Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4896/14 (F. i A. P.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Upravni spor
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4896/14

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4896/14, rješavajući apelaciju Franje Puljića i Anđe Puljić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stav (2) tačka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. veljače 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljna apelacija Franje Puljića i Anđe Puljić izjavljena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008897 14 Uvp od 15. listopada 2014.

godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008897 13 U od 20. prosinca 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Franjo Puljić (ili Frano Puljić, kako se koristi u pojedinim odlukama i presudama pred redovitim sudovima, dok u apelaciji i ostalim podnescima apelanata piše „Franjo)“ i Anđa Puljić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. studenoga 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07-0-U-008897-14-Uvp od 15. listopada 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 008897 13 U od 20. prosinca 2013. godine. Apelanti su također tražili donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud odložiti deložaciju apelanta.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio odluku AP4896/14, od 9. prosinca 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 3. prosinca 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. prosinca 2014. godine, Kantonalni sud 15. prosinca 2014. godine, Ministarstvo 17. prosinca 2014. godine, a Fatima Muratović je dostavila odgovor na apelaciju 11. studenoga 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Upravni postupak koji je pobijan pred Ustavnim sudom predmetnom apelacijom

6. Rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), broj UPI-09-04-25-39/04 od 30. travnja 2013. godine utvrđeno je da apelanti bespravno koriste stan u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te su dužni iseliti iz predmetnog stana i predati ga u posjed Fatimi Muratović, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Utvrđeno je da općina nije dužna da apelantima obezbijedi smještaj.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je isti organ donio rješenje broj UPI-09-04-25-39/04 od 5. prosinca 2006. godine, kojim je „navedeno“ da je Fatima Muratović nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. S obzirom da apelanti nisu dobrovoljno napustili stan Fatima Muratović je podnijela zahtjev za izvršenje rješenja od 5. prosinca 2006. godine. Nakon što je zahtjev Muratović Fatime odbijen (rješenjem prvostupanjskog organa od 5. rujna 2012. godine, koje je po prizivu ukinuto rješenjem od 10. siječnja 2013. godine), u ponovnom postupku pred prvostupanjskim organom (dana 12. travnja 2013. godine) saslušan je punomoćnik „podnositeljice izvršenja“ (Fatime Muratović) i apelanti. Pri tome su apelanti iznijeli svoje razloge i naveli da su vlasnici predmetnog stana po osnovu zaključenog ugovora o korištenju predmetnog stana, te otkupa istog, kao i da je u parničnom postupku odbijen zahtjev Fatime Muratović za poništenje ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu apelantima, zbog čega su smatrali da nema uvjeta za vođenje ovog upravnog postupka. Fatima Muratović je tražila da se uvede u posjed stana. Kako je tokom postupka rješenjem od 5. prosinca 2006. godine potvrđeno da je Fatima Muratović nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, prvostupanjski organ je primjenom čl. 10. i 30. Zakona o stambenim odnosima odlučio kao u dispozitivu.

8. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UPII/05-23-5-41/12 od 11. lipnja 2013. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanata izjavljen protiv rješenja od 30. travnja 2013. godine.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostupanjsko rješenje doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava kada je naređeno apelantima da stan predaju u posjed Fatimi Muratović, kao nosiocu stanarskog prava po rješenju od 5. prosinca 2006. godine. Drugostupanjski organ je naveo da su prvostupanjskom organu date upute kako da riješi stvar, te kako je prvostupanjski organ pravilno ocijenio dokaze koji se nalaze u spisu i dao valjano obrazloženje, na isto se pozvao i drugostupanjski organ sukladno odredbom članka 242. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Također, prizivni apelantovi navodi, prema mišljenju drugostupanjskog organa nisu od uticaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 008897 13 U od 20. prosinca 2013. godine odbijena je kao neutemeljena tužba apelanata izjavljena protiv rješenja Ministarstva od 11. lipnja 2013. godine.

11. U obrazloženju presude sud je naveo da su apelanti podnijeli tužbu navodeći da je tuženi počinio povrede materijalnog i procesnog prava, te pokazao najviši stupanj nepoštivanja sudskih odluka kao i da je svjesno prekršio pravo na imovinu apelanata koji nisu nezakoniti korisnici već vlasnici predmetnog stana. Nadalje, apelanti su istakli da su o vođenju postupka upoznati prijemom poziva za dan 12. travanj 2013. godine, „a u postupku nisu sudjelovali niti su znali da se postupak vodi“. Također, uz tužbu su apelanti dostavili nepravosnažnu presudu Općinskog suda Mostar jer je Fatima Muratović pokušala pobiti njihov pravni osnov za korištenje stana (u parničnom postupku) ali nije uspjela.

12. Ispitujući zakonitost pobijanog rješenja sukladno članku 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci. Sud je ispitao zakonitost pobijanih rješenja i utvrdio da su ista pravilna i zakonita. Sud je naveo da je pobijanim rješenjem tuženog odbijen apelantov priziv protiv prvostupanjskog rješenja od 30. travnja 2013. godine, koje je doneseno na osnovu konačnog, pravosnažnog i izvršnog rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK, broj UPI-09-04-25-39/04 od 5. prosinca 2006. godine. Naime, Rješenjem od 5. prosinca 2006. godine, koje je doneseno u upravnoj stvari donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana utvrđeno je da je Fatima Muratović nositelj stanarskog prava na navedenom stanu. Stoga je rješenje od 30. travnja 2013. godine, kojim se nalaže iseljenje apelanta iz predmetnog stana apelantima donijeto u izvršenju rješenja od 5. prosinca 2006. godine, primjenom članka 10. i 30. Zakona o stambenim odnosima.

13. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju, prema dokazima iz spisa - rješenjem Kantonalnog ministarstva od 5. prosinca 2006. godine, koje je donijeto sukladno odredbama članka X e. stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređenju prodaje stanova ( u daljnjem tekstu: Odluka), i sa čl. 10. i 28. Zakona o stambenim odnosima, u upravnoj stvari donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana - potvrđeno je da je Fatima Muratović nositelj stanarskog prava na stanu. Također, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja (od 20. prosinca 2013. godine), utvrđeno je u pogledu statusa apelanata da im je predmetni stan dodijeljen rješenjem o davanju stana na upotrebu Aluminija d.d. Mostar ( broj 9116- 5/00 od 29. kolovoza 2000. godine), te da su zaključili ugovor o korištenju stana 15. svibnja 2002. godine te se, na osnovu rješenja od 5. rujna 2008. godine uknjižili kao vlasnici.

14. Kantonalni sud se pozvao na odredbu članka X e. stav 4. Odluke, kojom je propisano da osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana sukladno Zakonu o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Odredbu istovjetnog sadržaja propisuje i članak 46. b. stavak 3. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).

15. Kantonalni sud je nadalje naveo da je rješenje Kantonalnog ministarstva od 5. prosinca 2006. godine donijeto sukladno važećim propisima jer su Odluka o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređenju stanova i Zakon o prodaji stanova specijalni propisi u odnosu na Zakon o stambenim odnosima. U situacijama kao što je konkretna, Zakon o stambenim odnosima se primjenjuje samo u onim odredbama kojim je regulisano zaključenje ugovora o korištenju stana, shodno cilju i sadržaju navedenih specijalnih propisa. Pobijano rješenje doneseno je u izvršenju navedenog rješenja od 5. prosinca 2006. godine, koje je postalo konačno, pravosnažno i izvršno.

16. Kantonalni sud je cijenio tužbeni navod apelanata – da su vlasnici stana – irelevantnim u konkretnoj pravnoj stvari, budući da je nesporno utvrđena činjenica postojanja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana Fatimi Muratović, kao prijeratnom korisniku. Također, Kantonalni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da su apelanti zaključili ugovor o korištenju stana 2002. godine, te potom, ugovor o kupoprodaji 2008. godine, što je suprotno odredbama članka 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Također, Kantonalni sud navodi da je za Fatimu Muratović utvrđeno da joj je dodijeljen predmetni stan u izgradnji na korištenje prije rata, za koji nije izvršen tehnički prijem i za koji nije uspjela zaključiti ugovor o korištenju stana i useliti u njega zbog ratnih dejstava, te da je imenovana ishodovala rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u smislu članka Xe. staval 4. Odluke i članka 46. b. stavak 3. Zakona o prodaji stanova, zbog čega je ocijenjen neutemeljenim prigovor apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, sud je istakao da je apelantima u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja data mogućnost da se izjasne o svim okolnostima važnim za donošenje ovih rješenja. Također, Kantonalni sud je naveo da su činjenicu (koju ističu u tužbi) da im nije data mogućnost učestvovanja u postupku donošenja rješenja od 5. prosinca 2006. godine apelanti mogli eventualno isticati u tom postupku, a ne u konkretnoj upravnoj stvari. Također, Kantonalni sud je naveo da nepravosnažna sudska presuda na koju se apelanti pozivaju nema uticaja na rješavanje ove stvari.

17. Imajući u vidu sve navedeno sud je primjenom članka 33. stavak 1. u vezi sa člankom 36. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbu apelanta kao neutemeljenu.

18. Vrhovni sud donio je presudu broj 07 0 U 008897 14 Uvp od 15. listopada 2014. godine, kojom je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke odbijen.

19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su apelanti u zahtjevu naveli da je Kantonalni sud izašao iz svoje nadležnosti pa je preispitivao rješenje od 5. prosinca 2006. godine, čime je povrijedio članak 1. Zakona o upravnim sporovima. Također, apelanti su opet ukazivali da su vlasnici predmetnog stana, a ne bespravni korisnici, te da je Fatima Muratović odbijena u sudskom postupku u kojem je također utvrđena nezakonitost rješenja od 5. prosinca 2006. godine. Apelanti su se pozvali na sudsku praksu, navodeći da je Fatima Muratović stekla svojstvo nosioca stanarskog prava kada to više nije bilo zakonski moguće.

20. Vrhovni sud je naveo da je na osnovu članka 45. Zakona o upravnim sporovima ispitao zakonitost pobijane presude. Nadalje, Vrhovni sud je citirao odredbe Zakona o prodaji stanova, odredbe članka 46.b) stavak 3., koje su identične odredbama članka X e) stavak 4. Odluke.

21. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da prema podacima u spisu proizilazi nesporna činjenica da je predmetni stan u izgradnji dodijeljen Fatimi Muratović 9. listopada 1990. godine, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, te je ona nesumnjivo lice koje ima pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima, te dalje prava na otkup stana. Nadalje, utvrđeno je da se Fatima Muratović bezuspješno obraćala (16. listopada 2002. godine) nadležnom javnom poduzeću za zaključenje ugovora o korištenju stana, te je zbog navedenog u upravnom postupku pred nadležnim organom udovoljeno njenom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (rješenjem od 5. prosinca 2006. godine). Nadležni organ u navedenom rješenju od 5. prosinca 2006. godine je primjenom odredbi članka 46.b. stavak 3. Zakona o prodaji stanova i članka X e) stavak 4. Odluke utvrdio da je Fatima Muratović nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. S obzirom na propust upravnih organa da istim rješenjem odluče o pravu Fatime Muratović na povrat stana, jer su ga koristila treća lica (apelanti), pravilno je postupio organ kada je donio rješenje broj UPI-09-04-25-39/04 od 30. travnja 2013. godine. Ovo pogotovo, kako je naveo Vrhovni sud, iz razloga što je predmetnim prvostupanjskim rješenjem (koje je najsličnije dopunskom rješenju) pravilno utvrđeno da Fatima Muratović ima već pravosnažno utvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa ima i pravo na posjed stana, kao što je utvrđena i obveza apelanata da stan predaju u posjed. Stoga je drugostupanjski organ pravilno odbio priziv protiv rješenja od 30. travnja 2013. godine, a Kantonalni sud pravilno i zakonito odbio apelantovu tužbu u upravnom sporu. Kako iz navedenih razloga proizilazi da prvostupanjski sud nije povrijedio federalni zakon, niti pravila federalnog zakona o postupku, to je zahtjev za vanredno preispitivanje odluke odbijen.

22. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da Fatima Muratović svoje pravo izvodi iz članka 46.b. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, pa nije od uticaja pozivanje apelanata na parnični postupak, kao ni stav Vrhovnog suda u nekom drugom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pogotovo kod činjenice da apelanti nisu osporavali zakonitost i pravilnost navedenog rješenja od 5. prosinca 2006. godine, koje je doneseno u posebnom upravnom postupku, a koje je na snazi i iz kojeg Fatima Muratović dalje crpi prava na sporni stan, što je bio osnov za iseljenje apelanata kao korisnika iz stana.

23. Apelanti su obavijestili Ustavni sud da su deložirani iz predmetnog stana, koji su predali u posjed Fatimi Muratović.

Parnični postupak po tužbi Fatime Muratović

24. U vijeme podnošenja apelacije apelanti su navodili da je pravosnažnom presudom odbijen tužbeni zahtjev Fatime Muratović. Inače, Fatima Muratović pokrenula je pred Općinskim sudom postupak radi utvrđivanja ništavosti ugovora i predaje u posjed stana, a tužbu je podnijela protiv JP Urbing d.d. (prvotuženi), Grada Mostara (drugotuženi), Aluminij d.d. Mostar (trećetuženi) i apelanata (kao četvrtotuženog i petotuženog). U međuvremenu od podnošenja apelacije do donošenja ove odluke Ustavnog suda, Ustavni sud je obaviješten od strane Fatime Muratović, kao i od strane Vrhovnog suda da je donesena pravosnažna i konačna odluka u parničnom postupku, te Ustavni sud navodi odluke iz parničnog postupka iako one nisu predmet osporavanja predmetnom apelacijom.

25. Općinski sud u Mostaru je donio presudu broj 58 0 P 049203 12 P2 od 23. travnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 049203 13 Gž 2, od 6. ožujka 2014. godine. Pravosnažnom presudom Fatima Muratović je odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaju stana između JP Urbing i Aluminij d.d. Mostar (tačka I presude); utvrđivanje da je ugovor o korištenju stana zaključen između Franje Puljića i JP Urbing na predmetnom stanu ništav (tačka II presude); zahtjev Fatime Muratović da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji koji su zaključili Aluminij d.d. Mostar i apelanti apsolutno ništav (tačka III presude); zahtjev Fatime Muratović da joj apelanti predaju stan u posjed i raspolaganje (tačka IV presude), kao i zahtjev da se utvrdi da je uknjižba prava vlasništva apelanata na predmetnom stanu izvršena na osnovu ugovora o kupoprodaji nevaljana te da se slijedom toga utvrđenja apelantima „ponište osnove svojinskih prava“ apelanata, njihov upis u zemljišnim knjigama (tačka V presude), te da joj tuženi solidarno naknade troškove postupka. U suštini, razlog odbijanja tužbenog zahtjeva Fatime Muratović nižestupanjski sudovi su obrazložili činjenicom da je Fatima Muratović stekla stanarsko pravo (rješenjem od 5. prosinca 2006. godine u upravnom postupku) u trenutku kada više to zakonski nije bilo moguće, te da nema osnov za predaju u posjed jer nije dokazala da je vlasnik predmetnog stana, kao i da nije bila nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu u trenutku prodaje predmetnog stana apelantima (24. srpnja 2000. godine), čime nisu ispunjeni uvjeti iz članka 103. Zakona o obligacionim odnosima, kao i da nije dokazala ostale činjenice na kojima je temeljila tužbeni zahtjev.

26. Protiv pravosnažne presude, Fatima Muratović je izjavila reviziju, koju je Vrhovni sud rješenjem broj 58 0 P 049203 14 Rev od 20. siječnja 2015. godine, usvojio, drugostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

27. Kantonalni sud je donio presudu 58 0 P 049203 15 Gž 3 od 30. lipnja 2015. godine kojom je priziv Fatime Muratović uvažen i prvostupanjska presuda (u dijelu kojim je Fatima Muratović odbijena sa tužbenim zahtjevom u tačkama I, II, III i V presude) preinačena tako što je utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji stana koje je zaključio JP Urbing sa Aluminij d.d. Mostar; da je apsolutno ništav ugovor o korištenju stana zaključen (22. srpnja 2002. godine) između JP Urbing i Frane Puljića; da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji stana koji su zaključili apelanti sa Aluminij d.d. Mostar (od 13. svibnja 2003. godine) kao i da uknjižba prava vlasništva apelanata na predmetnom stanu nije pravno valjana, te se slijedom toga imaju poništiti osnove svojinskih prava apelanata i njihov upis na predmetnom stanu u zemljišnim knjiga. U ostalom dijelu, u kojem je Fatima Muratović tražila predaju u posjed stana prvostupanjska presuda je potvrđena.

28. U suštini, iz utvrđenih činjenica, Kantonalni sud je zaključio da je Fatima Muratović dokazala da joj je rješenjem dodijeljen stan (9. listopada 1990. godine), da u predmetni stan nije uselila zbog ratnih dejstava, da je stan u izgradnji finansiran i plaćen od strane poduzeća u kojem je Fatima Muratović radila, te da iz tog razloga JP Urbing nije imao ovlaštenja ni zakonski osnov da raspolaže predmetnim stanom, pa je takvo postupanje protivno zakonskim propisima. Kantonalni sud se pozvao na odredbu članka Xe. stavak 4. Odluke, kao i odredbu članka 46. točka b. stavak 3. Zakona o prodaji stanova. Kantonalni sud je zaključio da je akt o dodjeli stana Fatimi Muratović davao zakonit osnov za useljenje nakon što joj je pravomoćnim upravnim rješenjem utvrđeno svojstvo nosioca stanarskog prava, pa su ugovori o prodaji stana između JP Urbing, Aluminij d.d. Mostar i Franja Puljića ništavi, a slijedom toga ništavi i ugovori o korištenju i prodaji stana koji su zaključili apelanti sa JP Urbing odnosno sa Aluminij d.d. Mostar. Kako je u međuvremenu Fatima Muratović ušla u posjed stana Kantonalni sud je utvrdio da nema pravnog interesa da joj se stan preda u posjed.

29. Vrhovni sud je odlučujući o revizijama tuženih donio presudu broj 58 0 P 049203 15 Rev 2 od 8. ožujka 2016. godine, kojom je uvažio reviziju Grada Mostara i nižestupanjske presude preinačio na način da je zahtjev u odnosu na Grad Mostar u cjelosti odbio kao neutemeljen. Dopunskom presudom broj 58 0 P 049203 15 Rev 2 od 20. prosinca 2016. godine, revizije ostalih tuženih ( JP Urbing d.d., Aluminij d.d. Mostar i apelanata) su odbijene. Vrhovni sud u obrazloženju presude navodi da je pravilna odluka drugostupanjskog suda da nije bilo ovlaštenja za raspolaganje predmetnim stanom od strane JP Urbing, te da je cilj zakonodavca da se zaštite prava osoba kojima su dodijeljeni stanovi na korištenje u toku izgradnje, a nisu uselili iz objektivnih razloga a posebno da bi se ove osobe zaštitile od nezakonitog postupanja davatelja stana na korištenje, kao što je bilo u konkretnom slučaju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

30. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelanti u suštini ukazuju da je pobijanom presudom Vrhovnog suda naređeno iseljenje apelanta, koji su vlasnici spornog stana, a ne bespravni korisnici (kako stoji u presudi). Apelanti se pozivaju na parnični postupak (jer je u momentu podnošenja apelacija presuda parničnog suda „išla“ apelantima u korist) i na osnovu istih činjenica potpuno drugačiji zaključak tog (Kantonalnog) suda. Apelanti navode da u pobijanim presudama sudovi nisi odgovorili na prigovore apelanta koji se bili bitni za rješavanje upravnog spora - da se ispita na koji način su apelanti kao posjednici i vlasnici učestvovali u postupku - ignorisanje od strane upravnih organa zahtjeva apelanta za prekid upravnog postupka i upućuju na formalne nedostataka pobijanog rješenja. Podneskom od 3. lipnja 2015. godine apelanti su obavijestili Ustavni sud da su 14. svibnja 2015. godine deložirani iz predmetnog stana, te tražili žurno donošenje odluke po apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

31. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neutemeljena. Vrhovni sud je obavijestio Ustavni sud o promjena u predmetu ( u smislu donošenja odluka nakon podnošenja apelacije), kao i da je još u toku jedan predmet apelanata, koji nije predmet osporavanja apelacijom i koji je Ustavnom sudu nepoznat.

32. Kantonalni sud je istakao da nije došlo do povreda prava koje apelanti navode u apelaciji, jer su pozitivno pravni propisi pravilno primijenjeni o čemu je sud dao detaljno obrazloženje.

33. Federalno ministarstvo je u odgovoru navelo da je donijelo odluku kojom je odbio apelantov priziv na prvostupanjsko rješenje jer je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je utvrđeno da su apelanti dužni iseliti iz stana, te je apelacija neutemeljena.

34. Fatima Muratović je istakla u odgovoru da su navodi apelanta neutemeljeni, te je navela da su upravni i parnični postupci okončani, kao i odluke koje su donijeli. Također, navela je da je po zahtjevu za povrat predmetnog stana doneseno rješenje UPI:09-04-25-39/04, od 5. prosinca 2006. godine kojim je potvrđeno da je Fatima Muratović nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu.

V. Relevantni propisi

35. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i članka 33. stav 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.

36. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ br. 11/98 do 32/02) u relevantnom dijelu glasi:

Članak Xe. stav 4.

Osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

37. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) relevantne odredbe glase:

Članak 46.b stavak 3.

Osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

VI. Dopustivost

38. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 008897 14 Uvp od 15. listopada 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelanti su primili 10. studenoga 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. studenoga 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

41. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

42. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda donijetim u upravnom postupku (sporu) povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članak 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

43. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog članka, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

45. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku naređeno apelantima da napuste stan koji su koristili, dakle radi se o postupku građansko-pravne prirode, pa je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenljiv.

46. Apelanti su u apelaciji istakli da su sudovi (u upravnom sporu) pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, zanemarujući sudske odluke Kantonalnog suda (parničnog suda, koje su u momentu podnošenja apelacije bile donesene u korist apelanata). Iako su u međuvremenu donesene nove odluke u parničnom postupku, o kojima apelanti nisu obavijestili Ustavni sud a bili su dužni to učiniti prema Pravilima Ustavnog suda, Ustavni sud će ispitati navedenu apelaciju u odnosu na pobijane odluke, ali cijeneći i nove činjenice.

47. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

48. Ustavni sud se dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacijske navode, ispitati da li je pobijana odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbio apelantovu tužbu i potvrdio nižestupanjska upravna rješenja, a Vrhovni sud je povodom zahtjeva za izvanredno preispitivanje te presude potvrdio stavove Kantonalnog suda, te su oba suda detaljno navela tok postupka i razlog za donošenje pobijanog rješenja kojim se apelantima naređuje da stan predaju u posjed Fatimi Muratović. Pobijanim presudama je potvrđeno da je u upravnom postupku Fatimi Muratović, kao licu kojem je prije rata dodijeljen stan u izgradnji koji nije bio tehnički primljen, koja zbog opštepoznatih okolnosti nije mogla ući u posjed stana i zaključiti ugovor o korištenju stana, priznato ovo pravo sukladno relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova, Zakona o stambenim odnosima i Odluke (rješenjem od 5. prosinca 2006. godine), te je zbog navedenog utvrđeno da apelanti bespravno koriste predmetni stan i da su dužni iz njega iseliti. Ustavni sud u relevantnim odredbama, kao i obrazloženjima koje su dali sudovi, suprotno navodima apelanata ne može naći nikakvu proizvoljnost. Ovo pogotovo jer apelanti daju svoje tumačenje relevantnih odredbi, odnosno smatraju da se pobijane presude temelje na „nemogućoj primjeni i pozivanju na članak X e) stavak 4. Odluke...“ jer je Fatima Muratović stekla svojstvo stanarskog prava kada to više zakonski nije bilo moguće. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su identičan stav (kao apelanti u apelaciji) iznijeli i neki redoviti sudovi čije su odluke bile predmet razmatranja pred Ustavnim sudom u drugim apelacijskim postupcima koji su pokretali gotovo identična pravna pitanja, te je u ovakvom stavu Ustavni sud utvrdio proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga se, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud poziva na svoje zaključke date u svojim ranijim odlukama u kojim se bavio sličnim pravnim pitanjima (vidi inter alia AP-2275/10, od 24. rujna 2014. godine, AP-4227/10, od 23. prosinca 2013. godine, AP-2286/11, od 18. studenoga 2014. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba). Dakle, u konkretnom predmetu sudovi su donijeli odluke na osnovu relevantnih odredbi na način koji je upravo Ustavni sud podržao u svojoj ranijoj praksi.

50. Nadalje, imajući u vidu navode apelanata o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, odnosno da su redoviti sudovi izašli van nadležnosti i raspravljali o rješenju od 5. prosinca 2006. godine, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u pobijanim odlukama opisali tok postupka, odnosno način i razlog donošenja rješenja kojim je apelantima naređeno da stan predaju u posjed Fatimi Muratović. Nadalje, Vrhovni sud je ispitao navode apelanata, koje na identičan način ponavljaju u apelaciji, te je jasno naveo da je rješenje od 30. travnja 2013. godine, doneseno zbog propusta nadležnog organa (u rješenju od 5. prosinca 2006. godine) da odluči i o vraćanju stana u posjed Fatimi Muratović, te je doneseno u postupku izvršenja rješenja od 5. prosinca 2006. godine i isto najviše odgovara „dopunskom rješenju“. Vrhovni sud je također naveo da su apelanti učestvovali u postupku koji je prethodio donošenju pobijanih odluka, a činjenicu da nisu učestvovali u postupku kada je doneseno pravosnažno rješenje od 5. prosinca 2006. godine, ne mogu sa uspjehom isticati u ovom postupku, već su apelanti ovo trebali isticati u vezi sa tim postupkom. Nadalje, sudovi u upravnom sporu su primjenom relevantnih propisa naveli zašto nije od uticaja za rješavanje konkretne stvari činjenica da su apelanti „vlasnici stana“, imajući u vidu činjenicu kada su stekli to svojstvo, što je suprotno odredbi članka 16. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje, što proizilazi iz odluka donesenih u parničnom postupku, da je sada ova činjenica (o vlasništvu apelanata na predmetnom stanu) „promijenjena“ pravosnažnom i konačnom sudskom odlukom, odnosno utvrđeno je da su ugovori o korištenju stana, kao i ugovor o kupoprodaji stana, koji su zaključili apelanti, apsolutno ništavi te da je naloženo da se sukladno utvrđenim izvrše promjene u zemljišnim knjigama, iz čega jasno proizilazi da apelanti više nisu vlasnici stana. Stoga u pobijanim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda Ustavni sud ne može da pronađe bilo kakvu proizvoljnost ili bilo šta drugo što bi dovelo u pitanje odnosno navelo na zaključak o povredi standarda prava na pravično suđenje.

51. Zbog svega navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. U vezi sa pravom na imovinu

52. Imajući u vidu navode apelanata u apelaciji - da im je povrijeđeno pravo na imovinu, jer su vlasnici stana na osnovu ugovora o otkupu koji su zaključili, Ustavni sud ukazuje da su ovi navodi postojali u momentu podnošenja apelacije, ali je u međuvremenu došlo do novih okolnosti pred redovitim sudom, koji ove navode pobijaju. Naime, kako je u međuvremenu, od podnošenja apelacije do donošenja odluke Ustavnog suda, Fatima Muratović uspjela pred redovitim sudom „osporiti pravo vlasništva apelanata“, odnosno ona je uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se utvrdi ništavost ugovora koji su zaključili apelanti na predmetnom stanu (ugovor o korištenju stana i ugovor o kupoprodaji stana), te da se ponište osnovi svojinskih prava apelanata i u zemljišnim knjigama izbrišu prava apelanata na predmetnom stanu, Ustavni sud nalazi da su u okolnostima konkretnog slučaja navodi o povredi prava apelanta na imovinu nutemeljeni, jer je apelantima pravo vlasništva na stanu uspješno pobijano od strane Fatime Muratović pred redovitim sudom u parničnom postupku.

U vezi sa pravom na dom

29. Apelanti su u apelaciji istakli da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Također, povredu prava ovog prava apelanti su dovodili u vezi sa navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno navodima da se iz doma iseljavaju vlasnici stana. Kako je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio navode u vezi sa pravom na pravično suđenje i zaključio da su isti neutemeljeni, odnosno da je pobijana odluka donijeta uz jasno obrazloženje i primjenom materijalnog prava koje nije proizvoljno, zatim kako je već utvrđeno, apelantima je u međuvremenu u paričnom postupku pobijan osnov korištenja stana, kao i pravo vlasništva na stanu, te Ustavni sud nalazi da su i navodi o povredi prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja neutemeljeni.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada su sudovi pri donošenju svoje odluke, dali jasna i valjana obrazloženja, pozivom na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava koja nisu proizvoljna te uz ispunjavanje svih zahtjeva pravičnog suđenja.

31. Ne postoji ni povreda prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju apelanata kada se apelanti pozivaju na ovo pravo u svojstvu „vlasnika stana“, što je u međuvremenu izmijenjeno u postupku pred redovitim sudovima, odnosno kada je Fatima Muratović, nakon donošenja pobijanih presuda, uspjela pred redovitim sudom u parničnom postupku osporiti apelantima pravo vlasništva na predmetnom stanu.

32. Ne postoji povreda prava na dom u situaciji kada su apelanti iseljeni iz stana na osnovu odluke koja je donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava i uz jasno obrazloženje, te kada je naknadno utvrđen ništavim i osnov po kojem su apelanti koristili predmetni stan kao dom.

33. Na osnovu članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4896/14 (F. i A. P.) | Sudska praksa | Aktio