Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2525/14 (F. A.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
- Penzije
- Zastara
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2525/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2525/14, rješavajući apelaciju Fadila Alića na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fadila Alića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 011477 13 U od 26. marta 2014. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu Banja Luka broj 1043414829 od 25. januara 2013. godine i Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Prijedor broj 08-1818-3712 od 15. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fadil Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarca, kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 30. maja 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 011477 13 U od 26. marta 2014. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Drugostepeno odjeljenje Fonda PIORS) broj 1043414829 od 25. januara 2013. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: Filijala Fonda PIORS) broj 08-1818-3712 od 15. novembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Filijale Fonda PIORS, Drugostepenog odjeljenja Fonda PIORS, kao i od Okružnog suda zatraženo je 29. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je 8. decembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Filijala Fonda PIORS i Drugostepeno odjeljenje Fonda PIORS nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Filijale Fonda PIORS - Prijedor broj 08-1818-3712 od 15. novembra 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih iznosa penzija za period od 1. maja 1992. do 2. avgusta 2004. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupak za isplatu neisplaćenih iznosa penzije za period od 1. maja 1992. do 2. avgusta 2004. godine pokrenut po apelantovom zahtjevu koji je podnesen 31. oktobra 2012. godine. U sprovedenom postupku utvrđeno da je apelant korisnik prava na invalidsku penziju počev od 1. novembra 1988. godine, da apelantu zbog ratnih zbivanja nije mogla biti isplaćena penzija, te da mu je uspostavljena isplata penzije 2. avgusta 2004. godine. Na osnovu navedenih činjenica, a u skladu sa članom 138 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 134/11) odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
6. Rješenjem Drugostepenog odjeljenje Fonda PIORS - Banja Luka broj 1043414829 od 25. januara 2013. godine apelantova žalba odbijena je kao neosnovana.
7. Cijeneći žalbene navode, a nakon izvršenog uvida u cjelokupnu predmetnu dokumentaciju, Drugostepeno odjeljenje Fonda PIORS je utvrdilo da je apelantu pravo na invalidsku penziju priznato počev od 1. novembra 1988. godine rješenjem Samoupravne interesne zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja BiH, Filijale u Prijedoru od 21. marta 1989. godine, da je isplata penzije vršena do 1. maja 1992. godine kada je ona obustavljena. Navodi se da je, nakon što se apelant obratio ovom Fondu zahtjevom od 2. avgusta 2004. godine, isplata penzije uspostavljena rješenjem ovog Fonda Filijale PIORS od 21. marta 2005. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da je nesporna činjenica da apelant nije skrivio ratne okolnosti, kao ni izbjeglištvo kao posljedicu tih okolnosti. Međutim, činjenica je i da apelant ni nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, koje je uslijedilo na osnovu Odluke Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 od 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 15/96) nije pravovremeno dostavio svoju novu adresu Fondu PIORS da bi mu se slale dospjele penzije.
8. Slijedom izloženog, a imajući u vidu odredbe čl. 137-141 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 134/11) kojima je regulisano pitanje isplate penzije, Fond PIORS je, a na osnovu člana 225 Zakona o opštem upravnom postupku, odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja.
9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 011477 13 U od 26. marta 2014. godine apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja je odbijena.
10. Kako navodi Okružni sud, pozivajući se na relevantne zakonske propise, odredbom člana 140 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 134/11), koji je na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, propisano je (stavom 1) da je korisnik penzije obavezan da u roku od 30 dana od nastanka Fondu prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje odnosno obim prava. Nadalje, stavom 2 je propisano da je korisnik penzije, kome se isplata vrši van RS, obavezan da na kraju kalendarske godine Fondu dostavi potvrdu o životu. Zatim, stavom 3 istog člana je propisano da se korisniku penzije, koji ne postupi u skladu sa st. 1 i 2 ovog člana ili se ne odazove pozivu Fonda PIORS za činjenje koje je vezano za korišćenje prava, isplata penzije obustavlja. Ističe se da navedeno zakonsko rješenje, koje je u gotovo identičnim odredbama bilo ugrađeno i u sve prethodne zakone RS iz ove oblasti, nameće obavezu korisniku prava iz PIO da tuženom prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje odnosno obim prava, pod čim se svakako podrazumijeva i dostavljanje nove adrese prebivališta odnosno boravišta korisnika. Iz spisa se može, kako zaključuje sud, zaključiti da je on usljed ratnih okolnosti napustio RS tokom 1992. godine, nastanivši se u inostranstvu. Okružni sud zaključuje da navedeno zakonsko rješenje istovremeno daje ovlašćenje Fondu PIORS da korisniku koji ne prijavi promjenu ove vrste obustavi isplatu, pa stoga nije osnovan apelantov navod da se u njegovom slučaju radilo o nezakonitoj obustavi isplate penzije.
11. Dakle, Okružni sud smatra da se ne može prihvatiti apelantov navod da je rješenje Fonda PIORS šturo i neobrazloženo jer je u njemu upravo navedeno da apelantu za period od 1. maja 1992. do 2. avgusta 2004. godine (kada se obratio organu za uspostavljanje isplate penzije) nije vršena njena isplata zbog toga što je propustio da tuženom organu blagovremeno dostavi obavijest o svojoj novoj adresi u izbjeglištvu, koje je posljedica opštepoznatih ratnih dešavanja u BiH. Pri tome, tuženi Fond PIORS pravilno navodi da je nesporna činjenica da apelant nije skrivio ratne okolnosti niti svoje izbjeglištvo, ali da je propustio da Fondu PIORS dostavi svoju novu adresu prebivališta odnosno boravišta, što nije učinio ni nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u RS do kojeg je došlo odlukom Narodne skupštine RS 19. juna 1996. godine, s napomenom da je odmah po podnošenju zahtjeva za uspostavljanje isplate penzije od strane apelanta 2. avgusta 2004. godine njegov zahtjev i usvojen odlukom prvostepenog organa. Prema mišljenju Okružnog suda, slijedom prednjeg proizlazi da nema osnova za poništenje osporenog akta iz člana 10 Zakona o upravnim sporovima (ZUS), zbog čega je tužbu odbio kao neosnovanu na osnovu ovlašćenja iz člana 31 st. 1 i 2 istog zakona. S obzirom na odluku kakvu je donio sud, to nije bilo osnova za rješavanje spora u punoj jurisdikciji shodno članu 31 stav 5 ZUS-a, kako je to apelant u tužbi tražio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
13. Apelant smatra da je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na isplatu stečenog prava na penziju, a time i Ustavom zaštićeno pravo na imovinu. Konkretno, Okružni sud je odbio tužbeni zahtjev jer smatra da je apelantu s pravom obustavljena isplata penzija u periodu od 1. maja 1992. do 2. avgusta 2004. godine s obzirom da apelant nije tuženom Fondu PIORS dostavio obavijest o svojoj novoj adresi u izbjeglištvu. Apelant navodi da ovakvu odluku upravnih organa i suda smatra neosnovanom. Naime, opštepoznata činjenica je da apelant nije skrivio ratne okolnosti niti svoje izbjeglištvo, te da je podnio zahtjev za uspostavljanje isplate penzije odmah kada je bio u mogućnosti da to učini, tj. po povratku u BiH. Apelant u spornom predmetu nije imao pristup Fondu PIORS, i to iz razloga na koje nije mogao uticati. Apelant smatra da je na ovaj način povrijeđeno jedno od njegovih osnovnih ljudskih prava - pravo na imovinu, a da pri tome ne snosi ni najmanju odgovornost, te predlaže da Ustavni sud usvoji ovu apelaciju i obaveže Fond PIORS da apelantu isplati sve neisplaćene penzije za period 1. maja 1992. godine.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru Okružnog suda se navodi da u konkretnom predmetu nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 134/11) relevantne odredbe glase:
2. Postupak rješavanja i zaštita prava Član 122.
O pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, izuzev prava na osnovu smanjene radne sposobnosti, kao i o utvrđivanju penzijskog staža rješava Fond.
Član 126.
(1) O pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i o utvrđivanju penzijskog staža u prvom stepenu rješava filijala Fonda, kao dio jedinstvene stručne službe Fonda, na čijem području je osiguranik bio osiguran prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava ili utvrđivanje penzijskog staža.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, ako je od prestanka osiguranja do podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava ili utvrđivanje penzijskog staža prošlo više od 12 mjeseci, u prvom stepenu rješava filijala Fonda na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište.
(3) O pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i o utvrđivanju penzijskog staža, u drugom stepenu rješava direktor Fonda.
Isplata penzija Član 137.
Penzija se isplaćuje od dana priznavanja prava.
Penzija se utvrđuje u mjesečnom iznosu i isplaćuje unazad, u tekućem mjesecu za prethodni mjesec.
Član 138.
Dospjela primanja iz člana 137. ovog zakona, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik prava, mogu se naknadno isplatiti najviše za 12 mjeseci unazad, računajući od dana podnošenja zahtjeva za isplatu.
Član 139.
Fond je obavezan da penziju isplaćuje korisniku u Republici odnosno BiH, u mjestu prebivališta.
Isplata penzije u inostranstvo vrši se u skladu sa odredbama međunarodnih sporazuma o socijalnom osiguranju, a u slučaju kad sporazum nije zaključen, isplata se vrši po principu reciprociteta.
Član 140.
Korisnik penzije je obavezan da, u roku od 30 dana od nastanka, Fondu prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korištenje odnosno obim prava.
Korisnik penzije kome se isplata vrši van Republike obavezan je da na kraju kalendarske godine Fondu dostavi potvrdu o životu.
Korisniku penzije koji ne postupi u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana ili se ne odazove pozivu Fonda za činjenje koje je vezano za korištenje prava, isplata penzije se obustavlja.
Član 141.
Korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. t. g) i d) ovog zakona, isplata penzije se obustavlja za period tog osiguranja.
16. U Zakonu o upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) relevantne odredbe glase:
1. Organ koji donosi rešenje Član 190.
Na osnovu odlučnih činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rešavanje donosi rešenje u upravnoj stvari koja je predmet postupka.
[....]
17. U Zakonu o upravnom sporu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:
Član 30.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.
Na ništavnost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti.
Član 31.
Sud rješava spor presudom.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
[....] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 011477 13 U od 26. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
23. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[...]
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud napominje da je donio Odluku broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, a radilo se o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju kao u konkretnom slučaju. U navedenom predmetu apelant je od nadležnih organa Republike Srpske zahtijevao isplatu srazmjernog dijela invalidske penzije, koje mu je pravo bilo priznato, a zatim isplaćivano od jula 1986. pa do početka 1992. godine, kada je apelant napustio svoje prebivalište. U konkretnom predmetu za Ustavni sud je bio sporan rok od osam dana u okviru kojeg je apelant morao da prijavi promjenu adrese, pa je Ustavni sud u toj odluci naveo sljedeće: „Ustavni sud svakako prihvata da javne vlasti uživaju vrlo široku diskrecijsku ocjenu za izbor mjera kojima bi se osiguralo uživanje u ekonomskim i socijalnim pravima, kao i za određivanje uvjeta pod kojima se ta prava ostvaruju budući da ta prava značajno utječu na zemlju u cjelini. Izbor takvih mjera može uključiti i odluke kojima se ekonomska i socijalna prava ograničavaju, a uspostavljanje pravične ravnoteže između prava izuzetno je težak zadatak. Ova diskrecijska ocjena, koliko god bila važna, ipak nije neograničena, a njezina primjena, čak i u kontekstu najsloženije reforme, ne može za sobom povlačiti posljedice koje su suprotne standardima Evropske konvencije (vidi Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, Serija A, broj 98, t. 37). Međutim, Ustavni sud zapaža da u oblasti penzijskog osiguranja nije došlo ni do kakve temeljne i radikalne reforme koja bi mogla opravdati ovako restriktivnu mjeru. Zakonska rješenja koja se tiču uvjeta pod kojima se ostvaruje pravo na penziju i isti rok od osam dana za prijavljivanje svih promjena kod korisnika penzije bio je utvrđen još u Zakonu o PIO-u iz 1993. godine („Službeni glasnik RS“ broj 27/93), a zadržan je i u Zakonu o PIO-u iz 2000. godine, dakle i nakon stupanja Evropske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za šta javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazloženja.“
26. U izvršavanju navedene odluke, Vlada RS je postupila po navedenoj Odluci Ustavnog suda broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine, te je promijenila rok od osam na 30 dana za prijavljivanje promjene adrese i dodala novu zakonsku odredbu koja nije ranije postojala, omogućivši da se retroaktivno isplati 12 penzija ako penzije nisu isplaćene krivicom korisnika, a to su sadašnje odredbe čl. 138 i 140 Zakona o PIORS. Kako se, dakle, promijenila situacija koja je postojala u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine, Ustavni sud ne može konkretni predmet da rješava prema toj praksi.
27. Ustavni sud zapaža da situacija iz konkretnog predmeta najviše odgovara praksi iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1191/08, u tač. 39-41, u kojoj je ukazano da: „Ustavni sud još jednom podsjeća da iz obrazloženja rješenja Zavoda proizlazi da je penzija apelantu obustavljena zbog njegovog boravka van teritorije Federacije BiH, te da mu je na njegov zahtjev ponovno uspostavljena, odnosno da na nju ima pravo u smislu odredaba člana 104. Zakona o PIO za šest mjeseci unazad. Navedeno ukazuje da se u konkretnom slučaju vjerovatno radilo o nedostavljanju obavijesti o promjeni adrese, kao okolnosti zbog koje je apelantu penzija obustavljena. Ustavni sud napominje da je Vlada Federacije, pojašnjavajući opravdanost primjene ove odredbe, istakla da se prikupljena sredstva od doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj mjesec u cijelosti troše na isplatu penzija, što znači da Zavod, osim zakonom predviđenih rezervi, ne posjeduje akumulirana sredstva. Iz navedenog slijedi da bi, ukoliko zastara ne bi postojala, došlo do kumuliranja potraživanja korisnika penzijskog i invalidskog osiguranja, čime bi se stvorili problemi u isplati potraživanja korisnika, odnosno načinu osiguranja izvora sredstava, te bi ovakva situacija ugrozila kompletan sistem, odnosno materijalnu sigurnost i prava većine osiguranika. [...] Imajući u vidu sve navedeno, posebno navedeni način funkcioniranja penzijskog fonda, te s tim u vezi opravdanost instituta zastare za dospjele, a neisplaćene penzije, odnosno da je rok od šest mjeseci dovoljno vrijeme u kojem pojedinac može tražiti zaštitu svojih prava, a da iz apelacije ne proizlazi da je apelant na bilo koji način pokušavao da zaštiti svoja stečena prava u spornom periodu, odnosno čim je zatražio, penzija mu je uspostavljena za šest mjeseci unazad, Ustavni sud zaključuje da je ovakvim zakonskim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, odnosno da ne predstavlja pretežak teret za apelanta, zbog čega je zadovoljeno načelo proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se konkretan predmet mutatis mutandis može dovesti u vezu s predmetom broj AP 1191/08 (u kojem su nadležni organi usvojili zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za šest mjeseci unazad, računajući od dana podnošenja zahtjeva, a odbili zahtjev za preostali period zbog zastarjelosti potraživanja). Naime, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom predmetu Okružni sud utvrdio da za period od 1. maja 1992. do 2. avgusta 2004. godine, kada se obratio organu za uspostavljanje isplate penzije, nije vršena njena isplata zbog toga što je propustio da tuženom organu blagovremeno dostavi obavijest o svojoj novoj adresi u izbjeglištvu, koje je posljedica opštepoznatih ratnih dešavanja u BiH. Pri tome je tuženi Fond PIORS naveo da je nesporna činjenica da apelant nije skrivio ratne okolnosti niti svoje izbjeglištvo, ali da je propustio da Fondu PIORS dostavi svoju novu adresu prebivališta odnosno boravišta, što nije učinio ni nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u RS do kojeg je došlo odlukom Narodne skupštine RS 19. juna 1996. godine, s napomenom da je odmah po podnošenju zahtjeva za uspostavljanje isplate penzije od strane apelanta 2. avgusta 2004. godine, njegov zahtjev i usvojen odlukom prvostepenog organa.
29. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da se okolnosti konkretnog slučaja mogu dovesti u vezu sa okolnostima iz predmeta broj AP 1191/08, te obrazloženjem koje je Ustavni sud dao u toj odluci u pogledu opravdanosti instituta zastare za dospjele, a neisplaćene penzije. S obzirom na to, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na razloge navedene u Odluci broj AP 1191/08, te slijedom toga zaključuje da je i u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, a kojim zakonom je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu.
30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenom presudom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje kako ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu, a zakonom je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman