Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2171/16 (B. G. i E. G.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2171/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2171/16, rješavajući apelaciju Bakira Golubovića i Emira Golubovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Bakir Golubović i Emir Golubović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 003932 14 Gž od 15. jula 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bakir Golubović i Emir Golubović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mustafa Cerovac i Damir Cerovac, iz Tešnja, podnijeli su 20. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 003932 15 Rev od 14. aprila 2016. godine, kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 003932 14 Gž od 15. jula 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4267/14 od 6. novembra 2014. godine, u odnosu na predmet AP-4305/14, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti suvlasnici sa po ½ dijela na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene presude), te da se obaveže drugotuženi (M. A.) da predmetnu parcelu vrati u posjed apelanata, kao i da tuženi (Opština Teslić i drugotuženi) solidarno naknade apelantima parnične troškove.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, našao da su prema podacima iz predmetnog zemljišnoknjižnog izvatka, u vlasničkom listu upisani podaci i to "posjed opštine Teslić sa 1/1, posjed nekretnine apelanata sa po ½ i vlasništvo na poslovnoj zgradi u privredi u korist drugotuženog sa dijelom 1/1". Nadalje je navedeno da je drugoapelant po odobrenju za gradnju sagradio privremeni objekat-servis za pranje vozila, koji objekat i danas postoji i da je isti u posjedu i vlasništvu drugotuženog po osnovu kupovine, a koji je tu činjenicu isticao u toku postupka, a i potkrijepio ju je materijalnim dokazima - zapisnikom Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretnini od 1. februara 1991. godine, na kojem zapisniku se nalazi i potpis drugoapelanta. Okružni sud je istakao da je među parničnim strankama u toku postupka bila sporna pasivna legitimacija prvotužene, jer ista nije ni upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina. Okružni sud je konstatovao da je odlučujući o istaknutom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotužene pravilno prvostepeni sud isti ocijenio osnovanim, smatrajući da iz predmetnog z.k. uloška proizlazi da je drugotuženi upisan kao vlasnik objekta izgrađenog na spornoj parceli, dok upisa prava vlasništva na prvotuženoj nema, kao i da osnovanost prigovora nedostatka pasivne legitimacije prvotužene proizlazi iz preciziranog tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da im isključivo drugotuženi vrati u posjed predmetnu parcelu i to poslovnu zgradu u privredi, a pri tome ne usmjeravajući tužbeni zahtjev i na prvotuženu. Okružni sud je ukazao da odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, da je prvostepeni sud cijeneći sadržinu odredbe članova 44., 46. i 96. Zakona o građevinskom zemljištu, dovodeći ih u vezu sa članom 32. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, našao da je isti u cijelosti neosnovan. Okružni sud je naglasio da iz sadržine izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je drugotuženi dokazao da je sa drugoapelantom pred svjedocima K. K. i H. M. zaključio usmeni ugovor o prodaji objekta - tadašnje autopraonice koja se nalazila na predmetnoj parceli, a kako to proizlazi iz sadržine zapisnika Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama od 1. februara 1991. godine, te da je istu nadograđivao, da bi kasnije, a i danas pomenuti objekat koristio kao vulkanizersku radnju i autopraonicu o čemu ima uredna pribavljenu urbanističku i građevinsku dozvolu od nadležnog opštinskog organa. Nadalje je navedeno, da je drugotuženi u određenom listu nepokretnosti upisan kao posjednik sa dijelom 1/1 na poslovnoj zgradi u privredi i dvosobnom stanu koji se nalaze sa predmetnoj parceli, tako da je dogradnjom poslovnog objekta uz dozvolu nadležnog organa i saglasnost ranijeg vlasnika drugotuženi kao investitor postao suvlasnik na cjelokupnom poslovnom prostoru – poslovnoj zgradi u privredi. Okružni sud je zaključio da je na navedeni način drugotuženi stekao pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog objekta, a i da je koristeći iste u vremenu dužem od 20 godina drugotuženi kao savjestan držalac postao njihov vlasnik, zbog čega se po ocjeni Okružnog suda ukazuje neosnovanim opredijeljeni zahtjev apelanata da im se predmetne nekretnine vrate u posjed.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud (kao i prvostepeni sud) utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman