Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2200/16 (S. S., mldb. D. S., mldb. N. S. i mldb. M. S.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Invalidnina
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2200/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2200/16, rješavajući apelaciju Slavice Sekulović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Slavica Sekulović, mldb. D. S., mldb. N. S. i mldb. M. S. protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 031164 15 Gž od 25.

februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavica Sekulović, mldb. D. S., mldb. N. S. i mldb. M. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijeli su 23. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 031164 15 Gž od 25. februara 2016. godine. Apelanti su dostavili Rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 O 041919 16 O od 13. aprila 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom končanom odlukom uvažena je žalba tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Trebinje) i preinačena Presuda Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 031164 14 P od 21. avgusta 2015. godine tako što je odbijen tužbeni zahtjev Nikole Sekulovića (prednik apelanata – suprug i otac, preminuo 30. januara 2016. godine) kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni organ tuženog, 8. jula 2009. godine donio rješenje kojim se Nikoli Sekuloviću ne priznaje pravo na invalidsku penziju, jer prema nalazu i mišljenju stručnog organa vještačenja ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, predviđene članom 131. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), dok je drugostepeni organ odbio žalbu na naprijed navedeno rješenje, nalazeći da postoji preostala radna sposobnost, a što je utvrđeno uvidom u obrazac P5 na kojem stoji opis poslova i radnih zadataka koje Nikola Sekulović obavlja. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je Okružni sud, postupajući po tužbi u upravnom sporu, u više navrata poništavao rješenja drugostepenog organa tuženog, da bi Rješenjem tuženog od 24. septembra 2013. godine, Nikoli Sekuloviću bilo priznato pravo na invalidsku penziju u određenom novčanom iznosu, počev od 14. avgusta 2013. godine. U vezi s tim, Okružni sud je konstatovao da je odredbom člana 132. stav 1. Zakona o PIO propisano da pravo na invalidsku penziju osiguranik ima od dana nastanka invalidnosti, dok je stavom 2. istog člana propisano da kao dan nastanka invalidnosti, kao osnova za invalidsku penziju, organ vještačenja Fonda može utvrditi najranije dan podnošenja zahtjeva. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da Nikola Sekulović, pravo na invalidsku penziju, ostvaruje tek od 14. avgusta 2013. godine, te da ukoliko je smatrao da mu je navedenim rješenjem pravo na invalidsku penziju trebalo priznati od 2. juna 2009. godine, isto je trebao pobijati žalbom, odnosno pokrenuti upravni spor. Okružni sud je konstatovao da Nikola Sekulović nije izjavljivao pravne lijekove, pa je tako Rješenje od 24. septembra 2013. godine, kojim mu je priznato pravo na invalidsku penziju, počev od 14. avgusta 2013. godine, postalo konačno.

4. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je potrebno prethodno utvrditi da li su ispunjeni uslovi za odgovornost pravnog lica za štetu koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu, da bi se moglo govoriti o o odgovornosti pravnog lica za štetu. S obzirom da utvrđivanje invalidnosti osiguranika, kao uslova za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, vrše organi vještačenja Fonda, a da postupak uređuje Vlada RS, Okružni sud je zaključio da je stvar tumačenja prvostepene i drugostepene ljekarske komisije, kao organa tuženog, da li je kod tužitelja nastupila invalidnost. Naime, Okružni sud je zaključio da odgovornost pravnog lica za štetu, zbog odluke organa tuženog, ne proizilazi iz činjenice pogrešne primjene zakona, kada je to isključivo rezultat pogrešnog pravnog shvatanja (tumačenje odredbe čl. 131.-135. Zakona o PIO), a ne i krivice sa ciljem da se izigraju prava koja nekome pripadaju.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti smatraju da je pobijana odluka Okružnog suda rezultat proizvoljnog tumačenja i primjene pozitivnih normi materijalnog i procesnog prava, čime je došlo do povrede prava na pravično suđenje i povrede prava na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelanti smatraju da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno tumačio i primijenio norme materijalnog i procesnog prava, što je za posljedicu imalo kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2200/16 (S. S., mldb. D. S., mldb. N. S. i… | Sudska praksa | Aktio