Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/17 (A. S. E. i F. S. E.)

Odluka donesena 07. 03. 2017.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Državljanstvo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-43/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-43/17, rješavajući apelaciju Ali Saad Eddin i Fayiz Saad Eddin, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ali Saad Eddin i Fayiz Saad Eddin protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021151 16 U od 2. novembra 2016. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ali Saad Eddin i Fayiz Saad Eddin protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021151 16 U od 2. novembra 2016. godine, u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2.

Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ali Saad Eddin i Fayiz Saad Eddin iz (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Taiba Purišević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 021151 16 U od 2. novembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv Rješenja Vijeća ministara BiH-Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-932-2/06 od 9. februara 2007. godine, kojim je apelantima oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine koje su stekli Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH broj 07/2-204-2468 od 16. septembra 1995. godine. Sud BiH u obrazloženju osporene odluke navodi da je pravilan zaključak Državne komisije da su, u konkretnom slučaju, ispunjeni svi uslovi propisani odredbom člana 41. stav 3. i 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH, za oduzimanje državljanstva apelantima, iz razloga što je u toku postupka utvrđeno da isti ne posjeduju CIPS-ovu ličnu kartu, nemaju prijavljeno mjesto prebivališta u BiH i nisu se odazvali općem pozivu i pozivu za dostavu tražene dokumentacije, zbog čega je Državna komisija pozivom na odredbu člana 41. stav 3. i 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH donijela rješenje kojim se apelantima oduzima državljanstvo BiH. Naime, Državna komisija je pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, jer je u toku postupka utvrđeno da su apelanti državljanstvo BiH stekli Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH od 16. septembra 1995. godine, na osnovu primjene člana 8.a Zakona o državljanstvu RBiH. Dalje, iz akta Ministarstva civilnih poslova-Direkcije za implementaciju projekta CIPS od 13. novembra 2006. godine proizilazi da apelanti nisu registrirani u evidencijama izdatih ličnih karata, odnosno da ne prolaze kroz bazu podataka, što znači da apelanti nisu podnijeli zahtjev za izdavanje lične karte državljana BiH, što je zakonska obaveza prema Zakonu o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, te o ličnoj karti državljana BiH i Odluci o prestanku važenja ličnih karata i vozačkih dozvola izdatih na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa od 19. oktobra 2005. godine, kojom je utvrđeno da sa danom 31. oktobar 2005. godine prestaju da važe lične karte izdate na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa. Apelanti ni u tužbi ne negiraju činjenicu da se nisu odazvali na opći poziv, niti su pristupili razgovoru i nisu dostavili potrebnu dokumentaciju da bi dokazali stvarnu vezu sa BiH. Upravo je svrha općeg poziva da se u propisanoj proceduri utvrdi stvarna veza naturalizovanih građana BiH sa Bosnom i Hercegovinom, omogućavanje svakom naturaliziranom građaninu da u postupku revizije državljanstva aktivno učestvuje kao stranka u postupku. Također, iz samog supstrata tužbe proizilazi da su apelanti napustili teritorij BiH, pa je zaključak tužene-Državne komisije da apelanti nemaju stvarnu vezu sa BiH pravilan, jer apelanti ničim nisu pokazali interes da posjeduju dokumenta BiH, nisu se odazvali općem pozivu i nisu dostavili dokumentaciju potrebnu za utvrđenje sadašnjeg statusa. Sud bih je naveo da je članom 41. stav 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH propisano da će se državljanstvo BiH oduzeti u slučaju nepostojanja stvarne veze između BiH i državljanina koji uobičajeno ne boravi u BiH, dok je stavom 6. istog člana propisano da nepostojanje stvarne veze može bili posebno neprijavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u BiH ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljana BiH, u skladu sa propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana BiH. Isto tako, članom 41. stav 3. citiranog Zakona propisano je da ako se lice o kome se radi ne povinuje zahtjevu za dostavom informacija, Komisija mu može oduzeti državljanstvo BiH. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je donio odluku kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je u konkretnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je arbitrarnim tumačenjem propisa i provedenih dokaza apelantima oduzeto državljanstvo na arbitraran način.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Dopustivost ratione materiae

5. Apelanti su naveli da je osporenom odlukom kojom je u konačnici odlučeno o oduzimanju državljanstva apelantima, između ostalog, povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

6. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-3566/09 od 15. juna 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o istom pitanju, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanata, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

7. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, pa slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost prima facie

8. Apelanti su, takođe, naveli da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da su se apelanti paušalno pozvali na ovo pravo, odnosno ničim nisu obrazložili u čemu se sastoji povrede navedenog prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1538/09 od 27. oktobra 2010. godine, tačka 8., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-43/17 (A. S. E. i F. S. E.) | Sudska praksa | Aktio