Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2321/16 („Energoinvest“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2321/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2321/16, rješavajući apelaciju „Energoinvest“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Energoinvest“ d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 914574 15 Rev od 8.

marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Energoinvest“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 914574 15 Rev od 8. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tuženi (stambena zadruga „Željezničar“ Sarajevo) preda u posjed novoizgrađeni trosoban stan u Sarajevu na lokalitetu Velešići, ili na nekom drugom lokalitetu, po strukturi troiposoban, a da se u slučaju neizvršenja ugovorene obaveze isti obaveže apelantu platiti određeni novčani iznos, kao tržišnu protuvrijednost stana.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da konkretni spor proizlazi iz ugovora o udruživanju sredstava za finansiranje i izgradnju stanova zaključen 3. septembra 1991. godine između parničnih stranaka kojim se tuženi obavezao izgraditi troiposoban stan na lokalitetu Velešići (bliže opisan u osporenoj odluci), dakle konkretno određen stan. Nadalje je navedeno da nije sporno da tuženi nije predao apelantu u posjed predmetni stan zbog ratnih događanja za koji nije odgovorna ni jedna ugovorna strana i zbog kojih stambeni objekat u kojem se stan trebao nalaziti nije ni izgrađen, niti je zgrada poslije rata nastavljena sa gradnjom pa je ugovorna obaveza tuženog da izgradi i preda stan tužitelju prestala (gasi se) na temelju člana 137. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je istakao da apelantova tvrdnja da je tuženi u mogućnosti ispuniti svoju obavezu izgradnjom, odnosno predajom odgovarajućeg stana na drugoj lokaciji, po ocjeni Vrhovnog suda je neosnovana. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da predmetno ispunjenje u smislu člana 307. ZOO-a sastoji se u izvršenju onoga što čini sadržinu obaveze (konkretno izgraditi i predati apelantu konkretni - ugovoreni stan u određenom objektu na lokalitetu Velešići) pa niti je dužnik može ispuniti nečim drugim, niti povjerilac može zahtijevati nešto drugo. Po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su primjenom navedene odredbe pravilno zaključili da uslijed nemogućnosti ispunjenja ugovorne obaveze apelant ne može zahtijevati predaju stana na nekom drugom lokalitetu, niti novčanu protuvrijednost u visini tržišne vrijednosti stana. Vrhovni sud je konstatovao da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su kod nesporne činjenice, da je apelant za izgradnju stana uplatio ugovoreni iznos u YU dinarima, zauzeli stav da je apelant u skladu sa odredbom člana 137. stav 1. ZOO-a jedino mogao biti vraćen taj uplaćeni iznos, preračunat u važeću valutu. Kako apelant svojim tužbenim zahtjevom nije potraživao povrat uplaćenog novca, niti je predložio finansijsko vještačenje na osnovu kojeg bi se utvrdila visina protuvrijednost sredstava koja su ranije uplaćena u YU dinarima, to po ocjeni Vrhovnog suda nije bilo uslova za udovoljavanje zahtjevu da u slučaju neizvršenja ugovorne obaveze tuženi isplati apelantu tržišnu vrijednost ugovorenog stana u određenom novčanom iznosu. Vrhovni sud je ukazao da bi apelantovo pravo da traži naknadu u novcu - u visini tržišne vrijednosti stana moglo proizlaziti samo iz činjenice da je tuženi bio dužan predati stan, ali da tu obavezu ne može ispuniti iz razloga za koji je odgovoran. Kako je u konkretnom sporu utvrđeno da je ispunjenje obaveze jedne strane (tuženog) postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, Vrhovni sud je konstatovao da apelantu ne pripada pravo tražiti naknadu u novcu, u visini tržišne vrijednosti stana, već samo može zahtijevati vraćanje datog po pravilima o vraćanja stečenog bez osnova.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, na način da su u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom, nadležni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2321/16 („Energoinvest“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio