Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4645/16 (M. M.)
Odluka donesena 15. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4645/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4645/16, rješavajući apelaciju Milke Maglov, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milka Maglov protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011138 14 Uvp od 22. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Maglov (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 7. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 011138 14 Uvp od 22. septembra 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 20. juna 2014. godine, podnesen od strane zainteresovanih lica V.D. i M.D., te je navedena presuda Okružnog suda preinačena tako što je odbijena kao neosnovana apelantičina tužba podnesena protiv akta tuženog Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15.02-364-420/12 od 23. novembra 2012. godine, u predmetu ponavljanja postupka izdavanja urbanističke saglasnosti. Tim aktom Ministarstva je odbijena žalba apelantice podnesena protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-364-2959/00 od 25. septembra 2012. godine, kojim je u tački 1. dispozitiva poništeno rješenje broj 03-364-2959/00 od 28. novembra 2000. godine, dok je tačkom 2. dispozitiva odbijen zahtjev apelantice za izdavanje urbanističke saglasnosti za dogradnju i nadogradnju sprata i mansarde stambeno-prizemnog objekta u Ulici Talijanskog bataljona Mateoti broj 1 u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), na zemljištu k.č. broj 442 k.o. Banjaluka 8 (novi premjer), a što odgovara dijelu k.č. broj 36/105 i 106/151 k.o. Banjaluka (stari premjer). Vrhovni sud je naveo da apelantica u tužbi nije osporavala činjenično utvrđenje da u konkretnom slučaju nema uslova za izdavanje tražene urbanističke saglasnosti, niti je pružila dokaze kojima bi dovela u sumnju takvo činjenično utvrđenje. Vrhovni sud je naveo da apelantica nije osporila navode iz obrazloženja osporenog akta Ministarstva (koji se odnose na utvđenje da su apelantica i S.I. u vrijeme podnošenja zahtjeva i donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti bile zemljišnoknjižni suvlasnici na predmetnim nepokretnostima), te navode da apelantica kao investitor nije u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti pribavila potrebnu suglasnost tadašnjeg suvlasnika nepokretnosti S.I. u smislu odredaba člana 71. stav 1. e) Zakona o uređenju prostora (kojima je propisano da urbanistička saglasnost sadrži, između ostalog, eventualne obaveze u odnosu na susjede i prava drugih lica). S obzirom na to, te budući da se zainteresovana lica, kao suvlasnici po osnovu kupovine suvlasničkog dijela S.I., protive izdatoj saglasnosti i odobrenoj izgradnji, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan pravni stav nižestepenog suda u pobijanoj presudi da osporeni akt Ministarstva nije pravilan. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud je izgubio iz vida, a što proizlazi iz stanja spisa, da prema situacionom planu od 6. novembra 2000. godine, koji je sastavni dio rješenja o urbanističkoj saglasnosti od 28. novembra 2000. godine, predmetni objekat nije u obuhvatu Regulacionog plana u momentu donošenja urbanističko-tehničke dokumentacije od strane nadležnog organa. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je, prema stanju predmetnog spisa, Regulacioni plan donesen 2008. godine, što znači da nije bio na snazi u vrijeme izdavanja urbanističke saglasnosti. Vrhovni sud je ukazao da apelantica nije vršila dogradnju i nadogradnju sprata i mansarde stambenog prizemnog objekta kako je navedeno u urbanističkoj saglasnosti, već je srušila dio objekta koji je kupila i izgradila novi objekat, tako da nije ni postupila u skladu sa izdatom urbanističkom saglasnošću. Iz razloga što nije bilo osnova za izdavanje zahtijevane urbanističke saglasnosti, Vrhovni sud je zaključio da pravilna odluka tuženog organa iz osporenog akta, slijedom čega je odlučio kao u izreci presude.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman