Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-149/17 (ŠPD "Unsko-sanske šume" d.o.o. Bosanska Krupa)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-149/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-149/17, rješavajući apelaciju ŠPD "Unsko-sanske šume" d.o.o. Bosanska Krupa, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ŠPD "Unsko-sanske šume" d.o.o. Bosanska Krupa protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 1 Ps 003582 14 Rev od 1. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ŠPD "Unsko-sanske šume" d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 1 Ps 003582 14 Rev od 1. novembra 2016. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "odgodio izvršenje Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-1-Ps-08-000 002 od 23. oktobra 2009. godine" do donošenja odluke o apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je revizija tuženog („ADF“ Drvar), te je preinačena Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Ps 000601 10 Pž od 23. februara 2012. godine i potvrđena Presuda Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Drvaru broj 068-1-Ps-08-000 002 od 23. oktobra 2009. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu naknadi materijalnu štetu u ukupnom iznosu od 93.271,41 KM, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i obavezan apelant da mu na ime manje plaćenih računa (pobliže navedeni u izreci prvostepene presude) isplati iznos od 28.557,83 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da su apelant i tuženi bili u poslovnoj saradnji i da su imali zaključene ugovore o uslugama sječe i izvoza drvnih sortimenata od 17. avgusta 2004. godine i 28. septembra 2004. godine. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 7. ugovora od 17. avgusta 2004. godine određeno da će se obustavljena kaucija isplatiti na osnovu zapisnika komisije preduzeća o uredno završenim radovima, a da se kaucija neće isplatiti u slučaju narušenog šumskog reda, ako se ne čuva šumski podmladak ili jednostrano raskine ugovor. Takođe je zaključeno da apelant, tokom postupka, nije dokazao, u smislu odredbe člana 123., a u vezi člana 126. Zakona o parničnom postupku, da je pretrpio štetu, kao posljedicu neurednog izvršenja preuzetih ugovornih obaveza. Na osnovu nalaza vještaka finansijske struke je utvrđeno da je apelant platio tuženom svaki ispostavljeni račun, što upućuje da je tuženi obavio posao kako je bilo i ugovoreno, ali je apelant zadržao kauciju u iznosu od 15%. Dalje je navedeno da apelant nije dokazao da je tuženi u toku izvršavanja ugovornih obaveza narušio šumski red, oštetio ili uništio šumski podmladak, niti da je došlo do jednostranog raskida ugovora. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan prigovor tuženog da potraživanje zadržane kaucije nije dospjelo na naplatu jer komisija apelanta nije sačinila zapisnik u smislu ugovorene odredbe člana 7. ugovora od 17. avgusta 2004. godine i da zastarni rok nije ni počeo teći. Polazeći od odredbe član 7. ugovora, te imajući u vidu da je apelant za izvršene usluge tuženom platio dug po računima koje je umanjio za iznos od 15% kaucije, a da o obustavljanju kaucije nije sačinio zapisnik o uredno ili eventualno neuredno završenim radovima, niti je tokom postupka dokazao da su postojale okolnosti zbog kojih bi mogao osnovano zadržati kauciju, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se apelant na taj način neosnovano obogatio u smislu odredaba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da se, stoga, u konkretnom slučaju ima primijeniti petogodišnji zastarni rok iz člana 371. ZOO, a ne zastarni rok iz člana 374. ZOO, kako je to pogrešno zaključio drugostepeni sud.
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje petogodišnji rok zastarjelosti potraživanja iz člana 371. ZOO-a (tj. opšti rok zastarjelosti), a ne trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 374. ZOO-a (koji se odnosi na međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne odredbe ZOO-a u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman