Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-672/16 (Đ. A. iz Modriče i M. Đ. iz Tišine, opština Šamac)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-672/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-672/16, rješavajući apelaciju Đoke Arsenića i Milke Đukanović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Đoko Arsenić i Milka Đukanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 010716 14 Rev od 29. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đoko Arsenić iz Modriče i Milka Đukanović iz Tišine, opština Šamac (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijeli su 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 010716 14 Rev od 29. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (S. P.) da im preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke), kao i da svakom od apelanata na ime naknade štete isplati po određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je nakon provedenog postupka prvostepeni sud utvrdio da su rješenjem o nasljeđivanju od 6. februara 2008. godine (pravosnažno 21. marta 2008. godine) u ostavinskom postupku iza umrlog S. B. (ujaka apelanata), apelanti proglašeni za zakonske nasljednike na određenim nekretninama. Nadalje je navedeno, da je pravosnažnom presudom (postala pravosnažna 27. septembra 2007. godine) utvrđeno da je ništav pismeni testament pred svjedocima kojeg je 23. avgusta 2003. godine sačinio ostavilac S. B. u korist tuženog, ta da su pomenutim testamentom bile obuhvaćene nekretnine koje su predmet konkretnog spora. Vrhovni sud je istakao, da je prvostepeni sud dalje utvrdio da je tuženi ušao u posjed spornog zemljišta za života S. B., koji mu je iste predao na raspolaganje, da je S. B. umro 5. septembra 2003. godine, da je predmetnu kuću tuženi koristio samo prilikom sahrane S. B. i da kuća nije imala ključ nego se zatvarala pomoću kvake. Dalje je navedeno da je tuženi koristio i obrađivao zemljište do momenta kada je u parničnom postupku utvrđena ništavost testamenta od 23. avgusta 2003. godine, kao i da tuženi nije osporavao apelantima da uđu u posjed kuće i zemljišta. Vrhovni sud je konstatovao da je kod takvog stanja stvari prvostepeni sud utvrdio da je tuženi bio savjestan posjednik spornih nekretnina, jer se u njihovom posjedu nalazio dok nije izgubio spor po tužbi apelanata radi utvrđena ništavosti testamenta, kada im je iste predao. Nadalje je navedeno, da je prvostepeni sud utvrdio da su navodi apelanata da je tuženi u posjedu zemljišta bio do aprila 2011. godine, a da porodičnu kuću još uvijek drži u posjedu ostali nedokazani, kao i zahtjev apelanata za isplatu određenog novčanog iznosa, na ime štete nastale uslijed nekorištenja predmetnih nekretnina, te da na ovakav zaključak nemaju uticaja ni dokazi apelanata - poziv upućenom tuženom 13. oktobra 2007. godine da im preda u posjed sporne nekretnine, kao i zapisnik od 30. oktobra 2007. godine povodom tog poziva. Vrhovni sud je ukazao da je tuženi tokom postupka tvrdio da nakon što je utvrđena ništavost testamenta od 23. avgusta 2003. godine (pravosnažnom presudom iz 2007. godine) nikada nije ušao u posjed sporne kuće, da ne zna da li prvoapelant ulazi u kući ali da vidi da održava dvorište, da u kući niko nije živio dok je on bio u posjedu nekretnina po navedenom testamentu, te da se kuća nije zaključavala ključem nego se zatvarala pomoću kvake. S obzirom na to, te da saslušani svjedoci nisu imala saznanja da je tuženi ikada koristio kuću (nego samo u pogledu korištenja i obrađivanja zemljišta na koje se odnosio testament), a posebno da je prvoapelant na glavnoj raspravi naveo da ,,u predmetnoj kući tuženi nikada nije stanovao, a niti je održavao, a nije bio u posjedu“, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelanti nisu dokazali da se predmetna kuća nalazi u posjedu tuženog. Vrhovni sud je naglasio da kako je tuženi ušao u posjed predmetnih nekretnina na osnovu dozvole pravnog prednika apelanata (koji je u njegovu korist sačinio testament), te iste vratio - predao u posjed apelantima nakon što je utvrđeno da je ništav testament po kom osnovu je držao iste u posjedu, to je i prema stavu Vrhovnog suda tuženi bio savjestan posjednik, kako su to i zaključili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je dalje naveo da prema odredbi člana 38. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) savjestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog držanja. Vrhovni sud je istakao da shodno navedenoj odredbi savjestan držalac ne duguje vlasniku stvari naknadu za plodove, niti naknadu za korištenje stvari. Također je navedeno, da su apelanti tražili od tuženog naknadu koristi koje je imao od upotrebe njihove imovine, zemljišta i kuće, shodno odredbi člana 219. u vezi sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to za zemljište od smrti ostavioca (5. septembra 2003. godine) do aprila 2011. godine (tvrdili su tokom postupka da im je tada tuženi predao u posjed zemljište) i za porodičnu kuću od smrti ostavioca do 1. aprila 2012. godine (kada je održano pripremno ročište). Vrhovni sud je zaključio da je shodno utvrđenom činjeničnom stanju, te odredbama člana 38. stav 2. ZOSPO i člana 219. ZOO, pravilan zaključak nižestepenih sudova da tuženi kao savjestan posjednik u konkretnom slučaju, ne duguje apelantima naknadu za korištenje spornih nekretnina. Vrhovni sud je naglasio da su apelanti prema pravilu o teretu dokazivanja bili dužni dokazati činjenice na kojima temelje tužbeni zahtjev (član 7. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku), pa da kako iz svega navedenog proizlazi da to nisu učinili, nižestepeni sudovi su, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno postupili kada su te činjenice uzeli kao nedokazane.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatraju da je u konkretnom postupku koji je okončan osporenom odlukom pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi u predmetnom postupku utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-672/16 (Đ. A. iz Modriče i M. Đ. iz… | Sudska praksa | Aktio