Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4967/16 (M. Š., D. Š., M. Š., O. Š. i D. Š.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4967/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4967/16, rješavajući apelaciju Mirka Šobote i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mirko Šobot, Darko Šobot, Milorad Šobot, Ostoja Šobot i Draginja Šušnjar protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 022358 15 Rev od 17. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Šobot, Darko Šobot, Milorad Šobot, Ostoja Šobot i Draginja Šušnjar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnijeli su 23. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 022358 15 Rev od 17. novembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbačena je tužba apelanata kojom su tražili da se utvrdi da ugovor o darovanju od 10. novembra 2004. godine (kojim je tuženi R.V. kao darodavac tuženoj R.V. kao daroprimcu, prenio u vlasništvo nekretnine i pokretne stvari) gubi pravno dejstvo koliko je potrebno za ispunjenje potraživanja apelanata u visini od 15.720,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. U toku postupka je utvrđeno da su tuženi 10. novembra 2004. godine zaključili ugovor o poklonu, kojim ugovorom je tuženi R.V. poklonio tuženoj R.V. (kćerki) svoje nekretnine upisane u p.l. broj: 339 k.o. Trošelji, na kojim je izgrađena porodična kuća i gospodarski objekti sa farmom, kao i pokretne stvari navedene u tužbi. Polazeći od činjenice da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 26. maja 2011. godine, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 281. i 285. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pravilno odbacili kao neblagovremenu tužbu apelanata. Vrhovni sud je ukazao da se tužba za pobijanje, u skladu sa odredbom člana 285. ZOO-a, može podići u roku od jedne godine za raspolaganja iz člana 281. stav 1. ZOO-a (teretno raspolaganje), a za ostale slučajeve (besplatna raspolaganja) u roku od tri godine, s tim da se rok računa od dana kada je preduzeta radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti radnju koja se propušta. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tuženi R.V. otuđio svoju imovinu (nekretnine i pokretne stvari) poklonivši ih tuženoj R.V. ugovorom od 10. novembra 2004. godine, a da je tužba za pobijanje te pravne radnje podnesena 26. maja 2011. godine, dakle, po proteku rokova iz člana 285. ZOO-a. Tvrdnja apelanata da se rok iz člana 285. ZOO-a ima računati od 26. januara 2011. godine, kao dana kada je usvojen njihov prijedlog za izvršenje radi namirenja po pravosnažnoj i izvršnoj sudskoj odluci, jer su tada saznali za radnju dužnika, nije osnovana. Naime, odredba člana 285. ZOO-a imperativnog je karaktera i određuje da se rok ima računati od dana kada je preduzeta radnja koja se pobija, tako da momenat saznanja vjerovnika o tome da je preduzeta radnja kojom se otežava ili onemogućava njegovo namirenje, bez uticaja je na računanje roka za blagovremeno podnošenje tužbe. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci osporene odluke.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji, iz apelacionih navoda, proizilazi da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4967/16 (M. Š., D. Š., M. Š., O. Š. i D. Š.) | Sudska praksa | Aktio