Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2365/16 (A. M.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2365/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2365/16, rješavajući apelaciju Adila Musića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adil Musić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 109666 15 Gž od 5. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adil Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 7. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 109666 15 Gž od 5. aprila 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je, kao neosnovana žalba apelanta i tužiteljice S. M. izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 109666 14 P od 20. maja 2015. godine, kojim je tužba apelanta i tužiteljice u predmetnoj pravnoj stvari odbačena.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora zahtjev apelanta i tužiteljice da se utvrdi da ih je tuženi Mladen Mitrović smetao u zadnjem i mirnom posjedu kolskog i pješačkog puta (pobliže opisan u obrazloženju osporene odluke), na način da je 8. juna 2014. godine predmetni put pregradio žičanom ogradom dužine 4 metra, čime je apelanta i tužiteljicu onemogućio u korištenju navedenog puta, te da se naloži tuženom da u roku od osam dana ukloni žičanu ogradu i omogući apelantu i tužiteljici nesmetano korišćenje kolskog i pješačkog puta i da se ubuduće okane takvog ili sličnog smetanja. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 30. juna 2014. godine, a da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da žičana ograda nije postavljena 8. juna 2014. godine, kako to tvrde apelant i tužiteljica, već da je postavljena 15. jula 2010. godine (prvostepeni sud je navedenu činjenicu utvrdio na osnovu iskaza tuženog, te na osnovu Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Zenici broj 43 0 I 014042 07 I od 18. avgusta 2010. godine, donesenog po prijedlogu M.K., u kojem je navedeno, između ostalog, da je izvršenik Mladen Mitrović (tj. tuženi) 15. jula 2010. godine ponovo postavio ogradu na sporni put). Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbe člana 327. stav 3. Zakona o stvarnim pravima kojima je propisano da posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju protekao ne samo subjektivni rok od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca, već i objektivni rok od jedne godine od dana nastalog smetanja. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da nije osnovan apelantov žalbeni navod u kome ističe da iz njegovog iskaza i iz sadržaja prepisa Službene zabilješke MUP-a Zenica od 25. juna 2014. godine proizilazi da nije postojala nikakva ograda na predmetnom putu u toku 2014. godine, a da ga je tuženi, postavljanjem ograde 8. juna 2014. godine, onemogućio u korištenju puta. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo cijenio sve dokaze, među kojima i apelantov iskaz, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda, a koji prihvata i Kantonalni sud, da iz provedenih dokaza ne proizilazi da je predmetna ograda postavljena 8. juna 2014. godine (prvostepeni sud je naveo da uvidom u Službenu zabilješku nije mogao utvrditi da je ograda postavljena 8. juna 2014. godine, jer je patrola PS Crkvice izlaskom na lice mjesta samo konstatovala da ograda postoji između parcela apelanta i tuženog).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelant navodi da su mu povrijeđena prava iz Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, kao i prava iz člana II/2. i člana II/3. a), d), e), f), g), h), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su tokom postupka povrijeđene odredbe člana 8, 123. i
126. Zakona o parničnom postupku i da je ocjena provedenih dokaza bila pristrasna i paušalna, čime je apelantu nanesena nesaglediva šteta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman