Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2195/16 (A. C.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2195/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2195/16, rješavajući apelaciju Amera Coce, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amer Coco, protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 016738 15 U od 30. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amer Coco (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emira Coco iz Banje Luke, podnio je 24. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 016738 15 U od 30. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva unutrašnjih poslova RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za ažuriranje podataka u kartonu lične karte, na osnovu kojeg bi mu se naknadno izdalo uvjerenje o prebivalištu, na kojem bi bilo evidentiran datum prijave prebivališta 3. april 1991. godine, na adresi Franca Prešerna broj 12 (u daljnjem tekstu: predmetna adresa).
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo, između ostalog, da je tuženi u osporenom rješenju istakao da se ažuriranje podataka po službenoj evidenciji može vršiti samo ako se nesporno utvrdi propust službenog lica koje vodi evidenciju da nije u evidenciji upisao neki podatak, tako da se navedeni propust ne može dokazivati javnom ispravom (ličnom kartom) u kojoj su upisani podaci iz te evidencije iz razloga što se javna isprava izdaje u skladu sa podacima iz evidencije. Okružni sud je konstatovao da je tuženi zaključio da kako se podaci o promjeni adrese apelanta 3. aprila 1991. godine ne nalaze u službenoj evidenciji MUP RS, a apelant nema potvrdu o prijavi sporne adrese stana, te da se podaci u ličnu kartu upisuju na osnovu podataka iz službene evidencije, a ne obrnuto, da se ne može prihvatiti sporni upis u ličnu kartu apelanta. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 159. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), propisano da organi izdaju uvjerenja odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, a stavom 2. tog člana da je propisano da se uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju izdavati saglasno podacima iz službene evidencije. Nadalje je navedeno da takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave, dok da je stavom 5. istog člana propisano da ako stranka, na osnovu dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uvjerenje, odnosno druga isprava nije izdata u skladu sa podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu ili izdavanje novog uvjerenja, odnosno nove isprave. Okružni sud je istakao da je među strankama sporno da li je apelant 3. aprila 1991. godine, izvršio promjenu adrese prebivališta pred nadležnim organom u zakonom propisanoj proceduri, na način da se odjavio sa adrese Braće i sestara Kapor 22 (porodično domaćinstvo apelantovog oca), i prijavio na predmetnu adresu (porodično domaćinstvo apelantove bake), koja adresa mu je i navedena u ličnoj karti na taj dan, s tim da mu je lična karta prestala da važi 6. jula 1993. godine. Naime, Okružni sud je dalje naveo da je spor nastao kada je na apelantov zahtjev CJB Banja Luka, Odjeljenje za pravne, kadrovske i poslove stranaca izdalo uvjerenje o mjestu prebivališta od 5. aprila 2003. godine u kojem se navodi da je apelant 3. aprila 1991. godine, bio prijavljen na predmetnoj adresi, da bi navedeni organ na zahtjev Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Banja Luka 24. aprila 2003. godine, izdao uvjerenje o mjestu prebivališta za apelanta u kojem ne stoji prijava apelanta na predmetnoj adresi 3. aprila 1991. godine. Okružni sud je ukazao da radi pravilnijeg razumijevanja stvari, da valja istaći da se prije izdavanja lične karte zaprimaju podaci o svim relevantnim činjenicama vezanim za ličnost fizičkog lica kojem se lična karta izdaje i koji podaci se unose u karton lične karte, pri čemu se unose i sve promjene koje su od uticaja na dokazivanju identiteta i drugih ličnih podataka lica, što znači da namjera da se neko lice nastani na određenoj adresi manifestuje voljom tog lica, a da je izraz te volje podnošenje zahtjeva za prijavom prebivališta. Okružni sud je konstatovao da inače, nadležan organ izdaje potvrdu o prijavi prebivališta, koja predstavlja dokaz da je neko lice podnijelo zahtjev za prijavu prebivališta što ukazuje da se prebivalište prijavljuje a ne utvrđuje, kako to pravilno zaključuje tuženi. Okružni sud je ukazao da u konkretnom slučaju ne postoji podatak da je apelant prijavio promjenu adrese 3. aprila 1991. godine, na predmetnoj adresi, obzirom da takav podatak nije unesen u njegov karton lične karte, koji se zatiče u spisu, s tim da je sporna apelantova prijava od 3. aprila 1991. godine bila evidentirana u posebnom odjeljku lične karte inače izdata 6. jula 1988. godine sa rokom važenja do 6. jula 1993. godine. Okružni sud je istakao da kako karton lične karte predstavlja službenu evidenciju na osnovu koje organ izdaje uvjerenje o prebivalištu i kako se u konkretnom slučaju tražena promjena adrese stana od 3. aprila 1991. godine ne nalazi evidentirana u kartonu lične karte apelanta, to se apelantu i nije moglo izdati traženo uvjerenje o prebivalištu sa traženom promjenom, obzirom da se uvjerenje izdaje u skladu sa podacima sa kojima se raspolaže tj. u skladu sa stanjem službene evidencije, shodno članu 159. stav 2. ZOUP-a. Stoga, Okružni sud je konstatovao da apelantovi navodi da je ličnom kartom koja predstavlja javnu ispravu i u kojoj je ta promjena adrese prebivališta evidentirana dokazao svoje navode da se ukazuju neosnovanim, jer uvjerenje o prebivalištu izdaje se na osnovu podataka iz službene evidencije tj. kartona lične karte u kojem takav podatak nije evidentiran, tako da se po ocjeni Okružnog suda osnovano da zaključiti da bi tražena izmjena uvjerenja o prebivalištu bila moguća jedino ukoliko uvjerenje na bi bilo izdato saglasno podacima iz službene evidencije, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Okružni sud je naglasio da prednje navedeno navodi na zaključak da je uvjerenje o prebivalištu sa upisanom promjenom adrese (prebivališta) 3. aprila 1991. godine, na predmetnoj adresi, izdato suprotno zakonu što je tokom provedenog postupka nesporno utvrđeno i potvrđeno izjavama svjedoka, odnosno da su uvjerenja izdata na osnovu lične karte čije je važenje (6. jula 1993.godine) prestalo značajno prije podnošenja zahtjeva za izdavanje uvjerenja, umjesto da je uvjerenje izdato saglasno evidenciji prebivališta kako je to zakonom propisano.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant obrazlaže, u suštini, na način da smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman