Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1686/16 (M. A.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Doživotno izdržavanje
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1686/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-1686/16, rješavajući apelaciju Miralema Ahmetaševića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miralem Ahmetašević protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 97 0 Dn 001661 15 Gž od 10.

decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miralem Ahmetašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 12. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 97 0 Dn 001661 15 Gž od 10. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba (kao protivnika predlagača) i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je dozvoljeno brisanje zabilježbe spora u određenom zemljišnoknjižnom ulošku i uknjižba prava vlasništva u isti zemljišnoknjižni uložak, na dijelu ½ nekretnina upisanih u A listu, u korist predlagača A. B.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da u konkretnom slučaju s obzirom na to da je zemljišnoknjižni upis određen pravosnažnom presudom, prilikom odlučivanja o prijedlogu predlagača za uknjižbu prava vlasništva, Registar zemljišta Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) bio je ograničen samo na ispitivanje pretpostavki da li je zahtijevani upis predlagača provediv s obzirom na stanje zemljišne knjige. Apelacioni sud je istakao da je prema stanju zemljišne knjige, u momentu podnošenja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva od strane predlagača, u B listu predmetnog zemljišnoknjižnog uloška, pod rednim brojem 2. postojala zabilježba spora iz kojeg je proizašla gore pomenuta presuda koja je osnov zahtijevanog upisa, dok je pod rednim brojem 3., postojala zabilježba Ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između A. B. kao primaoca izdržavanja, sa jedne strane i apelanta kao davaoca izdržavanja, sa druge strane, te zabilježba zabrane otuđenja nekretnina. Apelacioni sud je ukazao, da je odredbom člana 80. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisano da je zabilježba spora upis kojim se čini vidljivim da se u odnosu na knjižno pravo vodi pred sudom ili drugim nadležnim organom postupak čiji bi ishod mogao uticati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, obim, sadržaj ili opterećenje tog prava (stav 1.), da zabilježba spora ima za posljedicu to da pravosnažna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava nakon što je prijedlog za zabilježbu spora stigao Osnovnom sudu (stav 2.) i da, kada je zabilježeni spor dovršen odlukom po kojoj stranci pripada pravo, dosuđeno pravo dobija ono mjesto u prvenstvenom redu koje mu je bilo osigurano zabilježbom spora (stav 3.). Apelacioni sud je konstatovao da je prijedlog za zabilježbu spora, a čijim je okončanjem predlagač A. B. na predmetnim nekretninama stekla osnov da se u zemljišnoj knjizi uknjiži sa pravom vlasništva u dijelu ½ , Registar zemljišta Osnovnog suda zaprimio 15. aprila 2013. godine, a da je prijedlog za zabilježbu Ugovora o doživotnom izdržavanju i zabranu otuđenja nekretnina zaprimio 27. novembra 2013. godine, dakle nakon prijedloga za zabilježbu spora. S obzirom na navedeno, po ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem i pored postojanja zabilježbe navedenog ugovora i zabrane otuđenja nekretnina, u zemljišnoj knjizi uknjižio predlagača kao vlasnika nekretnina upisanih u predmetni zemljišnoknjižni uložak, odnosno kada je proveo presudu na osnovu priznanja. Naime, Apelacioni sud je istakao da, kako je to već prethodno rečeno, pravo koje je stečeno okončanjem zabilježenog spora u zemljišnoj knjizi dobija prvenstveni red prema datumu kada je Registar zemljišta Osnovnog suda zaprimio prijedlog za upis zabilježbe tog spora. Kod takvog stanja stvari, Apelacioni sud je zaključio da se pokazuju neosnovanim apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud provođenjem predmetne presude povrijedio prvenstveni red upisa.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Apelacioni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1686/16 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio