Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2367/16 (F. A.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2367/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2367/16, rješavajući apelaciju Fadile Ajetović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fadila Ajetović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004106 14 Uvp od 17. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadila Ajetović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Petar Bibić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 4. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 004106 14 Uvp od 17. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude kojom je, između ostalog, odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta. Navedenim prvostepenim upravnim aktom je odbačen apelantičin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana (iz razloga što u istoj upravnoj stvari postoji pravosnažna odluka prvostepenog upravnog organa).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je apelantičin suprug kao nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, koji zahtjev je odbačen zaključkom prvostepenog organa od 25. aprila 2006. godine. Nadalje je navedeno da je taj zaključak postao pravosnažan jer je žalba koju je izjavio njegov tadašnji punomoćnik odbačena kao neuredna, zaključkom istog organa od 25. oktobra 2006. godine, a koji je lično uručen navedenom punomoćniku 21. novembra 2006. godine. Također je navedeno da u spisu nema dokaza da je dalje vođen postupak, a ni upravni spor, pa da je pravilno zaključeno da je predmetni postupak pravosnažno okončan. Vrhovni sud je konstatovao da je zahtjev za povrat, odnosno za nastavljanje postupka apelantica podnijela 4. februara 2013. godine, navodeći da je njen suprug umro 29. novembra 2010. godine, zbog čega ona kao sunosilac stanarskog prava zahtjeva nastavak postupka za povrat i predaju predmetnog stana u posjed. Vrhovni sud je istakao da prema navedenom nije sporno da apelantica zahtjev podnosi nakon okončanja postupka, koji je za povrat predmetnog stana podnio njen suprug. S obzirom da je taj postupak okončan za života njenog supruga, Vrhovni sud je naveo da nema mogućnosti za nastavak tog postupka od strane apelantice, ali se predmetni zahtjev može smatrati zahtjevom za povrat stana u posjed, a s obzirom na cilj (povrat i predaja stana u posjed) njegovog podnošenja. Vrhovni sud je naglasio da u toj situaciji zahtjev treba posmatrati, odnosno njegovu osnovanost cijeniti prije svega sa aspekta ispunjenosti uslova za podnošenje takvih zahtjeva propisanih u odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer je podnošenje zahtjeva za povrat stana ograničeno rokom propisanim u odredbama člana 19. tog zakona, prema kojima je krajnji rok za podnošenje zahtjeva 19. april 2000. godine. Vrhovni sud je konstatovao da, s obzirom da je prema stanju spisa nesporno da je apelantica zahtjev podnijela 4. februara 2013. godine, proizlazi da je zahtjev podnesen po isteku tog roka tj. neblagovremeno. Vrhovni sud je naglasio da su to i razlozi zbog kojih je apelantičin zahtjev trebalo odbaciti, kako je to i učinjeno prvostepenim upravnim aktom, te da stoga ne stoje razlozi prvostepenog organa da se nisu bili ispunjeni uslovi za ponovno pokretanje i vođenje postupka jer je postupak pravosnažno okončan po zahtjevu apelantičinog supruga.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su donošenjem osporene odluke, kao i nižestepenih odluka apelantici povrijeđena navedena prava. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, dom i prepisku i povredu člana II/5. Ustava BiH u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma), ali je i te navode obrazložila istim tvrdnjama kao i povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2367/16 (F. A.) | Sudska praksa | Aktio