Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3099/16 (N.M.-Z.)

Odluka donesena 15. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3099/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-3099/16, rješavajući apelaciju N.M.-Z., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela N.M.- Z. protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 I 023898 13 Gži od 30. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.M.-Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, podnijela je 18. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 I 023898 13 Gži od 30. juna 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba izvršenika (apelantice i S.O.) i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim su odbijeni kao neosnovani prigovori izvršenika (apelantice, mldb. F.Z. mldb. A.Z. i S.O.) izjavljeni protiv rješenja o izvršenju od 30. maja 2013. godine, a kojim je odobren prijedlog tražitelja izvršenja (Raiffeisen bank d.d. BiH) podnesen radi naplate novčanog potraživanja na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice. U toku postupka je utvrđeno da je Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) rješenjem od 20. februara 2013. godine odredio predloženo izvršenje na nekretninama koje su u suvlasništvu izvršenika (R.Z.-supruga apelantice, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i pokretnim stvarima izvršenika S.O. i S.K. Dalje, obzirom da je izvršenik R.Z. preminuo, to je sud na prijedlog tražitelja izvršenja rješenjem od 30. maja 2013. godine odredio izvršenje protiv nasljednika izvršenika R.Z., koji se nalaze u posjedu imovine koja je predmet izvršenja, nakon čega je prvostepeni sud odbio kao neosnovane prigovore izvršenika. Okružni sud je naveo da ono što je bitno za pravilno razrješenje ove pravne stvari sadržano je u odgovornosti nasljednika za dugove ostavioca, koja je propisana odredbama člana 163. Zakona o nasljeđivanju, kojim je propisano da nasljednik odgovara za dugove ostavioca do visine vrijednosti naslijeđene imovine odnosno, da nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za dugove ostavioca. Dakle, izvršenje se može odrediti i prema nasljednicima tuženog, odnosno izvršenika ali ukoliko su se isti prihvatili naslijeđa, s tim što se opseg odgovornosti nasljednika određuje prema vrijednosti naslijeđene imovine, koja se, opet, utvrđuje prema vrijednosti koju je imovina imala u momentu smrti ostavioca. Tako, čak i kada bi se prihvatili žalbeni prigovori apelantice koji se odnose na njen udio u zajedničkoj svojini, to ponovo ne umanjuje njenu obavezu s obzirom na odredbe člana 163. Zakona o nasljeđivanju. Također, Okružni sud je naveo da je odgovarajućim odredbama Zakona o izvršnom postupku propisan drugačiji režim u rješavanju po pravnim lijekovima izjavljenim na rješenje o određivanju izvršenja, kao i o samim posljedicama izjavljivanja pravnih lijekova kod izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave. Tako je odredbom člana 50. Zakona o izvršnom postupku propisano da će izvršenik u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu pobija to rješenje. Međutim, u konkretnom slučaju izvršenici (apelantica, mldb. F.Z. i mldb. A.Z.) u prigovoru na rješenje o izvršenju nisu sporili niti osnov niti visinu potraživanja tražitelja izvršenja. Štaviše, u prigovoru navode sljedeće: „ovim putem želimo da pokažemo spremnost da se tražitelj izvršenja namiri na način što izvršenik ima namjeru da, nakon prodaje nekih porodičnih nekretnina, izmiri nespornu obavezu pokojnog supruga“. Dakle, obzirom da se apelantica u prigovoru na rješenje o izvršenju izjasnila da je riječ o „nespornoj obavezi pokojnog supruga“, to su irelevantni žalbeni navodi koji se odnose na vjerodostojnu ispravu na osnovu koje je određeno predloženo izvršenje, zaključio je Okružni sud.

3. Iz stanja spisa proizilazi da je u nastavku predmetnog izvršnog postupka Osnovni sud 21. juna 2016. godine donio Zaključak o prodaji predmetnih nekretnina i odredio ročište za prvu javnu prodaju nepokretnosti.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je do povrede navedenih prava došlo donošenjem osporene odluke i nastavkom predmetnog izvršnog postupka (donošenjem Zaključka o prodaji predmetnih nekretnina). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku i odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji u odnosu na osporeno rješenje Okružnog suda i nastavak predmetnog izvršnog postupka, odnosi isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka, te u nastavku predmetnog postupka donesen Zaključak o prodaji predmetnih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3099/16 (N.M.-Z.) | Sudska praksa | Aktio