Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1935/16 (B. H. i N. H.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1935/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-1935/16, rješavajući apelaciju Bege Husića i Nedžada Husića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Bego Husić i Nedžad Husić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 067302 15 Gž 2 od 23. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bego Husić i Nedžad Husić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 3. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 067302 15 Gž 2 od 23. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbačena je tužba apelanata u dijelu u kojem su tražili da se poništi predmetni ugovor o poklonu, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (B. H.) da apelantima preda u posjed predmetne nekretnine i da im izda ispravu podobnu za zemljišno knjižni prijenos predmetnih nekretnina.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo, između ostalog, da su apelanti tužbom tražili da se poništi ugovor o poklonu koji su zaključile parnične stranke, a koji ugovor je ovjeren 8. februara 2006. godine u Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Okružni sud je ukazao da su apelanti tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijeli 5. avgusta 2009. godine, te da su prvobitno podnesenom tužbom tražili raskid ugovora o poklonu zbog neblagodarnosti tuženog. Okružni sud je, takođe, ukazao da su apelanti u toku postupka, podneskom od 2. septembra 2011. godine, umjesto raskida ugovora zatražili poništenje ugovora zbog zablude, te da je navedeni podnesak predan preporučeno pošti 3. septembra 2011. godine. Okružni sud je istakao da je naprijed navedenim podneskom promijenjena istovjetnost zahtjeva, pa je time došlo do preinačenja tužbe u smislu odredaba člana 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da se ima smatrati da je tužba za poništenje ugovora podnesena 3. septembra 2011. godine (član 325. stav 2. ZPP-a), odnosno onog dana kada je podnesak predan pošti kao preporučena pošiljka. Okružni sud je naglasio da su potpisi ugovornih strana, odnosno njihovih punomoćnika, na predmetnom ugovoru ovjereni u Osnovnom sudu 8. februara 2006. godine, te da se shodno tome, a saglasno odredbama člana 72. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ima smatrati da je predmetni ugovor zaključen 8. februara 2006. godine. Okružni sud je naveo da pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude, a da to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora (čl. 111. i 117. ZOO-a), te da su to prekluzivni rokovi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Okružni sud je zaključio da kada se ima u vidu vrijeme zaključenja ugovora (8. februara 2006. godine) i vrijeme podnošenja predmetne tužbe (3. septembar 2011. godine) da proizlazi da je svako pozivanje apelanata da je ugovor zaključen u bitnoj zabludi, odnosno uslijed prevarnih radnji tuženog, nakon isteka roka od tri godine od zaključenja ugovora postalo bespredmetno, jer je nastupila konvalidacija ugovora u odnosu na razlog rušljivosti, odnosno nastupila pravna fikcija o pravnoj valjanosti rušljivog ugovora. Okružni sud je istakao, da iz naprijed navedenog proizlazi da je tužba apelanata u dijelu kojom se tom tužbom traži poništenje ugovora podnesena nakon zakonom propisanog roka (neblagovremeno podnesena tužba), te je tužbu apelanata sa zahtjevom za poništenje ugovora valjalo odbaciti temeljem odredbe člana 227. stav 2. ZPP-a. Nadalje, Okružni sud je naveo da se zahtjevi apelanata (da se obaveže tuženi da im preda u posjed nepokretnost i da im izda ispravu za zemljišno knjižni prenos) temelje na tvrdnji da je sporni ugovor rušljiv zbog mana volje. Budući da je subjektivno pravo na isticanje razloga rušljivosti prestalo, odnosno da je nastupila pravna fikcija o valjanosti ugovora u odnosu na te razloge, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 210. stav 2. ZOO-a da se udovolji zahtjevima apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi na vraćanje onog što je po osnovu spornog ugovora dobio. Osim toga, Okružni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba člana 104. ZOO-a, jer se te odredbe primjenjuje u slučaju restitucije kada se radi o apsolutnoj ništavosti ugovora (u slučaju zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora u smislu odredbe člana 103. ZOO-a). Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman