Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2660/14 (M. R.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2660/14
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2660/14, rješavajući apelaciju Mome Radojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mome Radojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 047300 14 Rsž od 17. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Momo Radojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Faik Muhić, advokat iz Advokatske kancelarije „Muhić i dr.“ iz Tuzle, podnio je 6. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 047300 14 Rsž od 17. marta 2014. godine. Podneskom od 24. oktobra 2016. godine dostavljena je tražena punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od pravnog zastupnika tuženog Centra za socijalni rad iz Lopara (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 24. novembra do 5. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelant je odlukom Skupštine općine Lopare od 1. juna 1993. godine imenovan na dužnost direktora tuženog, koju je obavljao sve do 21. decembra 2012. godine, kada je odlukom SO Lopare razriješen te dužnosti, nakon čega se apelant obratio zahtjevom tuženom da ga rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i kvalifikaciji, ali je tuženi svojim Rješenjem broj 127-01-504 od 5. februara 2013. godine, odnosno Rješenjem Upravnog odbora tuženog po žalbi broj 68/13 od 12. marta 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporna rješenja) zahtjev odbio. Apelant je nakon toga pokrenuo predmetni parnični postupak protiv tuženog radi poništenja spornih rješenja i uspostave radnopravnog odnosa kod tuženog na radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima i isplate naknada plaće počev od 6. februara 2013. godine, pa do uspostave radnopravnog statusa, podnoseći istovremeno i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi na isplatu otpremnine u slučaju da glavnom tužbenom zahtjevu ne bude udovoljeno. Osporene presude
6. Odlučujući o apelantovom tužbenom, odnosno eventualnom zahtjevu, Osnovni sud je Presudom broj 80 0 Rs 047300 13 Rs od 2. decembra 2013. godine odbio glavni tužbeni zahtjev kojim je traženo poništenje spornih rješenja i isplata, a djelomično je usvojen sljedeći (eventualni) tužbeni zahtjev kojim je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 8.543.72 KM na ime otpremnine zajedno sa kamatom, te da naknadi troškove postupka u iznosu od 1.692,00 KM. Isti zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan, sve preciznije navedeno u izreci presude.
7. Osnovni sud je uvidom u sporno rješenje tuženog od 5. februara 2013. godine utvrdio da je tim rješenjem apelantu prestao radni odnos kod tuženog, jer mu je prestala funkcija direktora tuženog, te je tuženi, pozivajući se na odredbe čl. 172. i 173. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odlučio da nema obavezu da tužioca rasporedi na drugo odgovarajuće mjesto posebno naglašavajući da tuženi nije imao zasnovan stalni radni odnos kod tuženog, već da je obavljao samo funkciju direktora. Nakon provođenja ostalih dokaza, te njihovom ocjenom pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, Osnovni sud je zaključio da je sporna činjenica to da li je tuženi bio obavezan da apelanta, nakon što ga je SO Lopare razriješila dužnosti direktora, rasporedi na radno mjesto kod tuženog koje odgovora njegovim radnim sposobnostima, te, shodno tome, da li je osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži poništenje spornih rješenja tuženog kojim je apelantu otkazan ugovor o radu. Osnovni sud je uvidom u važeći Pravilnik tuženog o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka (u daljnjem tekstu: Pravilnik) utvrdio da poslove socijalnog radnika kod tuženog obavlja jedan djelatnik, kako je navedenim pravilnikom i predviđeno, tako da tuženi nije imao mogućnost da apelanta rasporedi na radno mjesto koje odgovora njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Pored navedenog, Osnovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant do 1. juna 1993. godine do razrješenja dužnosti direktora i prestanka radnog odnosa kod tuženog obavljao samo tu dužnost, a da je do stupanja na dužnost direktora obavljao poslove u Općini Lopare, pa i zbog navedenog nije bilo osnova da se apelant rasporedi na poslove kod tuženog koji odgovaraju njegovim radnim i stručnim sposobnostima, a samim tim nije bilo osnova ni da se sporna rješenja ponište, pa je, stoga, glavni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
8. S druge strane, Osnovni sud je ocijenio da je djelimično osnovan sljedeći (eventualni) tužbeni zahtjev, jer je iz provedenih dokaza proizašlo da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog nemogućnosti da bude raspoređen na radno mjesto koje odgovora njegovim radnim sposobnostima i kvalifikacijama, pa se Osnovni sud u tom pravcu pozvao na odredbe člana 141. stav 1. ZOR-a, te na odredbe člana 126. istog zakona, kao i član 48. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora na kojima je utemeljio osnovanost eventualnog tužbenog zahtjeva. Istovremeno je odbijen dio sljedećeg tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (sve preciznije obrazloženo na str. od 6. do 8. prvostepene presude).
9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 80 0 Rs 047300 14 Rsž od 17. marta 2014. godine apelantovu žalbu odbio, a žalbu tuženog djelimično usvojio tako što je potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu, a u dosuđujućem dijelu presudu preinačio tako što je tuženi obavezan da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 7.119,74 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka u iznosu od 1.633,80 KM.
10. Ispitujući apelantove žalbene prigovore o osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva, Okružni sud je u obrazloženju detaljno elaborirao okolnosti u vezi sa apelantovim imenovanjem na mjesto direktora tuženog, navodeći odluke koje je u vezi s tim donijela SO Lopare, njegov radnopravni status u SO Lopare i činjenicu da apelant, osim poslova direktora, kod tuženog nije obavljao nikakve druge poslove. Nadalje se Okružni sud pozvao na Pravilnik, i to na odredbu člana 29. kojom je propisano da je na poslovima socijalnog radnika potreban jedan izvršilac koji kod tuženog već obavlja te poslove, pa zbog tog razloga apelant nije mogao biti raspoređen na to, odnosno neko drugo radno mjesto koje bi odgovaralo njegovim radnim sposobnostima i kvalifikacijama, što je bio i osnovni razlog što tuženi nije udovoljio apelantovom zahtjevu za raspoređivanje na drugo odgovarajuće radno mjesto.
11. Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i da tuženi u rješenju od 5. februara 2013. godine nije naveo da mu prestaje radni odnos zbog prestanka potrebe za radom iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga, pozivajući se na odredbu člana 126. stav 1. tačka 2. ZOR-a, te da je u spornim rješenjima tuženi naveo da mu je radni odnos prestao, u skladu sa odredbama čl. 172. i 173. ZOR-a, zbog toga što mu je na osnovu rješenja SO Lopare prestala dužnost direktora kod tuženog, a da se apelant, kao bivši zaposlenik SO Lopare, zahtjevom trebalo da obrati upravo SO Lopare, kao ranijem poslodavcu, da ga rasporedi na odgovarajuće radno mjesto. Međutim, kod takvog stanja stvari, prema ocjeni Okružnog suda, zapravo je odlučno da je postojao osnov da se donesu sporna rješenja o prestanku radnog odnosa apelanta kod tuženog upravo zbog toga što kod tuženog, prema važećem Pravilniku, nije bilo mogućnosti da se apelant rasporedi na radno mjesto shodno njegovim radnim sposobnostima, pa je zbog tog razloga i postojao osnov za donošenje spornih rješenja primjenom odredaba člana 125. stav 1. tačka 1. ZOR-a.
12. Neosnovanost žalbenih prigovora tuženog kojim apelantu osporava pravo na isplatu otpremnine Okružni sud je detaljno obrazložio na stranama 4. i 5. obrazloženja osporene presude pri čemu je tek korigirana visina iznosa, a način na koji je visina utvrđena detaljno je opisan na stani 5. obrazloženja, dok je djelimičnu osnovanost žalbenih prigovora tuženog u dijelu odluke o troškovima postupka Okružni sud obrazložio na strani 6. obrazloženja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacijom se ukazuje da drugostepeni sud nije mogao utvrditi drugačiji razlog prestanka radnog odnosa od onog koji je tuženi utvrdio, odnosno sud je trebalo da ocijeni da li su razlozi za prestanak radnog odnosa koje je tuženi naveo zasnovani na zakonu ili nisu. Kako se u apelaciji tvrdi, tačno je da radni odnos može prestati na način na koji je to sud naveo, tj. zbog ekonomskih, organizacionih ili tehnoloških razloga, ali se po tom osnovu morao provesti drugačiji postupak prestanka radnog odnosa. Ukazuje se da drugostepeni sud nije mogao određivati druge razloge i uvjete prestanka radnog odnosa od onih koje je utvrdio tuženi, jer u suprotnom, sud na sebe uzima više prava nego što ga ima, pa sam određuje, mimo spornih rješenja, po kojem osnovu može prestati radni odnos u konkretnom slučaju. Apelant smatra da je prestankom obavljanja funkcije direktora trebalo da bude raspoređen na drugi odgovarajući posao kod tuženog. Tvrdi da je postupanje drugostepenog suda bilo proizvoljno, te da je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim zbog razloga koje je navedeni sud dao u osporenoj presudi.
15. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je u svojoj presudi dao razloge zbog čega je odlučio na način naveden u presudi tog suda uz ocjenu da su apelacioni navodi neosnovani.
16. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelacioni prigovori neosnovani i predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07 - prečišćeni tekst), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.
8. Otpremnina Član 141.
Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora u slučajevima iz člana 126. stav 1. tačka 1. i 4. ovog zakona.
Visina otpremnine iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a zavisi od dužine rada radnika kod poslodavca, i iznosi najmanje u visini jedne trećine prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u poslednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca.
3. Mirovanje prava iz radnog odnosa Član 172. stav (2) Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, prava i obaveze iz radnog odnosa miruju za vrijeme obavljanja javne funkcije u državnom organu ili organizaciji, javnoj službi, sindikatu ili političkoj organizaciji.
Član 173.
Javnom funkcijom u smislu člana 172. stav 2. ovog člana smatra se reizborna funkcija na koju je radnik neposredno izabran od strane građana ili na koju je imenovan ili postavljen od strane nadležnog organa Republike, grada ili opštine, ako tu funkciju obavlja profesionalno i za istu ostvaruje platu.
Član 174. st. (2) i (3) Mirovanje prava i obaveza po osnovu vršenja reizborne javne funkcije može trajati najduže dva mandata, nakon čega radnik može da se vrati na rad kod poslodavca na svoj raniji ili drugi odgovarajući posao.
Ako poslodavac, zbog ekonomskih razloga, promijenjene organizacije i tehnologije rada i poslovanja, radnika iz stavova 1. i 2. ovog člana ne može vratiti na raniji ili na drugi odgovarajući posao, otkazuje ugovor o radu radnika, sa pravom radnika na otpremninu, u skladu sa članom 141. ovog zakona.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 Rs 047300 14 Rsž od 17. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 7. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija presudu Okružnog suda, smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
25. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. U suštini, apelant izražava nezadovoljstvo presudom Okružnog suda koji je prihvatio stav prvostepenog suda da je apelantov glavni tužbeni zahtjev neosnovan, ukazujući da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljnosti Okružnoga suda, koji je prilikom odlučenja izašao izvan okvira svoje nadležnosti.
27. U vezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Okružnog suda u dijelu kojim je odbijena njegova žalba u odnosu na glavni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje spornih rješenja i uspostavu radnopravnog odnosa kod tuženog. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu kada je i na koji način apelant imenovan na dužnost direktora tuženog, zatim, da apelant prije imenovanja na mjesto direktora tuženog nije obavljao poslove kod tuženog, već u SO Lopare, da je rješenjem SO Lopare razriješen dužnosti direktora, nakon čega je apelant uputio zahtjev tuženom da mu uspostavi radnopravni odnos, shodno njegovim radnim sposobnostima i kvalifikacijama. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud bili saglasni da je taj dio tužbenog zahtjeva neutemeljen, prije svega imajući u vidu Pravilnik tuženog kojim je predviđeno jedno radno mjesto koje bi odgovaralo apelantovim radnim i kvalifikacijskim sposobnostima, ali da je to radno mjesto već popunjeno, pa je to, zapravo, suštinski i bio osnovni razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva u tom dijelu, dosuđujući mu otpremninu. U takvim činjeničnim okolnostima Ustavni sud ne zapaža da je bilo proizvoljnosti redovnih sudova kada su osporena rješenja tuženog sagledali u svjetlu ZOR-a i Pravilnika tuženog, utvrdivši da rješenja koja su inicirana apelantovim zahtjevom da se rasporedi na odgovarajuće radno mjesto korespondiraju sa relevantnim odredbama ZOR-a i internim aktom tuženog. Ustavni sud, također, ne zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja izašao izvan okvira svoje nadležnosti.
30. Ocjenjujući postupak u cjelini u kontekstu obrazloženja redovnih sudova i apelacionih prigovora, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne uočava proizvoljnost na koju je apelant ukazao, koja bi dovela do kršenja njegovog prava na pravično suđenje. Pošto apelant, osim svojih tvrdnji i zapažanja, ni u apelaciji nije ponudio dokaze i argumente kojim bi opravdao svoje navode o proizvoljnosti Okružnoga suda, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi osporena rješenja tuženog sagledali u svjetlu relevantnih odredaba ZOR-a i internog akta tuženog, utvrdivši da ona korespondiraju sa navedenim pravnim aktima za šta je dato obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman