Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-336/14 (G. M.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-336/14
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 336/14, rješavajući apelaciju Gospave Miletić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gospave Miletić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001237 12 Uvp od 31. oktobra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001237 11 U od 21. oktobra 2011. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu Banja Luka broj 9328230575 od 15. marta 2011.
godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Istočno Sarajevo broj 9328230575 od 2. novembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Gospava Miletić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Foče podnijela je 21. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 001237 12 Uvp od 31. oktobra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 001237 11 U od 21. oktobra 2011. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Drugostepeno odjeljenje) broj 9328230575 od 15. marta 2011. godine i Rješenja Fonda za PIO Republike Srpske - Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 9328230575 od 2. novembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Drugostepenog odjeljenja i Fonda PIO zatraženo je 24. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. novembra 2016. godine, Okružni sud 31. oktobra 2016. godine, a Drugostepeno odjeljenje i Fond PIO nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješavajući u ponovnom postupku o izvršenju Rješenja Drugostepenog odjeljenja broj 9328230575 od 6. avgusta 2009. godine (kojim je poništeno prethodno rješenje Fonda PIO), u upravnoj stvari radi ostvarivanja prava na porodičnu penziju apelantkinje, Fond za PIO je 2. novembra 2009. godine donio Rješenje broj 9328230575 kojim apelantkinji nije priznato pravo na porodičnu penziju.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Drugostepeno odjeljenje rješenjem od 6. avgusta 2009. godine poništilo rješenje prvostepenog organa od 4. marta 2009. godine (koje je doneseno u postupku izvršenja rješenja Drugostepenog odjeljenja od 6. avgusta 2008. godine) i predmet vratilo Fondu PIO na ponovni postupak. U tom rješenju Drugostepenog odjeljenja naloženo je Fondu PIO da u konkretnom predmetu utvrdi visinu prihoda porodičnog domaćinstva u momentu smrti poginulog, kao i visinu prihoda po članu porodičnog domaćinstva, uključujući i sestru poginulog. Imajući u vidu navedeno, Fond PIO je utvrdio da je Gordon Miletić (u daljnjem tekstu: poginuli borac), po osnovu koga apelantkinja traži ostvarivanje prava na porodičnu penziju, rođen 23. aprila 1963. godine, da je poginuo 20. septembra 1992. godine, da je na dan pogibije imao navršenih 29 godina života, da nema ostvarenog staža osiguranja, da je živio u zajedničkom domaćinstvu sa ocem Radovanom Miletićem (u daljnjem tekstu: otac poginulog), apelantkinjom, maćehom, i sestrom Glorijom Miletić, rođenom 13. novembra 1977. godine. Dalje, Fond PIO je utvrdio da je otac poginulog bio u radnom odnosu neprekidno od 4. aprila 1992. godine do 31. decembra 1999. godine, da je lični dohodak imenovanog u septembru 1992. godine iznosio 34.0000,00 tadašnjih dinara, da radna organizacija apelantkinje ne raspolaže podacima o ličnom dohotku apelantkinje za septembar 1992. godine, a da je prosječna plata u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: RS) u 1992. godine iznosila 18.973,00 dinara. Shodno navedenom, utvrđeno je da je imovinski cenzus izdržavanja od 25% propisan odredbom člana 139 stav 1 Zakona o PIO od navedene prosječne plate u RS u predmetnoj godini iznosio 4.743,25 dinara. Imajući u vidu navedeno, u okolnostima konkretnog predmeta Fond PIO je utvrdio da je prihod po članu porodičnog domaćinstva u mjesecu kada je poginuo Gordon Miletić, računajući samo lični dohodak oca poginulog od 34.000,00 dinara, podijeljen sa tri člana porodičnog domaćinstva iznosio 11.333,33 dinara. Dakle, s obzirom na to da je prihod po članu domaćinstva prelazio imovinski cenzus izdržavanja utvrđen Zakonom o PIO, to je Fond PIO utvrdio da apelantkinja ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju prema odredbi čl. 138 do 157 navedenog zakona, na osnovu čega je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
7. Apelantkinja je protiv rješenja Fonda PIO od 2. novembra 2009. godine izjavila žalbu, a budući da drugostepeni organ nije donio odluku o žalbi, 11. avgusta 2010. godine podnijela je tužbu zbog ćutanja administracije. Rješavajući o apelantkinjinoj tužbi, Okružni sud je presudom od 17. februara 2011. godine tužbu uvažio, te naložio Drugostepenom odjeljenju da donese odluku o apelantkinjinoj žalbi u roku od 30 dana.
8. Drugostepeno odjeljenje je Rješenjem broj 9328230575 od 15. marta 2011. godine žalbu apelantkinje izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa od 2. novembra 2009. godine odbilo kao neosnovanu.
9. Drugostepeni organ je u obrazloženju rješenja naveo da je, ocjenjujući dokaze u spisu predmeta i ožalbeno rješenje, prvostepeni organ ispravno postupio kada zahtjevu apelantkinje nije udovoljio. S tim u vezi je ukazao da je, shodno odredbi člana 139 stav 2 Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 01/09 i 71/07), propisano da otac i majka pripadnika oružanih snaga RS koji je poginuo u vršenju vojne dužnosti u periodu od 17. avgusta 1990. godine do 30. juna 1996. godine stiču pravo na porodičnu penziju bez obzira na godine života i na visinu prihoda člana porodičnog domaćinstva ukoliko ispunjavaju ostale uslove propisane ovim zakonom za sticanje prava na porodičnu penziju. U vezi s tim, Drugostepeno odjeljenje je istaklo da iz dokaza u spisu predmeta jasno proizilazi da je apelantkinja maćeha poginulog i da ne spada u kategoriju lica koja, prema odredbi člana 139 stav 2, mogu ostvariti pravo na porodičnu penziju poginulog. Shodno navedenom, Drugostepeno odjeljenje je, postupajući prema odredbi člana 225 Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odlučilo kao u dispozitivu rješenja.
10. Postupajući u upravnom sporu po tužbi apelantkinje protiv rješenja tuženog Drugostepenog odjeljenja od 15. marta 2011. godine, Okružni sud je Presudom broj 14 0 U 001237 11 U od 21. oktobra 2011. godine tužbu apelantkinje odbio kao neosnovanu.
11. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantkinja u tužbi istakla da Drugostepeno odjeljenje nije pravilno primijenilo zakon, da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, te je predložila da sud uvaži tužbu, poništi osporeno rješenje i donese odluku o priznavanju prava na porodičnu penziju. Postupajući prema odredbi člana 30 Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS), Okružni sud je odlučio kao u izreci presude. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 29 ZUS-a propisano da sud rješava spor, po pravilu, na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Dalje, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 138 stav 1 tačka 4 Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 01/09 i 71/07) kojom je propisano da pravo na porodičnu penziju, u slučaju smrti osiguranika ili korisnika starosne ili invalidske penzije (korisnik lične penzije) pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, stiču otac i majka, očuh i maćeha, usvojilac osiguranika ili korisnik lične penzije koje osiguranik ili korisnik lične penzije izdržava do svoje smrti. Takođe je ukazano na odredbu člana 139 Zakona o PIO prema kojoj se smatra da je osiguranik, odnosno korisnik lične penzije izdržavao člana porodice u smislu ovog zakona ako prosječni mjesečni prihod člana porodičnog domaćinstva u kojem živi podnosilac zahtjeva za ostvarivanje prava na porodičnu penziju u godini u kojoj je nastupila smrt osiguranika, odnosno korisnika lične penzije, prelazi 25% prosječne neto plate u mjesecu u kojem je nastupila smrt osiguranika, odnosno korisnika lične penzije. Istaknuto je da iz spisa predmeta proizilazi da je poginuli živio u zajedničkom domaćinstvu sa ocem, apelantkinjom, maćehom, i sestrom koja je imala navršenih 14 godina, da je lični dohodak samo oca poginulog u septembru 1992. godine iznosio 34.000,00 tada važećih dinara, dok radna organizacija apelantkinje ne raspolaže podacima o ličnom dohotku apelantkinje za septembar 1992. godine. Navedeno je da proizilazi da je prihod po članu domaćinstva, ocjenjujući samo lični dohodak oca poginulog od 34.000,00 dinara, podijeljen sa tri člana porodičnog domaćinstva, u septembru 1992. godine iznosio 11.333,33 dinara (odnosno u mjesecu kada je poginuo njegov sin). Prema tome, Okružni sud je, postupajući u predmetnom upravnom sporu, zaključio da je drugostepeni organ pravilno utvrdio da prihod po članu porodičnog domaćinstva u konkretnom predmetu prelazi zakonom utvrđeni imovinski cenzus izdržavanja, odnosno 25% prosječne neto plate u mjesecu u kome je nastupila smrt osiguranika, odnosno korisnika lične penzije, te da, stoga, apelantkinja ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza poginulog, zbog čega je primjenom člana 31 ZUS-a odlučio kao u izreci presude.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu apelantkinje za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 21. oktobra 2011. godine, Presudom broj 14 0 U 001237 12 Uvp od 31. oktobra 2013. godine apelantkinjin zahtjev odbio kao neosnovan.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantkinja smatra da se presuda Okružnog suda temelji na pogrešnoj primjeni Zakona o PIO i u tom pravcu smatra da je taj sud bio dužan odlučiti prema odredbi člana 139 stav 2 Zakona o PIO. Ovo zbog toga što je ocijenio da su odredbama navedenog zakona njena prava trebalo da budu izjednačena sa pravima roditelja „s obzirom na to da je poginuli bio član njenog porodičnog domaćinstva, u odnosu na kojeg je ona izvršavala sve roditeljske dužnosti, te što ima prednost u odnosu na roditelja koji nije izvršavao svoje dužnosti, bez obzira na činjenicu izdržavanja“. Razmotrivši apelantkinjin zahtjev, pobijanu presudu, te primjenom odredbe člana 39 ZUS-a, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude. Naime, kako u konkretnom predmetu iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizilazi da su primanja po članu porodičnog domaćinstva u vrijeme pogibije pastorka apelantkinje prelazila zakonom propisani imovinski cenzus od 25%, Vrhovni sud je smatrao da je osporenom presudom pravilnom primjenom člana 139 stav 1 Zakona o PIO odbijen apelantkinjin zahtjev za utvrđivanje prava na porodičnu penziju iza poginulog. Vrhovni sud je dalje ukazao da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 139 stav 2 Zakona o PIO za određivanje prava na porodičnu penziju apelantkinje (maćehe) poginulog s obzirom na to da se citirana odredba zakona odnosi samo na roditelje pripadnika oružanih snaga (navedena odredba zakona se ne odnosi na maćehe i očuhe poginulih u vršenju vojnih dužnosti) poginulih u vršenju vojnih dužnosti, dakle, koji navedenom odredbom zakona nisu izjednačeni sa roditeljima poginulih boraca, bez obzira na to što je apelantkinja, kako je navela, u odnosu na poginulog obavljala „sve roditeljske dužnosti“. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da činjenica da su očuh i maćeha izjednačeni sa roditeljima poginulih boraca, kada je u pitanju ostvarivanje prava po osnovu Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno- otadžbinskog rata u RS, u pogledu ostvarivanja prava na porodičnu invalidninu i Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, po ocjeni ovog suda, nisu od uticaja na odluku u predmetnoj upravnoj stvari zbog toga što se u konkretnom slučaju radi o pravu koje je regulisano Zakonom o PIO. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 40 stav 1 ZUS-a odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i člana 26 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: MPGPP). Apelantkinja navodi da se pobijane odluke temelje na proizvoljnoj primjeni relevantnog prava, člana 139 stav 1 Zakona o PIO, ocjenjujući da joj pravo na porodični penziju iza poginulog pastorka pripada prema odredbi člana 139 stav 2 Zakona o PIO, bez obzira na imovinski cenzus, te jer je, kako ističe, „ kao maćeha poginulog, u odnosu na njega obavljala sve roditeljske dužnosti“. Takođe, smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o veoma osjetljivom pitanju pri čemu je zakonodavac imao obavezu da olakša strankama ostvarivanje njihovih prava.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju presude kojom je odlučivao o pravima apelantkinje na porodičnu penziju dao jasne razloge o odbijanju njenog zahtjeva, utemeljene na relevantnim odredbama Zakona o PIO, zbog čega smatra da donošenjem presude ovaj sud nije povrijedio apelantkinjina prava na koja se poziva u apelaciji, te zbog čega predlaže da se ona odbije kao neosnovana.
16. Okružni sud, takođe, navode apelantkinje smatra neosnovanim i predlaže da se odbije apelacija.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 106/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:
Članovi porodice koji stiču pravo na porodičnu penziju Član 138.
U slučaju smrti osiguranika ili korisnika starosne i invalidske penzije (u daljem tekstu: korisnik lične penzije), pravo na porodičnu penziju, pod uslovima utvrđenim ovim zakonom, stiču:
[...] 4.)otac i majka, očuh i maćeha, usvojitelj osiguranika ili korisnika lične penzije, koje je osiguranik ili korisnik lične penzije izdržavao do svoje smrti;
Član 139. st. 1. i 2.
Smatra se da je osiguranik, odnosno korisnik lične penzije, izdržavao člana porodice u smislu ovog zakona, ako prosječni mjesečni prihod člana porodičnog domaćinstva u kome živi podnosilac zahtjeva za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, u godini u kojoj je nastupila smrt osiguranika, odnosno korisnika lične penzije, ne prelazi 25% prosječne neto plate u Republici, u mjesecu u kome je nastupila smrt osiguranika, odnosno korisnika lične penzije.
Izuzetno, od stava 1. ovog člana, otac i majka pripadnika oružanih snaga Republike, koji je poginuo u vršenju vojne dužnosti u periodu od 17. avgusta 1990. do 30. juna 1996. godine, stiču pravo na porodičnu penziju bez obzira na godine života i na visinu prihoda porodičnog domaćinstva, ukoliko ispunjavaju ostale uslove propisane ovim zakonom za sticanje prava na porodičnu penziju.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 14 0 U 001237 12 Uvp od 31. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 20. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije, kojem odgovara član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, i pravo iz člana 26 MPGPP.
a) Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(…)
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku odlučivalo o pravu apelantkinje na ostvarivanje prava na porodičnu penziju, što predstavlja njeno građansko pravo, zbog čega apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
25. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelantkinje o kršenju prava na pravično suđenje svode na tvrdnju da je osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da je u okolnostima konkretnog slučaja predmet upravnog postupka okončanog osporenim odlukama zahtjev apelantkinje za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza poginulog pastorka, u smislu odredbe člana 139 stav 2 Zakona o PIO, jer smatra da su organi uprave i nadležni sudovi osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalnopravne odredbe člana 139 stav 1 Zakona o PIO. Apelantkinja svoje navode obrazlaže time da joj pravo na porodičnu penziju pripada bez obzira na imovinski cenzus, te zato što je „kao maćeha poginulog, u odnosu na njega obavljala sve roditeljske dužnosti“.
28. Ustavni sud primjećuje da nadležni organi uprave, Okružni i Vrhovni sud nisu udovoljili zahtjevu apelantkinje za ostvarivanje prava na porodičnu penziju iza poginulog primjenom odredbe člana 139 stav 1 Zakona o PIO, ocijenivši da je u okolnostima konkretnog slučaja imovinski cenzus po članu porodičnog domaćinstva prelazio zakonom propisani iznos izdržavanja od 25% prosječne neto plate u RS. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog utvrđenja i obrazloženja osporenih odluka jasno proizilazi da je lični dohodak oca poginulog na dan njegove smrti, u septembru 1992. godine, iznosio 34.000,00 dinara, što znači da je imovinski cenzus od 25% u odnosu na navedeni iznos za tri člana njegovog porodičnog domaćinstva iznosio 11.333,33 dinara, što je znatno više u odnosu na prosječnu platu u RS u 1992. godini, koja je iznosila 18.973,00 dinara, i visinu imovinskog cenzusa u odnosu na navedeni iznos od 4.743,25 dinara. Ustavni sud, takođe, smatra neosnovanim navode apelantkinje da je pravo na porodičnu penziju iza poginulog ostvarila prema odredbi člana 139 stav 2 Zakona o PIO bez obzira na imovinski cenzus, budući da je iz navedene odredbe evidentno da je zakonodavac eksplicitno pojasnio da se radi o izuzetku koji se odnosi isključivo na roditelje - oca i majku pripadnika oružanih snaga RS koji je poginuo u vršenju vojne dužnosti u spornom periodu. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je zakonodavac u relevantnim odredbama Zakona o PIO, kako to proizilazi iz odredbe člana 138 stav 1 tačka 4 Zakona o PIO, između ostalog, regulisao da očuh i maćeha mogu ostvariti pravo na porodičnu penziju pod uslovima propisanim zakonom, tj. ako ih je osiguranik ili korisnik lične penzije izdržavao do svoje smrti. Međutim, utvrđeno ja da, kako to jasno proizilazi iz činjeničnog utvrđenja organa uprave i Okružnog i Vrhovnog suda, apelantkinja nije ispunila taj uslov, jer je utvrđeno da je mjesečni prihod po članu porodičnog domaćinstva prelazio cenzus propisan zakonom. Prema tome, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, odredbe člana 139 stav 1 Zakona o PIO, jer iz činjeničnog utvrđenja osporenih odluka, koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim, kao nesporno proizilazi da apelantkinja nije ispunila neophodne uslove iz Zakona o PIO.
29. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u kontekstu zahtjeva apelantkinje i ponuđenih dokaza, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost organa uprave i sudova u osporenim odlukama u primjeni materijalnog prava, koja bi kao posljedicu imala kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje.
30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do kršenja prava apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
32. Apelantkinja, takođe, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantkinja nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Osim toga, apelantkinja je ukazala i na povredu prava iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kojim je regulisana opšta zabrana diskriminacije u uživanju prava koja zakon predviđa. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te okolnost da nije ustanovio proizvoljnost u osporenim odlukama u vezi sa primjenom člana 139 stav 1 Zakona o PIO prilikom rješavanja apelantkinjinog zahtjeva za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, budući da je evidentno da je zakonodavac regulisao pod kojim uslovima maćeha, u kojoj poziciji je apelantkinja, može ostvariti to pravo, a koji uslov u apelantkinjinom slučaju nije ispunjen, te u nedostatku bilo čega u činjenicama predmeta što bi ukazivalo da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu i navodi o kršenju člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
33. Apelantkinja, takođe, tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 26 MPGPP. Tom odredbom je regulisano da su sva lica jednaka pred zakonom i da imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zakonsku zaštitu. S obzirom na to da navedeno pravo korespondira sa pravima iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te da apelantkinja, u suštini, tvrdi da su joj ova prava povrijeđena zbog arbitrarne primjene materijalnog prava, a ti navodi su već detaljno ispitani u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na odredbu člana 26 MPGPP.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na apelantkinjinu štetu, te kada su organi uprave i sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.
35. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, kao i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantkinjino pravo.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman