Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2327/16 (Ž. M.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Zakup
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2327/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2327/16, rješavajući apelaciju Željka Mičića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Mičić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 066743 15 Gž od 15. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Mičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Slavica Ristić, advokat iz Brčkog, podnio je 1. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 066743 15 Gž od 15. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni poslovni prostor (bliže opisan u izreci prvostepene presude), te je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga po osnovu neplaćene zakupnine.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da su tužitelj i apelant 26. juna 2006. godine zaključili Ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora, da je ugovor zaključen na rok od pet godina počev od dana uvođenja u posjed i da je apelant uveden u posjed poslovnog prostora 18. januara 2008. godine. Nadalje, da je 18. januara 2013. godine zakupni odnos prestao, a da apelant nije tužitelju (koji je vlasnik prostora) poslovni prostor predao u posjed i slobodno raspolaganje, zatim da mu na ime zakupnine za period kada je trajao zakupni odnos nije isplatio određeni novčani iznos, te da je tužitelj tražio predaju u posjed spornog poslovnog prostora s obzirom da zakupni odnos nije produžen. Apelacioni sud je konstatovao da je za navedene činjenice prvostepeni sud našao da ukazuju na osnovanost tužiteljevog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, jer nije došlo do prešutnog obnavljanja zakupa prema odredaba člana 596. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) niti je zaključen novi ugovor-aneks, kao i na osnovanost zahtjeva za isplatu neplaćenog iznosa zakupnine (člana 567. ZOO-a), koji iznos duga apelant nije osporio. Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud dokaze provedene u postupku cijenio kako mu to nalaže odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH i da je zaključak o visini apelantovog duga zbog neplaćene zakupnine donio ne samo na osnovu analitičke kartice (koju apelant prema obrazloženju prvostepene presude nije osporio) koja inače glasi na „ORIS" d.o.o. Željko Mičić (apelant), nego i na osnovu iskaza apelanta kao stranke. Također je navedeno, da je činjenicu uvođenja u posjed prvostepeni sud utvrdio cijeneći zapisnik o uvođenju u posjed (kao dokaz) od 18. januara 2008. godine, koji je i po ocjeni Apelacionog suda pouzdan i dovoljan dokaz o toj činjenici, jer je potpisan od zakupca-apelanta i članova Komisije koja je sporni poslovni prostor predala apelantu. Apelacioni sud je konstatovao da je apelant zakupac po Ugovoru o zakupu poslovnog prostora koji je zaključen 26. juna 2006. godine i saglasno ugovornim odredbama i pozitivnim propisima nakon prestanka zakupa, protekom vremena na koji je ugovor zaključen, kada nije došlo do produženja ugovora da je bio dužan poslovni prostor predati u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju (zakupodavcu) kao vlasniku i platiti neplaćeni iznos zakupnine. Apelacioni sud je naglasio da na navedene obaveze apelanta je bez uticaja činjenica da se u analitičkoj kartici tužitelja vodio „ORIS" d.o.o. Mičić Željko (apelant ima registrovanu firmu d.o.o. ,,ORIS“ i za njenu registrovanu djelatnost je koristio zakupljeni poslovni prostor, kako je to navedeno u apelantovom odgovoru na tužbu). Nadalje, Apelacioni sud je ukazao da u skladu sa odredbom člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku sud po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, na šta je faktički apelant ukazao u prvostepenom postupku i na šta ukazuje i u žalbi. Apelacioni sud je u pogledu konkretnog prigovora apelanta zaključio, da kod toga da je zahtjev za predaju u posjed tužitelj postavio zbog činjenice da je Ugovor o zakupu zaključen sa apelantom prestao (protekom vremena na koji je zaključen), da je onda nadležan sud da o konkretnom zahtjevu tužitelja odlučuje i da je apelant u obavezi (koji je poslovni prostor koristio za djelatnost d.o.o. ,,ORIS“ Brčko) da vrati prostor u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju kao vlasniku, kako je to očigledno ocijenio i prvostepeni sud.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant obrazlaže, u suštini, na način da je Apelacioni sud svoju odluku zasnovao na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanje i proizvoljnoj ocjeni dokaza i da je na osnovu takve ocjene postupio u svemu u suprotnosti sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, a i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2327/16 (Ž. M.) | Sudska praksa | Aktio