povreda radne obaveze, onda postoji obaveza poslodavca da dokaže koja je to pravila na radu u skladu sa kojim je zaposleni dužan da se ponaša, radnik povrijedio svojim ponašanjem, a koje ponašanje u skladu sa istim ima elemente teže povrede radne obaveze iz člana 98. Zakona o radu.
17. Nadalje je navedeno da je, po mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da se tužiteljici ne može staviti na teret teža povreda radne obaveze neopravdanog izostanka sa posla za vrijeme privremene spriječenosti za rad, a o kojoj povredi pred disciplinskom komisijom tužiteljici nije bilo ni omogućeno da se izjasni. U situaciji kada se radniku stavlja na teret više povreda radnih obaveza, odluka o otkazu ugovora o radu ostaje na snazi cjelovita, ukoliko sud nađe da se zbog jedne od težih povreda radne obaveze može izreći disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, odnosno otkaz ugovora o radu, a da sve povrede radne obaveze ne predstavljaju težu povredu radne obaveze. Kako je odluka tužene o otkazu ugovora o radu nezakonita, to je ovaj sud primjenom odredbe člana 130. Zakona o radu, odlučio i o radnopravnoj reintegraciji kao što je vraćanje na rad i isplata izgubljene zarade u vidu plate i razlike plate koje bi tužiteljica ostvarila da je radila kod apelantice u spornom vremenskom periodu za koji se zahtjeva naknada, a sve u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, koji u toku prvostepenog postupka nije bio sporan među parničnim strankama. Osim toga, navedeno je i da je zahtjev tužiteljice za isplatu regresa u iznosu od 307,05 KM za 2010. godinu odbijen, jer tužiteljica nije dokazala da je godišnji odmor koristila prije otkaza ugovora o radu, a poslije otkaza ugovora o radu nije ni radila, te joj, u smislu odredbe člana 130. Zakona o radu, i ne pripada pravo na regres. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
18. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 71 0 Rs 093231 15 Rev od 23. aprila 2015. godine kojim je apelanticina revizija odbačena zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa propisanog ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustaa Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su redovni sudovi pogrešno protumačili odredbe Zakona o elektronskom dokumentu za koji smatra da nije nikako mogao biti primijenjen u ovom slučaju s obzirom na to da bi se tada moralo smatrati da je svaki dokument koji je sačinjen na kompjuteru elektronski dokument, a nije jer se radilo o običnim dokumentima. Također, smatra da nije bila obavezna donijeti nikakav pravilnik o elektronskim dokumentima, jer takvih i nema, te da je nesporno da je tužiteljica počinila težu povredu radne dužnosti s obzirom na to da su radnje koje je počinila istovjetne uništenju, tj cijepanju papirnate poslovne dokumentacije, a što je, prema apelanticinom mišljenju, nesporno razlog za otkaz ugovora o radu.
b) Odgovor na apelaciju
20. Okružni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o radu-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07), koji se primjenjivao u vrijeme provođenja predmetnog postupka, relevantne odredbe glase:
Član 97.
Radnik je dužan da se na radu pridržava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da svoje radne obaveze izvršava na način kojim neće onemogućavati ili ometati druge radnike u izvršavanju njihovih radnih obaveza.
Za povredu radnih obaveza radnik je odgovoran poslodavcu a ako je povredom radnih obaveza pričinjena materijalna šteta poslodavcu ili trećim licima ili je učinjeno krivično djelo ili prekršaj, radnik je odgovoran materijalno, odnosno krivično i prekršajno.
Član 98. st. 1. i 2. tačka 2.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom smatraju se:
2. krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan naknaditi.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 093231 14 Rsž od 14. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. decembra 2014. godine a apelacija je podnesena 13. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Predmetni postupak se odnosi na postupak po tužbi tužiteljice za zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u ovom predmetu.
30. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu na način što je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila poništenje apelanticine odluke kojom joj je prestao radni odnos, te naložio apelantici da tužiteljicu vrati na rad i isplati joj neisplaćene plate i doprinose za traženi period uz obrazloženje da, iako je tužiteljica priznala brisanje cjelokupne dokumentacije iz računara kojim je bila zadužena kao urednica Informativnog programa kod apelantice, apelantica nije dokazala da je internim aktima regulirala pitanje čuvanja i arhiviranja dokumentacije koja predstavlja elektronske dokumente, pa time tužiteljica nije mogla ni postupati protivpravno brisanjem dokumentacije.
33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na odredbe člana 98. Zakona o radu kojim je, između ostalog, propisano da se „težom povredom radnih obaveza smatra takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć“, te da jednu od težih povreda radnih obaveza predstavljaju i „krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan naknaditi“. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da je uvijek faktičko pitanje da li su ispunjeni uvjeti za odluku poslodavca da je konkretnim ponašanjem radnika nanesena ozbiljna šteta, što predstavlja težu povredu radnih obaveza. Nadalje, odredbom člana 97. istog zakona je propisano da je radnik dužan da se na radu pridržava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da svoje radne obaveze izvršava na način kojim neće onemogućavati ili ometati druge radnike u izvršavanju njihovih radnih obaveza.
34. Ustavni sud, u vezi s navedenim, primjećuje da je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosio na otkaz ugovora o radu tužiteljici na način da je odluku poništio, naloživši apelantici da tužiteljici uspostavi radnopravni status i da joj naknadi neisplaćene plate i doprinose, navodeći da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je proizvoljno primijenio materijalno pravo. Pri tome je Okružni sud, pozivajući se isključivo na odredbe čl. 3. i 19. Zakona o elektronskom dokumentu i činjenicu da apelantica nije direktno regulisala pitanje arhiviranja i čuvanja elektronskih dokumenata, zaključio da brisanjem svih dokumenata iz kompjutera kojim je tužiteljica bila zadužena nije mogla počiniti nikakvu povredu radne obaveze, jer nikakvu obavezu nije ni imala. Međutim, Ustavni sud smatra da je rezultat ovakvog posmatranja konkretne situacije Okružnog suda arbitrarna primjena materijalnog prava.
35. Naime, Okružni sud je u konkretnom slučaju u potpunosti isključio primjenu odredaba Zakona o radu, zanemarivši pritom činjenice da je apelantica pravni subjekat koji se bavi produkcijom i emitiranjem programa, između ostalih, i informativnog programa, te da se u toku svog redovnog radnog procesa koristi tekstovima, klipovima, slikama, prepiskom i slično. Također, nesporno je da je Okružni sud zanemario da je tužiteljica bila zaposlenica apelantice koja je obavljala posao urednika Informativnog programa, dakle, odgovornog lica kome je za obavljanje dužnosti na raspolaganje stavljen kompjuter za koji je imalo pristupnu šifru i u koji je pohranjivao sačinjene dokumente potrebne za obavljanje djelatnosti apelantice (što je vidljivo iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom), te da je, nakon razrješenja sa te dužnosti, tužiteljica sve dokumente u potpunosti obrisala. Iz činjenica predmeta je vidljivo da je nesporno da apelantica nije sačinila nikakav program zbrinjavanja i čuvanja elektronskih dokumenata, kako je to predviđeno Zakonom o elektronskom dokumentu, što apelantica ne poriče, ali da se prvostepeni sud nije ni bavio pitanjem utvrđivanja činjenice da li se u konkretnom slučaju radi o elektronskim dokumentima ili ne i da li je apelantica postupala u skladu sa Zakonom o elektronskom dokumentu, jer navedeno pitanje nije ni bilo predmet ovog postupka.
36. Okružni sud je, kako proizlazi iz osporene presude tog suda, naveo da apelantica nije provela niti jedan dokaz, kao što su ugovor o radu sa tužiteljicom, pravilnik o radu ili bilo koji drugi dokument kojim bi dokazala koje je radne dužnosti i obaveze imala tužiteljica i koje se povrede radne dužnosti smatraju težim povredama, te da se zbog toga ne smatraju relevantnim ni iskazi svjedoka koji su saslušani na apelanticin prijedlog u vezi sa potvrđivanjem apelanticinih tvrdnji da je tužiteljica počinila teže povrede radne dužnosti i kakvu je vrstu dokumenata izbrisala. Međutim, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima Okružnog suda, iz presude Osnovnog suda proizlazi da je apelantica u toku postupka, pored ostalih, provela dokaze i čitanjem i uvidom u Pravilnik o radu apelantice i njegove izmjene i dopune, Ugovor o radu sa tužiteljicom i aneks tog ugovora, te dokumenata koji su uključivali i popis dijela dokumenata koji je tužiteljica koristila u svom radu, analizu njenog rada i cijelog Odjela informativnog programa iz čega je prvostepeni sud i zaključio da se radi o težoj povredi radne dužnosti u skladu sa Zakonom o radu i Pravilnikom o radu apelantice.
37. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da Okružni sud nije sagledao konkretnu situaciju u cijelosti, te da je za donošenje pravilne odluke bilo potrebno da u obzir uzme odredbe Zakona o radu i u prvostepenom postupku utvrđeni sadržaj Pravilnika o radu apelantice i njegove izmjene i dopune, kao i ugovor o radu tužiteljice i njegov aneks, te da, dovodeći u kontekst odredbe tih propisa sa dokazima provedenim pred prvostepenim sudom i na tom osnovu utvrđene činjenice, izvede zaključak u pogledu utvrđenosti i dokazanosti štete nanesene apelantici, njenog obima i visine i da tek onda donese konačnu odluku po žalbi tužiteljice. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi osnovani i da je Okružni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
39. Apelantica navodi da joj je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je prekršeno pravo na pravično suđenje, jer je redovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, to Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra apelanticine navode o kršenju prava na imovinu.
VIII. Zaključak
40. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu i donio odluku o žalbi tužiteljice primjenjujući isključivo Zakon o elektronskom dokumentu iako je bilo potrebno da činjenice predmeta dovede u kontekst sa odredbama Zakona o radu i dokazima provedenim pred Osnovnim sudom.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman