Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2616/16 (N.Š.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2616/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2616/16, rješavajući apelaciju N.Š., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N.Š.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183122 13 Gž 2 od 22. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 183122 13 Gž 2 od 22. marta 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da se Rješenje Obavještajno-sigurnosne službe FBiH od 12. marta 2004. godine ima smatrati rješenjem o dodjeli stana na neodređeno vrijeme tj. stana koji se nalazi u Sarajevu, ulica Jadranska broj 13 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), shodno čemu bi tuženi (FBiH-Ministarstvo unutrašnjih poslova) bio dužan priznati apelantu status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu ili da se poništi Rješenje tuženikove Komisije za utvrđivanje rang liste za dodjelu stanova broj 07-23-1-94/09 od 7. septembra 2010. godine, kao i Rješenje tuženikove drugostepene Komisije za rješavanje prigovora broj 01-0707/2-23-1-115/1 od 27. oktobra 2010. godine, shodno čemu bi tuženom sud nadalje naložio da utvrdi novu rang listu. Kantonalni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelantu predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje, tako da se aktu o dodjeli stana ne može davati drugačiji karakter, naročito ako se ima u vidu da je predmetni stan od strane tuženog proglašen napuštenim, kojim je, dakle, po članu 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, bilo zabranjeno rapolaganje do odgovarajućeg povrata stana davaocu stana na korištenje. S obzirom da u konkretnom slučaju predmetni stan još nije vraćen tuženom kao mogućem davaocu stana na korištenje, te da iz rješenja o dodjeli stana od 12. marta 2004. godine jasno proizilazi da je apelantu privremeno dat na korištenje službeni stan, to apelant neosnovano potražuje utvrđenje da se prednje rješenje (o dodjeli predmetnog stana na privremeno korištenje) ima smatrati odlukom o dodjeli stana na neodređeno vrijeme. Dakle, sve i da se uzme da je apelant na osnovu navedenog rješenja predmetni stan dobio na neodređeno vrijeme, tada apelant ostvarivanje prava po ovoj odluci neosnovano traži prema tuženom, s obzirom da sporni stan još nije vraćen tuženom na raspolaganje od strane Uprave za stambena pitanja koja do vraćanja stana raspolaže stanovima koji su proglašeni napuštenim. U odnosu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, također je pravilan zaključak prvostepenog suda da je isti neosnovan, prije svega iz razloga što apelant, s obzirom na navode tužbe i na provedene dokaze, nema pravnog interesa da poništava Rješenja tuženikovih Komisija za dodjelu stanova. Naime, iz rezultata raspravljanja se vidi da je apelant, prijavljujući se na raspisani Oglas za dodjelu stanova, želio ostvariti pravo na dodjelu stana u čijem je posjedu, a koji stan nije mogao biti obuhvaćen dodjelom po ovom Oglasu jer nije vraćen tuženom na raspolaganje, sve u skladu sa čl. 1. i 4. Uredbe o uslovima, kriterijima i postupku dodjele stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio glavni tužbeni zahtjev apelanta, navodeći kao razlog da predmetni stan još nije vraćen davaocu stana na raspolaganje od strane Uprave za stambena pitanja, u smislu člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Također, pravilno je prvostepeni sud odbio kao neosnovan i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev apelanta zaključivši da apelant nema pravo da učestvuje u konkursnoj proceduri povodom oglasa za podnošenje zahtjeva za dodijelu stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima objavljenog u dnevnom listu Dnevni avaz dana 19. marta 2009.godine, budući da apelant nije uposlenik tuženog i da ne pripada krugu lica iz člana 4. Uredbe o uslovima, kriterijima i postupku dodijele stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2616/16 (N.Š.) | Sudska praksa | Aktio