Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1857/14 (S. Ć.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1857/14

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1857/14, rješavajući apelaciju Sanele Ćatović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudija Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanele Ćatović podnesena protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 010689 13 Gž od 17. februara 2014. godine i S1 3P 010689 12 P od 16. oktobra 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanela Ćatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 010689 13 Gž od 17. februara 2014. godine i S1 3P 010689 12 P od 16. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Radio-televizije Bosne i Hercegovine zatraženo je 8. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 14. decembra 2016. godine, a Radio-televizija Bosne i Hercegovine 15. decembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 3P 010689 12 P od 16. oktobra 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji je podnijela protiv Bosne i Hercegovine – Radio-televizije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) za utvrđenje da je apelantica prvi put zasnovala radni odnos na određeno vrijeme po Ugovoru o radu broj 106-41110-19/10 od 1. januara 2010. godine, da je taj ugovor obnavljan sve do 6. juna 2012. godine, bez prekida propisanog Zakonom, pa se Ugovor o radu broj 4110-9/462 od 6. juna 2012. godine zaključen između apelantice i tužene smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Istom presudom odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev da se naloži tuženoj da apelanticu vrati na rad i rasporedi je na radno mjesto šminker-frizer ili drugo radno mjesto za koje ispunjava uvjete školske spreme i da joj tužena na ime izgubljene zarade isplati određeni iznos za određeni period.

6. Sud BiH je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tužene u periodu od 1. januara 2010. godine do 7. jula 2012. godine sa prekidom od pet dana, i to u periodu od 1. do 6. januara 2012. godine. Dalje je naveo da je apelantica primljena u radni odnos na određeno vrijeme bez objavljivanja javnog oglasa zbog hitnosti obavljanja poslova. Tako zasnovan radni odnos je produžavan zaključivanjem novih ugovora o radu na određeno vrijeme. Sud BiH se pozvao na odredbe člana 8. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu u institucijama BiH), kojima je propisan način prijema u radni odnos putem javnog oglasa, navodeći da je stavom 2. iste zakonske odredbe propisano da se, na osnovu odluke poslodavca o potrebi prijema u radni odnos, raspisuje javni oglas koji se objavljuje najmanje u jednom dnevnom listu koji se distribuira na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Izuzetak od obaveze raspisivanja javnog oglasa kod zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme propisan je odredbom člana 9. stav 1. tačka c) navedenog Zakona u kojoj je navedeno da se javni oglas ne raspisuje u slučaju prijema u radni odnos zaposlenika na određeno vrijeme do tri mjeseca, kada zbog hitnosti obavljanja posla, iznenadnog povećanja obima posla i iznenadnog odsustva zaposlenika, nije moguće blagovremeno provesti javni oglas. Stoga, ukoliko istekom roka od tri mjeseca ostane potreba za angažiranjem zaposlenika na određeno vrijeme, daljnji postupak nema karakter hitnosti i poslodavac je obavezan da za daljnje angažiranje zaposlenika na određeno vrijeme provede proceduru prijema u radni odnos propisanu zakonom. Također je Sud BiH ukazao i na odredbe člana 16. stav 4. citiranog zakona kojima je propisano da, ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Međutim, po ocjeni Suda BiH, za odluku o preobražaju radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme relevantne su odredbe koje reguliraju način zasnivanja radnog odnosa i dužinu trajanja radnog odnosa.

7. Slijedom navedenog, Sud BiH je istakao da činjenica da je apelantica, i nakon isteka tri mjeseca, na koji period je zaključen prvi ugovor o radu (od 1. januara 2010. godine), zaključivala sa tuženom nove ugovore na određeno vrijeme ne može biti osnov za pretvaranje njenog radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, jer njen radni odnos nije uspostavljen u postupku javnog oglašavanja, pa time nije zasnovan na zakonu. Samo zakonito zasnovan radni odnos na određeno vrijeme, uz druge uvjete propisane zakonom, može se pretvoriti u radni odnos na neodređeno vrijeme. Apelanticin radni staž, po isteku prvog ugovora o radu zaključenog 1. januara 2010. godine, kasnije je u potpunosti ostvaren protivno odredbi člana 9. stav 1. tačka c) Zakona o radu u institucijama BiH. Sud BiH je naveo da je tužena istekom roka od tri mjeseca bila obavezna (pod uvjetom da je ostala potreba za angažiranjem apelantice na određeno vrijeme) provesti proceduru prijema apelantice u radni odnos propisanu zakonom, jer daljnji postupak nema karakter hitnosti. U protivnom, pretvaranjem radnog odnosa apelantice zasnovanog na određeno vrijeme bez javnog oglasa u radni odnos na neodređeno vrijeme bila bi izvršena legalizacija radnog odnosa zasnovanog samo na činjenici da je poslodavac favorizirao apelanticu u odnosu na sva lica koja bi se prijavila na javni oglas i omogućio joj da izbjegne konkurenciju drugih kandidata. U tom smislu je Sud BiH naveo da samo apelanticino pozivanje na odredbu člana 17. stav 1. tačka g) Zakona o radu u institucijama BiH nije dovoljan razlog da tužbeni zahtjev učini osnovanim. Slijedom navedenog je zaključeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za pretvaranje radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme zbog čega apelantici ne pripadaju ni utužena prava iz radnog odnosa.

8. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 010689 13 Gž od 17. februara 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

9. U obrazloženju presude drugostepeni sud je istakao da su prilikom donošenja odluka o konkretnim pravima iz radnog odnosa poslodavci dužni da striktno primjenjuju zakonske odredbe kojim su regulirani izuzeci od generalnih pravila o određenom institutu. Tačno je da direktor tužene može bez raspisivanja oglasa primiti zaposlenika na određeno vrijeme do tri mjeseca u određenim slučajevima. Međutim, po ocjeni drugostepenog suda, to se može učiniti samo jednom u odnosu na određenog zaposlenika, i to na vrijeme do tri mjeseca ako su ispunjene i ostale nužne zakonske pretpostavke. Opravdan razlog za ovaj izuzetak može biti naprimjer hitna intervencija poslodavca u slučaju kada bi se provođenje redovnog postupka zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme negativno odrazilo na proces rada. U okolnostima konkretnog predmeta drugostepeni sud je istakao da broj zaključenih ugovora na određeno vrijeme od po tri mjeseca upućuje na zaključak da nije bilo uvjeta za primjenu izuzetka iz odredbe člana 9. stav 1. tačka c) Zakona o radu u institucijama BiH. Po shvatanju drugostepenog suda, ne postoji pravni osnov koji bi opravdao postupak tužene da zaključi sa apelanticom 10 uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme od po tri mjeseca bez oglašavanja, te omogućavanja i drugim zainteresiranim licima da podnesu prijave na to radno mjesto. Očito je da je prilikom zaključenja ovih ugovora o radu bez javnog oglašavanja tužena neopravdano favorizirala apelanticu, čime je povrijedila važeće principe zakonitosti, javnosti, stručnosti i profesionalne osposobljenosti. Zbog propusta oglašavanja, tužena je onemogućila druge da podnesu prijave kako bi zaista mogla izabrati najstručnijeg i profesionalno najsposobnijeg zaposlenika. U takvim okolnostima drugostepeni sud je naveo da ne postoje zakonske pretpostavke da se radni odnos apelantice na određeno vrijeme pretvori u radni odnos na neodređeno vrijeme. Dalje je naveo da nisu ispunjeni ni uvjeti iz člana 16. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme: obavljanje vanrednih, privremenih ili povremenih poslova ili poslova čiji se obim privremeno i nepredviđeno povećao a koji nisu trajnijeg karaktera, kao i radi zamjene odsutnog zaposlenika dok traju potrebe za obavljanjem tih poslova, odnosno do povratka odsutnog zaposlenika, a najduže dvije godine. U tom smislu je drugostepeni sud konstatirao da je logično da je za ovaj način prijema u radni odnos nužno prethodno raspisati javni oglas i provesti postupak za izbor kandidata na način propisan članom 8. navedenog zakona, što je u konkretnom slučaju izostalo. Na kraju je Sud BiH naveo da ni u jednom od priloženih rješenja poslodavca nije naveden razlog zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme, niti da je provedena propisana zakonska procedura za izbor kandidata. U okolnostima kada je radni odnos na određeno vrijeme uspostavljen bez javnog oglašavanja i provedene zakonske procedure o izboru kandidata ne postoje nužne pretpostavke za primjenu odredaba člana 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Odluke redovnih sudova su, prema apelanticinom mišljenju, nepravilne i nisu zasnovane na zakonu. Shodno tome, apelantica navodi da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 9. tačka c) istog zakona. U tom smislu je zaključivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme uzastopno više od dvije godine njen radni odnos iz određenog pretvoren u radni odnos na neodređeno vrijeme u skladu sa članom 16. navedenog zakona, te da za takvo utvrđenje nije bilo nužno prethodno raspisivanje javnog oglasa. b)Odgovor na apelaciju

11. Sud BiH je naveo da je dosljedno primijenio pozitivnepropise Bosne i Hercegovine koji su relevantni za odlučivanje o ostvarivanju zakonskih pretpostavki za pretvaranje apelanticinog radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. Stoga je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana s obzirom na to da nisu povrijeđena prava na koja je apelantica ukazala u apelaciji.

12. Tužena je navela da su osporene odluke jasno određene po utvrđenom činjeničnom stanju na osnovu kojeg je pravilno primijenjen i materijalni zakon. U navedenim presudama je jasno dato obrazloženje i sasvim je jasno da apelantica nije imala pravo na zasnivanje radnog odnosa na način kako je to ona tražila. Predložila je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

13. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05 i 48/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

(1) Odluku o potrebi prijema u radni odnos zaposlenika donosi poslodavac.

(2) Na osnovu odluke iz stava 1. ovoga člana, raspisuje se javni oglas koji se objavljuje najmanje u jednom visokotiražnom dnevnom listu koji se distribuira na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

[...] Član 9.

(1) Javni oglas ne raspisuje se za:

[…]

c) prijem u radni odnos zaposlenika na određeno vrijeme do tri mjeseca, kada zbog hitnosti obavljanja poslova nije moguće blagovremeno provesti javni oglas;

[…] Član 16.

[…] (3) Za obavljanje vanrednih, privremenih ili povremenih poslova ili poslova čiji se obim privremeno i nepredviđeno povećao, a koji nisu trajnijeg karaktera, kao i radi zamjene duže vrijeme odsutnog zaposlenika, može se zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme dok traju potrebe za obavljanjem tih poslova, odnosno do povratka odsutnog zaposlenika, a najduže dvije godine.

(4) Ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju konačna odluka je presuda Suda BiH od 17. februara 2014. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantici 25. februara 2014. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2014. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog načina na koji su sudovi primijenili materijalno pravo.

22. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog sudskog spora apelanticin zahtjev za pretvaranje njenog radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, te, posljedično tome, zahtjev da joj se priznaju prava iz radnog odnosa (vraćanje na rad i isplata plaća). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdili da je nesporno da je tužena prvobitno primila apelanticu u radni odnos na određeno vrijeme bez objavljivanja javnog oglasa zbog hitnosti obavljanja poslova. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužena, istekom trajanja prvobitno zaključenog ugovora (na tri mjeseca) sa apelanticom, bila obavezna provesti proceduru propisanu odredbama člana 8. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH (raspisivanje javnog konkursa). Pošto je tužena sa apelanticom zaključila 10 uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme protivno navedenim zakonskim odredbama, redovni sudovi su zaključili da njen radni odnos na određeno vrijeme nije uspostavljen na zakonu, zbog čega nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH. Imajući u vidu navedeno, a suprotno apelanticinim navodima, redovni sudovi su, po mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge zasnovane na citiranim odredbama Zakona o radu u institucijama BiH. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava na njenu štetu, odnosno da obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

26. U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje tog prava, u suštini, veže za navode o kršenju prava na pravično suđenje u pogledu načina na koji su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari primijenili materijalno pravo. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio svoje odluke uz pozivanje na relevantne propise materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

28. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1857/14 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio