Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4768/16 (J. H.)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Apelacija preuranjena
  • Lišavanje slobode
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4768/16

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4768/16, rješavajući apelaciju Jasmine Horo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Horo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 027412 16 Kv 4 od 13. decembra 2016. godine i 09 0 K 027412 16 Kpp 20 od 9.

decembra 2016. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, član 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmine Horo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 027412 16 Kv 4 od 13. decembra 2016. godine i 09 0 K 027412 16 Kpp 20 od 9. decembra 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmina Horo (u daljnjem tekstu: apelantica), u pritvoru u vrijeme podnošenja apelacije, koju zastupa Sadik Hota, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 K 027412 16 Kv 4 od 13. decembra 2016. godine i 09 0 K 027412 16 Kpp 20 od 9. decembra 2016. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se „[a]pelantica odmah ima pustiti na slobodu“. Apelantica je 19. i 22. decembra 2016. godine dopunila apelaciju dostavljanjem određene dokumentacije. Apelantica je, također, 31. januara 2017. godine dostavila dopunu apelacije. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo je 29. decembra 2016. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 5. januara 2017. godine.

4. Ustavni sud je dopisom od 11. januara 2017. godine zatražio od Kantonalnog suda da po prijemu tog dopisa dostavi informaciju da li se apelantica još uvijek nalazi u pritvoru i po kojem osnovu. Kantonalni sud je 19. januara 2017. godine obavijestio Ustavni sud da se apelantica još uvijek nalazi u pritvoru.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je Tužilaštvo 20. oktobra 2016. godine pokrenulo istragu protiv osumnjičenih - apelantice, te Esada Radeljaša, Nedžada Kapetanovića i Jusufa Čauševića (u daljnjem tekstu: E. R., N. K. i J. Č.) zbog postojanja osnova sumnje da su počinili sljedeća krivična djela: apelantica produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, sve u vezi člana 31. (saizvršilaštvo), člana 54. (stjecaj krivičnih djela) i člana 55. KZ-a (produženo krivično djelo); E. R. krivično djelo ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav 2. KZ-a, produženo krivično djelo podstrekavanja na zloupotrebu službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a, krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 381. st. 1. i 2. KZ-a i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, a sve u vezi čl. 31, 32, 54. i člana 55. KZ-a; a N. K. i J. Č. produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a, sve u vezi sa čl. 31. i 55. KZ-a.

7. Iz dokumentacije u spisu predmeta dalje proizlazi da je Tužilaštvo 10. novembra 2016. godine dostavilo Kantonalnom sudu prijedlog za određivanje mjere pritvora prema osumnjičenom E. R., a prema apelantici i osumnjičenim N. K. i J. Č. prijedlog za određivanje mjera zabrane, i to mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanje iz člana 140. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), kao i mjera iz čl. 140a, 140b. i 140c. ZKP-a.

8. Odlučujući o tom prijedlogu, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 027412 16 Kpp 3 od 11. novembra 2016. godine kojim su apelantici, te N. K. i J. Č. izrečene mjere zabrane iz člana

140. ZKP-a, kao i mjere iz čl. 140a, 140b. i 140c. ZKP-a kojima im je zabranjeno napuštanje boravišta, te oduzete putne isprave i zabranjeno izdavanje novih putnih isprava, kao i zabranjeno korištenje lične karte za prelazak državne granice, te im je zabranjeno sastajanje i kontaktiranje sa osumnjičenim E. R., kao i međusobno sastajanje, a određeno je da se jednom sedmično javljaju nadležnoj policijskoj upravi u općini u kojoj imaju prijavljeno prebivalište. Predmetnim rješenjem je određeno da mjere zabrane mogu trajati najduže do donošenje presude, s tim da će svaka dva mjeseca taj sud po službenoj dužnosti ispitivati da li je trajanje mjera još potrebno, te je ukazano da ukoliko apelantica, N. K. i J. Č. postupe u suprotnosti sa izrečenom mjerom da će se mjere zabrane zamijeniti mjerom pritvora. Predmetnim rješenjem je osumnjičenom E. R. određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, i to iz pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b. i c. ZKP-a.

9. Iz obrazloženja predmetnog rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je Tužilaštvo uz gore spomenuti prijedlog za određivanje pritvora odnosno mjera zabrane dostavilo sudu veći broj dokaza (materijalne dokaze, te zapisnike o ispitivanju apelantice i ostalih osumnjičenih, kao i zapisnike o saslušanju poimenično navedenih svjedoka) na kojima je zasnovalo svoj prijedlog, a koji su detaljno pobrojani na str. 5-7. tog rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju predmetnog rješenja interpretirao sadržaj dokaza i doveo u vezu dokaze (sve kako je pobliže opisano na str. 7-38. tog rješenja), iz kojih je utvrdio da proizlazi osnovana sumnja da su apelantica i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Kantonalni sud je konstatirao da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su, počev od 2005. godine, apelantica kao pomoćnik općinskog načelnika Općinske službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska služba ), J. Č. - stručni saradnik u Općinskoj službi i N. K. - općinski pravobranilac Općine Novi Grad Sarajevo, svi u svojstvu službenog lica iz člana 2. stav 3. KZ-a, postupajući protivno interesima i ciljevima službe, u međusobnom dogovoru sa E. R. i po njegovim zahtjevima, preduzeli međusobno povezane i međusobno ovisne radnje s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi u novcu i drugim oblicima koristi za sebe i drugog kojima se u međusobnoj povezanosti stječu obilježja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, a koje radnje su, s obzirom na način izvršenja i obim prouzrokovane štete i pribavljene koristi „izazvale ozbiljne reperkusije“ i štetne posljedice za budžet Općine Novi Grad Sarajevo. Kantonalni sud je, pri tome, konstatirao da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su predmetne radnje preduzete u cilju pribavljanja koristi E. R. u vidu stjecanja prava na dodjelu zemljišta u svrhu uređenja građevinske parcele i izgradnje poslovnog objekta, za čije stjecanje ne ispunjava zakonske uvjete, te u cilju pribavljanja koristi E. R. u vidu stjecanja prava na isplate naknade za oduzeto zemljište i u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi u vidu isplate novčane naknade E. R. za oduzeto zemljište, te u cilju pribavljanja protivpravne imovinske za sebe i za drugog, a sve na način kako je to detaljno opisano u obrazloženju predmetnog rješenja. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da su se u konkretnom slučaju ispunili i ostali uvjeti da se apelantici, N. K. i J. Č. izreknu mjere zabrane pobliže navedene u izreci tog rješenja.

10. Iz apelacije i dokumentacije koju je dostavila apelantica ne proizlazi da je apelantica podnijela žalbu protiv navedenog rješenja.

11. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Tužilaštvo naredbom od 28. novembra 2016. godine u konkretnom slučaju proširilo istragu i protiv Damira Hadžića (u daljnjem tekstu: D. H.) zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a, sve u vezi sa čl. 31. i 55. KZ-a. Također proizlazi da je naredbom od 5. decembra 2016. godine Tužilaštvo proširilo istragu protiv apelantice zbog osnova sumnje da je počinila krivično djelo zloupotreba procjene iz člana 250. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a u vezi sa članom 32. KZ-a (podstrekavanje), a protiv E. R. zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo prevara iz člana 294. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a. Pored toga, proizlazi da je Tužilaštvo 2. decembra 2016. podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora prema D. H., uz koji je Kantonalnom sudu dostavilo određene dokaze na kojima se zasnivao taj prijedlog, te da je Kantonalni sud istog dana, odnosno 2. decembra 2016. godine donio Rješenje broj 09 0 K 027412 15 Kpp 16 kojim je D. H. određen pritvor iz pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b. ZKP-a, protiv kojeg je podnesena žalba.

Osporena rješenja

12. Tužilaštvo je 7. decembra 2016. godine podnijelo prijedlog za određivanje mjere pritvora prema apelantici iz pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tač. b. i c. ZKP-a, uz koji je dostavilo određene dokaze (pobliže navedene u tom prijedlogu). Odlučujući o prijedlogu, Kantonalni sud - sudija za prethodni postupak je, nakon održanog ročišta, donio Rješenje broj 09 0 K 027412 16 Kpp 20 od 9. decembra 2016. godine kojim je apelantici određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca koji je, prema tom rješenju, mogao trajati do 6. januara 2017. godine u 11.15 sati ili do nove odluke suda.

13. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, odlučujući o prigovoru apelanticinog branioca da mu je uskraćen uvid u dokaze, konstatirao da apelanticin branilac prilikom preuzimanja prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora nije zatražio uvid u dokaze Tužilaštva dostavljene uz prijedlog i da je tek na ročištu održanom pred tim sudom istakao da mu je uskraćen uvid u dokaze. U vezi s tim, Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da bi donio odluku o tome da je apelanticin branilac zatražio od tog suda uvid u dokaze. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da je tužilac na održanom ročištu predložio da se odbrani uskrati uvid u dokaze dostavljene sudu uz prijedlog za određivanje pritvora, a da apelanticin branilac to pitanje nije problematizirao. Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju po pitanju uvida u dokaze u ovoj fazi odlučivanja nije postupano suprotno ZKP-u i da nije povrijeđeno apelanticino pravo na odbranu.

14. Iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora apelantici zasnovan na predočenim materijalnim dokazima i zapisnicima o ispitivanju apelantice i drugih osumnjičenih, te zapisnicima o saslušanju poimenično navedenih svjedoka. Kantonalni sud je, pri tome, u obrazloženju rješenja interpretirao iskaze apelantice i osumnjičenih E. R., N. K., J. Č. i D. H., te svjedoka A. D., A. K. (sadašnjeg pravobranioca Općine Novi Grad Sarajevo), N. B. (zaposlenog u Službi za urbanizam, imovinsko-pravne i geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Novi Grad Sarajevo), E. O. (zaposlenog u Službi za investicije i razvoj Općine Novi Grad Sarajevo), S. E. (aktuelnog načelnika Općine Novi Grad Sarajevo) i K. Z. (po zanimanju vještaka građevinske struke). Kantonalni sud je ocijenio da iz dokaza koji su dostavljeni u prilogu prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo (zloupotreba procjene iz člana 250. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a u vezi sa članom 32. KZ-a), koje joj je stavljeno na teret naredbom o proširenju istrage od 5. decembra 2016. godine, što je, prema mišljenju tog suda, detaljno opisano i u prijedlogu za određivanje pritvora apelantici. Kantonalni sud je, pored toga, ukazao da je postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret naredbom o provođenju istrage od 20. oktobra 2016. godine već potvrdio donošenjem rješenja od 11. novembra 2016. godine kojim su apelantici određene mjere zabrane. Pri tome, u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda (str. od 15. do 25. rješenja) detaljno su opisane radnje krivičnih djela na koja se odnosi naredba o provođenju istrage i naredba o proširenju istrage u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je ocijenio da iz iskaza svjedoka K. Z., po zanimanju vještaka građevinske struke, dovodeći njegov iskaz u vezu s drugim predočenim dokazima, proizlazi osnovana sumnja da je apelantica zahtijevala i dala uputu vještaku K. Z. da sačini nalaz i mišljenje iz kojeg proizlazi da vrijednost spornog zemljišta oduzetog od E. R. u momentu procjene iznosi 550,00 KM po m², tako da je apelantica u međusobnom dogovoru sa saosumnjičenim, međusobno povezanim i međusobno ovisnim radnjama osumnjičenih, stvorila nezakonit osnov za vođenje pregovora između E. R. i N. K. u postupku koji je vodio J. Č., odnosno vještačku, neobjektivnu i nezakonito utvrđenu „tržišnu vrijednost“ predmetnog zemljišta s namjerom da tako pribavljeni nalaz vještaka postane osnov za zaključenje sporazuma između E. R. i N. K. (tadašnjeg pravobranioca Općine Novi Grad), a koji sporazum je u konačnici D. H. iskoristio kao osnov za donošenje nezakonitih zaključaka i izdao nalog za isplatu novca E. R. iz budžeta Općine Novi Grad, prethodno pribavivši prethodno mišljenje (pobliže navedeno u obrazloženju rješenja) otkucano u kabinetu D. H. (tadašnjeg načelnika Općine Novi Grad), a prethodno sastavljeno u kabinetu (tadašnjeg) općinskog pravobranioca N. K., koje je, prema apelanticinoj izjavi, služilo „da bi neko pokrio sebe ili nekog drugog“.

15. Pri tome je Kantonalni sud u obrazloženju rješenja naveo (strana 14. predmetnog rješenja): „Naime, prethodno opisani dokazi u cijelosti potkrepljuju osnovanu sumnju da osumnjičeni počev od 2005. godine zajednički djeluju na učinjenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, da u okviru međusobno dogovorenog plana dugi niz godina u kontinuitetu i bez prestanka poduzimaju međusobno povezane i međusobno uslovljene radnje kojima ostvaruju bitna obilježja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, pri čemu je [apelantica] izvršila počinila produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi stava 1. KZ [...], tako da je poduzetim radnjama dovela i na odlučujući način doprinijela stvaranju pri[o]vida da su postupci provedeni u skladu sa zakonom.“

16. Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, odnosno da postoji osnovana bojazan da će apelantica uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U vezi s tim, Kantonalni sud je imao u vidu stav Tužilaštva da prikupljeni dokazi ukazuju na još najmanje jedno lice uključeno u počinjenje predmetnih krivičnih djela i da će izvjesno doći do proširenja istrage nakon što se izvrši analiza dokaza privremeno oduzetih po naredbi Kantonalnog suda od 18. novembra 2016. godine. Kantonalni sud je, također, imao u vidu stav Tužilaštva da je u narednom periodu potrebno provesti saslušanje većeg broja svjedoka, prevashodno službenih lica zaposlenih u Općini Novi Grad, kao i u Ministarstvu prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, na koja lica kao potencijalne svjedoke ukazuju do sada saslušani svjedoci, kao i do sada prikupljena materijalna dokumentacija. Kantonalni sud je ocijenio da se samo određivanjem mjere pritvora apelantici može osigurati da ti svjedoci daju slobodan i objektivan iskaz, odnosno dalje nesmetano vođenje istrage u cilju identifikacije svih lica uključenih u činjenje predmetnih krivičnih djela.

17. Pri tome, Kantonalni sud je naveo (strana 26. rješenja): „[O]bzirom da iz prikupljenih materijalnih dokaza i iz izjava svjedoka, te iz izjava osumnjičenih, proizilazi da je osumnjičena [apelantica], na način detaljno opisan Naredbom o sprovođenju istrage i naredbama o proširenju istrage, te i prijedlogom Tužilaštva za određivanje pritvora, pribavila korist sebi i drugom, a oštetila budžet Općine Novi Grad Sarajevo za iznos od 982,160,00 KM, sud nalazi da bi osumnjičena [apelantica], ukoliko bi se našla na slobodi, bez odlaganja poduzela radnje usmjerene na prikrivanje novca stečenog krivičnim djelom, odnosno imovine koju je stekla tim novcem, a za kojim novcem i imovinom Tužilaštvo intenzivno traga.“

18. Kantonalni sud je naime konstatirao da je za očekivati da će se analizom predmeta privremeno oduzetih po naredbi tog suda od 18. novembra 2016. godine doći do podataka o protivpravno stečenoj imovinskoj koristi, tačnije o držanju, raspolaganju i ulaganju „prljavog“ novca u legalne novčane tokove i drugim podacima koji su bitni za dokazivanje krivičnog djela pranje novca, a da će apelantica, ukoliko se nađe na slobodi, preduzeti radnje skrivanja ili uništavanja dokaza na koje će ovu istragu uputiti ti podaci. Kantonalni sud je, također, istakao da je imao u vidu navode iz prijedloga Tužilaštva da će to Tužilaštvo u konkretnom predmetu u narednom periodu bez odlaganja saslušati S. H. - bivšeg savjetnika osumnjičenog D. H. koji je, prema iskazu svjedoka K. Z., bio izuzetno blizak saradnik D. H., te koji je prema iskazu osumnjičenog E. R. prisustvovao sastancima na kojima je prisustvovala i apelantica, kao i E. D. - pomoćnika načelnika za finansije, na kojeg u svojoj izjavi ukazuje i apelantica, a koji je zajedno sa apelanticom i N. Č. potpisao mišljenje koje je, prema apelanticinoj izjavi, služilo da bi neko „pokrio sebe ili nekog drugog“, kao i najbliže saradnike D. H. koji su obavljali dužnost u Kabinetu načelnika u navedenom periodu, a na okolnosti novih saznanja o preduzetim radnjama, međusobnim kontaktima i međusobnom dogovaranju apelantice i drugih osumnjičenim. Kantonalni sud je, također, imao u vidu navode Tužilaštva da je potrebno saslušati i svjedoka M. K. - bivšeg sekretara uprave Općine Novi Grad Sarajevo, kao i zaposlenike Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo - A. K. i M. K. Imajući u vidu prirodu krivičnih djela koja su joj stavljena na teret, Kantonalni sud je konstatirao da je realno za očekivati da bi apelantica, ukoliko bi se našla na slobodi, ostvarila kontakte kako sa saosumnjičenima tako i s drugim potencijalnim učesnicima i svjedocima koje Tužilaštvo do sada nije uspjelo saslušati i da bi na taj način ometala istragu u konkretnom predmetu.

19. Pri tome, Kantonalni sud je naveo (strana 27. rješenja): „Činjenica da je osumnjičena [apelantica] tokom vršenja krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret, kako bi ostvarila zacrtani cilj, poduzela iznimno veliki broj krivičnopravnih radnji, dala Ministarstvu mišljenje od 18.9.2006. godine, bez kojeg Ministarstvo ne bi ni moglo dati urbanističku saglasnost, nakon čega je tako pribavljena urbanistička saglasnost poslužila kao osnov za pokretanje i vođenje postupka u Općini za dodjelu zemljišta [E. R.], tokom postupaka navodila neistinite činjenice, donosila zaključak izvan svojih ovlaštenja, izvršila direktan uticaj na vještaka [K. Z.] da sačini procjenu zemljišta koja odgovara osumnjičenima da bi pribavili protupravnu imovinsku korist, očigledno ukazuje da spremnost osumnjičene da protuzakonito fabrikuje, stvara, pribavlja i koristi nezakonite i krivotvorene isprave i činjenice, sve u vlastitom interesu i u interesu drugih osumnjičenih, tako da postoji osnovan strah da će [apelantica], boravkom na slobodi, uništiti, sakriti, izmijeniti i falsifikovati dokaze i tragove važne za krivični postupak.“

20. Pored toga, Kantonalni sud je utvrdio da iz akta Državne agencije za istrage i zaštitu (broj i datum pobliže navedeni u obrazloženju rješenja) proizlazi da je apelanticin branilac stupio u kontakt sa osumnjičenim N. K. u cilju konsultacija usmjerenih ka ostvarivanju međusobnog dogovora osumnjičenih u cilju ometanja krivičnog postupka, odnosno uništavanja, skrivanja i falsificiranja dokaza i tragova važnih za krivični postupak, iz čega proizlazi postojanje konkretnog dogovaranja osumnjičenih u cilju sprečavanja dokazivanja i izbjegavanja krivične odgovornosti.

21. S druge strane, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju ne postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a i nije prihvatio prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora apelantici po tom pritvorskom osnovu.

22. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, uzimajući u obzir da su apelantici u konkretnom krivičnom predmetu već određene mjere zabrane, razmotrio da li postoji mogućnost izricanja odnosno proširenja tih mjera. Međutim, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju donesena naredba o proširenju istrage i da se apelantica, osim krivičnih djela koja su joj stavljena na teret naredbom o provođenju istrage, osnovano sumnjiči da je izvršila i krivično djelo zloupotreba procjene iz člana 250. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a u vezi sa članom 32. KZ-a, Kantonalni sud je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta izricanju neke od mjera zabrane umjesto mjere pritvora. Naime, imajući u vidu funkciju koju je obavljala apelantica, odnosno funkciju pomoćnika općinskog načelnika Općine Novi Grad Sarajevo, te okolnost učešća više lica u izvršenju predmetnog, te drugih krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiče da su ih počinili, kao i da se radi o „koruptivnim radnjama“, Kantonalni sud je, cijeneći sve okolnosti, način izvršenja djela i njihovu posljedicu, našao da se u situaciji nakon proširenja istrage svrha koja se postiže mjerom pritvora ne može postići mjerama zabrane, kao ni proširenjem tih mjera. Kantonalni sud je, također, ukazao da će po pravomoćnosti predmetnog rješenja o određivanju mjere pritvora apelantici donijeti odluku i o mjerama zabrane određenim Rješenjem istog suda broj 09 0 K 027412 16 Kpp 3 od 11. novembra 2016. godine.

23. Odlučujući o žalbama koje su apelanticin branilac i Tužilaštvo podnijeli protiv Rješenja broj 09 0 K 027412 16 Kpp 20 od 9. decembra 2016. godine, Kantonalni sud - vijeće od trojice sudija je donio Rješenje broj 09 0 K 027412 16 Kv 4 od 13. decembra 2016. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane.

24. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja konstatirao da su tačni navodi apelanticinog branioca da izreka prvostepenog rješenja o određivanju pritvora ne sadrži zakonski osnov za pritvor. Međutim, zaključio je da to nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost tog rješenja s obzirom da iz obrazloženja tog rješenja jasno proizlazi po kojem zakonskom osnovu je pritvor određen.

25. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanticinog branioca da je povrijeđeno njezino pravo na odbranu uskraćivanjem dokaza na kojima se zasniva prijedlog za određivanje pritvora. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 61. ZKP-a normirano pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju, te je citirao sadržaj stava 1. navedene zakonske odredbe. Kantonalni sud je ocijenio da je sudija za prethodni postupak u osporenom rješenju dao valjane i jasne razloge u odnosu na predmetni prigovor odbrane, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je navedeno pravo branioca ograničeno u fazi kao što je riječ u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je, također, ukazao da je odbrana dovoljno obaviještena o dokazima kroz njihovu interpretaciju u obrazloženju kako prijedloga tako i pobijanog rješenja, a što je neophodno kako bi branilac mogao osporavati postojanje općeg uvjeta za određivanje pritvora. Kantonalni sud je konstatirao da je dostavljanjem prijedloga za određivanje pritvora apelanticinom braniocu, uz činjenicu da se dokazi dostavljeni uz prijedlog nalaze kod suda, te da se Tužilaštvo u interesu istrage koristilo svojim pravom iz člana 61. stav 1. ZKP-a, taj sud je obavijestio branioca o tim dokazima u smislu člana 62. stav 2. ZKP-a pošto iz braniočeve žalbe ne proizlazi da mu je sud onemogućio uvid u te dokaze (odnosno navodi se da je to tužilac), niti je apelanticin branilac tražio dokaze na uvid, već se pozvao na nepostojeću obavezu Tužilaštva da mu dostavi te dokaze.

26. Kantonalni sud je zaključio da je, suprotno navodima odbrane, u osporenom rješenju pravilno obrazložena ocjena dokaza i da su izvedeni pravilni činjenični zaključci o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora, kao i da u konkretnoj pravnoj stvari nije povrijeđen član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pri tome, Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da u ovoj fazi postupka, kada istraga još nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je određeno lice počinilo krivično djelo u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon podizanja i eventualnog potvrđivanja optužnice. Dalje, konstatirajući da su u obrazloženju osporenog rješenja detaljno obrazloženi dokazi i da je izveden zaključak da iz dostavljenih i priloženih dokaza postoji osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanticinog branioca da je grubo povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti jer je sudija za prethodni postupak samo „prelijepio“ dokaze iz prijedloga Tužilaštva. Kantonalni sud je ocijenio da je, prihvaćajući stav Tužilaštva sadržan u prijedlogu da postoji dovoljno dokaza o osnovanoj sumnji, sudija za prethodni postupak dao svoje razloge o tome i da ne proizlazi da je na ovakav način povrijeđena presumpcija nevinosti.

27. Kantonalni sud je utvrdio da je neosnovan prigovor odbrane da nisu ispunjeni procesni uvjeti iz odredbe člana 140f. ZKP-a da se apelantici, kojoj je sud već odredio mjere zabrane i koje nije prekršila, raspravlja o određivanju pritvora i da se prvostepeni sud nije očitovao na ovaj prigovor. U vezi s tim, Kantonalni sud je konstatirao da je u obrazloženju osporenog rješenja navedeno da su u ovom krivičnom predmetu apelantici već određene mjere zabrane, te je imajući u vidu da je donesena naredba Tužilaštva o proširenju istrage, kako je to detaljno obrazloženo u prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjere pritvora od 7. decembra 2016. godine, razmotrena mogućnost izricanja, odnosno proširenje mjera zabrana, ali da je zaključeno da okolnosti slučaja na to ne ukazuju, odnosno da nema mjesta izricanju neke od mjera zabrane umjesto pritvora. Pored toga, Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao da se u konkretnom slučaju raspravljalo o prijedlogu za određivanje mjere pritvora, a ne o prijedlogu za zamjenu blažom mjerom.

28. Kantonalni sud je konstatirao da su, nasuprot prigovorima odbrane, u obrazloženju osporenog rješenja dati jasni i dovoljni razlozi iz kojih proizlazi postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, a koje je prihvatio i taj sud. Kantonalni sud je, također, nasuprot tvrdnjama Tužilaštva, ocijenio da su u obrazloženju osporenog rješenja dati jasni i uvjerljivi razlozi za zaključak o nepostojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a u konkretnom slučaju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelantica u apelaciji tvrdi da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

30. U vezi s tim, apelantica, prije svega, smatra da je u osporenim rješenjima proizvoljno primijenjeno procesno pravo, uslijed čega je došlo do kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je redovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 148. stav 2. ZKP-a jer u izreci osporenog prvostepenog rješenja nije naveden zakonski osnov za pritvor, a da je u osporenom drugostepenom rješenju dato proizvoljno obrazloženje vezano za taj apelanticin prigovor. Dalje, apelantica tvrdi da je redovni sud arbitrarno primijenio odredbu člana 140f. ZKP-a jer joj je osporenim rješenjima odredio pritvor „istovremeno“ s ranije određenim mjerama zabrane koje nisu prekršene i koje su još uvijek na snazi. Zatim, apelantica smatra da u osporenim rješenjima nije utvrđeno postojanje osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, odnosno da u vezi s tim osporena rješenja ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama i da su obrazloženja tih rješenja konfuzna, nejasna i proizvoljna. U vezi s tim, apelantica, u suštini, tvrdi da su u obrazloženju prvostepenog rješenja po principu „copy-paste“ preneseni navodi iz prijedloga Tužilaštva i da je iz obrazloženja tog suda nejasno šta je zaključak suda, a šta stav Tužilaštva, da je Sud selektivno i pogrešno cijenio iskaz svjedoka Z. K., te da je zanemario iskaz apelantice i ostalih osumnjičenih, iz kojih dokaza, prema apelanticinom mišljenju, ne proizlazi zaključak o postojanju osnovane sumnje. Apelantica smatra da u obrazloženju osporenih rješenja nije navedena niti jedna konkretna okolnost u prilog postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, već da se ta rješenja u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz citirane zakonske odredbe oslanjaju na zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret. Dalje, apelantica smatra da bi se u konkretnom slučaju ista svrha mogla postići blažim mjerama, odnosno mjerama zabrane, ali da redovni sud nije obrazložio zašto je zaključio da u konkretnom slučaju nisu primjenjive blaže mjere. Apelantica, također, u suštini tvrdi da joj Kantonalni sud nije „omogućio“ i dostavio dokaze na kojima se zasniva prijedlog Tužilaštva.

31. Apelantica, također, tvrdi da je redovni sud propustio razmotriti, odnosno dati adekvatno obrazloženje u vezi s njezinim žalbenim prigovorima koji su od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora u konkretnom slučaju, čime je povrijedio njezina prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije i člana 6. Evropske konvencije.

32. Osim toga, apelantica tvrdi da je dijelovima (na str. 14, 26. i 27.) osporenog prvostepenog rješenja (koji su citirani u tač. 15, 17. i 19. ove odluke) povrijeđeno njezino pravo na pretpostavku nevinosti garantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Radi se o sljedećim dijelovima osporenog prvostepenog rješenja: „...pri čemu je [apelantica] izvršila počinila produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi stava 1. KZ [...], tako da je poduzetim radnjama dovela i na odlučujući način doprinijela stvaranju pri[o]vida da su postupci provedeni u skladu sa zakonom“ - citirano u tački 15. ove odluke; zatim: „[O]bzirom da iz prikupljenih materijalnih dokaza i iz izjava svjedoka, te iz izjava osumnjičenih, proizilazi da je osumnjičena [apelantica], na način detaljno opisan Naredbom o sprovođenju istrage i naredbama o proširenju istrage, te i prijedlogom Tužilaštva za određivanje pritvora, pribavila korist sebi i drugom, a oštetila budžet Općine Novi Grad Sarajevo za iznos od 982,160,00 KM“ - citirano u tački 17. ove odluke, te: „[Č]injenica da je osumnjičena [apelantica] tokom vršenja krivičnih djela koja joj se stavljaju na teret, kako bi ostvarila zacrtani cilj, poduzela iznimno veliki broj krivičnopravnih radnji, dala Ministarstvu mišljenje od 18.9.2006. godine bez kojeg Ministarstvo ne bi ni moglo dati urbanističku saglasnost, nakon čega je tako pribavljena urbanistička saglasnost poslužila kao osnov za pokretanje i vođenje postupka u Općini za dodjelu zemljišta [E. R.], tokom postupaka navodila neistinite činjenice, donosila zaključak izvan svojih ovlaštenja, izvršila direktan uticaj na vještaka [K. Z.] da sačini procjenu zemljišta koja odgovara osumnjičenima da bi pribavili protuvpravnu imovinsku korist, očigledno ukazuje da spremnost osumnjičene da protuzakonito fabrikuje, stvara, pribavlja i koristi nezakonite i krivotvorene isprave i činjenice, sve u vlastitom interesu i u interesu drugih osumnjičenih“ - citirano u tački 19. ove odluke. Pored toga, apelantica smatra da joj je navedeno pravo povrijeđeno i osporenim drugostepenim rješenjem.

33. Apelantica je prilogu dopune apelacije od 31. januara 2017. godine dostavila Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 027412 16 KPs od 26. januara 2017. godine kojim su kao neosnovani odbijeni prethodni prigovori na Optužnicu Tužilaštva broj T09 0 KTK 0091828 16 od 26. decembra 2016. godine, a koju je 27. decembra 2016. godine potvrdio sudija za prethodno saslušanje, a koje su podnijeli optuženi: apelantica, N. K. i D. H. Apelantica u predmetnoj dopuni apelacije, između ostalog, tvrdi da navedeno rješenje Kantonalnog suda dodatno potkrepljuje navode apelacije i u tom smislu ukazuje na stranu šest paragraf tri tog rješenja iz kojeg je, kako navodi, očito da se sud već prilikom razmatranja optužnice rukovodio time da će pritvor osumnjičenima, odnosno optuženima produžiti, a koje prejudiciranje je apsolutno nedopušteno.

b) Odgovori na apelaciju

34. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, te u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je dato u osporenim rješenjima tog suda. Pri tome, Kantonalni sud ističe da je u osporenom drugostepenom rješenju odgovoreno na sve prigovore apelanticine odbrane. Prema mišljenju tog suda, u osporenom prvostepenom rješenju također su dati jasni razlozi za određivanje mjere pritvora kako u pogledu postojanja općeg uvjeta - osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKP-a.

35. Tužilaštvo tvrdi da iz samog uvida u osporene odluke jasno proizlazi da one nemaju procesne nedostatke na koje ukazuje odbrana, te da su iskazi svjedoka i izjave osumnjičenih dati u prisustvu branioca, kao i materijalni dokazi i dokumentacija na kojima se odluke suda zasnivaju u tolikoj mjeri kvalitativno neoborivi da stepen sumnje o počinjenju predmetnih krivičnih dijela izdižu daleko iznad stepena osnovane sumnje. Dalje, Tužilaštvo smatra da je Kantonalni sud u osporenim odlukama detaljno obrazložio dokaze, značaj dokaza u međusobnoj povezanosti i svoje razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja osporenih odluka. Tužilaštvo ističe da apelantica u apelaciji nije navela da je Tužilaštvo, prije podnošenja prijedloga za određivanje mjere pritvora prema apelantici, prikupilo nove konkretne dokaze na osnovu kojih je donijeta naredba o proširenju istrage od 5. decembra 2016. godine kojom je apelantici stavljeno na teret počinjenje novog krivičnog djela. Tužilaštvo u vezi s tim ukazuje da su prikupljeni dokazi uputili na zaključak da se dalje efikasno vođenje krivičnog postupka može osigurati samo mjerom pritvora, a ne i blažim mjerama. Dalje, Tužilaštvo navodi da su na zapisnicima o ispitivanju apelantice od 9. novembra 2016. godine, 6. decembra 2016. godine i 7. decembra 2016. godine detaljno popisani i navedeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja i da su sudu dostavljeni dokazi na kojima se zasniva prijedlog za određivanje mjere pritvora u smislu člana 61. ZKP-a radi procjene zakonitosti pritvora, pri čemu je apelantica, prilikom ispitivanja i iznošenja odbrane u prisustvu izabranog branioca, konfrontirana s tim dokazima, te se dijelom izjasnila u odnosu na pojedine dokaze i njihov značaj, dok je u pojedinim dijelovima ispitivanja koristila svoje pravo da ne odgovara na postavljena pitanja i da se ne izjašnjava o pojedinim radnjama koje joj se stavljaju na teret i o dokazima iz kojih preduzimanje tih radnji proizlazi, što je također zapisnički konstatirano. Tužilaštvo, također, ukazuje da je posebni pritvorski razlog na osnovu kojeg je apelantici određena mjera pritvora zasnovan na obimnom i kvalitativno izuzetno konkretnom dokaznom materijalu i da je navedene dokaze detaljno obrazložio i konkretizirao Kantonalni sud, tako da u tom pogledu ne postoji niti jedna povreda apelanticinih prava, a naročito ne postoji element arbitrarnosti. Dakle, Tužilaštvo tvrdi da u konkretnom slučaju nema povrede prava na slobodu i sigurnost, niti prava na pravično suđenje, niti prava na privatnost ili nekog drugog apelanticinog prava. Shodno tome, Tužilaštvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, s obzirom na to da apelantica „ulazi i u meritum ove krivično pravne stvari“, predlaže da se apelacija odbaci i kao preuranjena. Pored toga, Tužilaštvo ukazuje da je u konkretnom slučaju okončalo istragu i da je 26. decembra 2016. godine protiv apelantice i drugih podiglo optužnicu pred Kantonalnim sudom.

V.Relevantni propisi

36. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16 ) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo. Član 32.

Podstrekavanje (1) Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.

(2) Ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela.

(3) Podstrekavanjem na počinjenje krivičnog djela smatra se naročito: upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od počinjenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili ovisnosti, dovođenje ili održavanje osobe u stanju stvarne ili pravne zablude.

Član 250. st. 1. i 3.

Zloupotreba procjene (1) Ovlašćeni procjenitelj koji prilikom procjene imovine pravne osobe zloupotrijebi svoju ovlast, pa time sebi ili drugom pribavi kakvu korist ili drugom nanese kakvu štetu, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist ili prouzrokovana šteta koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 272. st. 1. i 2.

Pranje novca (1) Ko novac ili drugu imovinu za koje zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela direktno ili indirektno primi, zamijeni, drži, raspolaže njima, koristi u privrednom ili drugom poslovanju, vrši konverziju ili njihov prijenos ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti njihovu prirodu, izvor, lokaciju, raspolaganje, kretanje, vlasništvo ili drugo pravo, a takav novac ili imovinska korist su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela koje je propisano ovim zakonom, bit će kažnjen kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je učinitelj djela iz stava (1) ovog člana istovremeno i učinitelj ili saučesnik u krivičnom djelu kojim je pribavljen novac ili imovinska korist iz prethodnog stava, bit će kažnjen kaznom zatvora od jedne do osam godina.

Član 383. st. 1. i 3.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

37. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

[…] Član 61.

Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužitelj će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.

(3) Nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

[…] Član 140f.

Provjera mjera zabrane i obaveza obavještavanja (1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadležnog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan bez odlaganja izvještaj dostaviti sudu.

(2) Ako osumnjičeni ili optuženi ne ispunjava obaveze naložene izrečenom mjerom, organ koji izvršava mjeru o tome obavještava sud, a sud mu zbog toga može izreći dodatnu mjeru zabrane ili odrediti pritvor.

Član 146.

Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

[…]

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, […] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 148. stav 2.

Nadležnost za određivanje pritvora 2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a)Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

39. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

41. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelantice još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

42. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

b)Dopustivost u odnosu na ostala prava

43. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 027412 16 Kv 4 od 13. decembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 16. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

46. Apelantica je u apelaciji eksplicitno navela povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 4. Evropske konvencije, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, iako se nije eksplicitno pozvala na te odredbe, osporava predmetna rješenja i u kontekstu navodne povrede člana 5. stav 3. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti.

48. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[…]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

49. U konkretnom slučaju, apelantica je osoba koja je lišena slobode i u vrijeme podnošenja apelacije se nalazila u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju pritvora i koja se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud razmotriti opravdanost apelacionih navoda u odnosu na osporena rješenja o određivanju mjere pritvora apelantici.

50. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi iskazao stav da postojanje osnovane sumnje na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Nadalje, osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32; O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda.

51. U vezi sa apelacionim navodima da joj redovni sud nije „omogućio“ i dostavio dokaze na kojima se zasniva prijedlog Tužilaštva, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ukazuje da je odredbom člana 61. stav 1. ZKP-a regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji idu u korist osumnjičenom, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. tog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. tog člana tužilac istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca osumnjičenog. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda budući da je iz dostavljene dokumentacije i obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužilaštvo sudiji za prethodni postupak dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora određenog apelantici. Dakle, suprotno apelanticinom mišljenju, Ustavni sud nalazi da su apelantica i njezin branilac bili upoznati s dokazima koje je predložilo Tužilaštvo u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora i sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Kantonalni sud apelanticinom braniocu predao primjerak prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantici, te da je nakon toga, povodom tog prijedloga održao ročište, na koji način su apelantica i njezin branilac bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana budući da je tužilac prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost. Stoga, Ustavni sud predmetne apelanticine navode smatra neosnovanim.

52. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na obrazloženja osporenih odluka u pogledu postojanje osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelantica osporenim rješenjima lišena slobode zbog osnovane sumnje da je počinila produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, sve u vezi čl. 31, 54. i člana 55. KZ-a, te krivično djelo zloupotreba procjene iz člana 250. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a u vezi sa članom 32. KZ-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila navedena krivična djela zasnovao na predočenim materijalnim dokazima i zapisnicima o ispitivanju apelantice i drugih osumnjičenih i zapisnicima o saslušanju poimenično navedenih svjedoka. Ustavni sud dalje primjećuje da je Kantonalni sud ukazao da je postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret naredbom o provođenju istrage od 20. oktobra 2016. godine (odnosno produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a i krivično djelo pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, sve u vezi čl. 31, 54. i člana 55. KZ-a) već potvrdio rješenjem od 11. novembra 2016. godine kojim su apelantici određene mjere zabrane. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Kantonalni sud razmotrio postojanje osnovane sumnje, ali da je ocijenio da nije potrebno da ponovno detaljno obrazlaže svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila navedena krivična djela koja su joj stavljena na teret naredbom o provođenju istrage, a u takvom postupanju Kantonalnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Ovo pogotovo imajući u vidu da iz apelacije i dokumentacije koju je apelantica dostavila ne proizlazi da je apelantica u postupku pred redovnim sudom osporila rješenje Kantonalnog suda od 11. novembra 2016. godine i da u apelaciji eksplicitno osporava samo rješenja o određivanju pritvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud svoj zaključak da je apelantica počinila krivično djelo zloupotreba procjene iz člana 250. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a, u vezi sa članom 32. KZ-a, zasnovao prevashodno na iskazu svjedoka K. Z. (po zanimanju vještaka građevinske struke, a čiji iskaz je interpretirao u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja) i dovodeći njegov iskaz u vezu s drugim predočenim dokazima, pri čemu je interpretirao i iskaze apelantice i drugih osumnjičenih, te poimenično navedenih svjedoka. Imajući u vidu naprijed navedeno i obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja u ovom dijelu, nasuprot apelanticinom mišljenju, ne odaju utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenim rješenjima razmotrio pitanje postojanja osnovane sumnje u konkretnom slučaju i da je za svoje zaključke dao dovoljno jasne i zadovoljavajuće razloge, zasnovane na relevantnim dokazima, a koji su u dovoljnoj mjeri u konkretnoj, početnoj fazi postupka ukazali redovnom sudu na postojanje osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret i za koje, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, ne proizlazi da su proizvoljno ocijenjeni. Prema mišljenju Ustavnog suda, okolnosti na kojima je Kantonalni sud zasnivao svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelantica počinila krivična djela povodom kojih se vodi predmetni postupak u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u ovom dijelu neosnovani.

53. Ustavni sud podsjeća i na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen samo kada je uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi sa apelacionim navodima da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 148. stav 2. ZKP-a jer u izreci osporenog prvostepenog rješenja nije naveden zakonski osnov za pritvor, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, očitujući se o sličnim žalbenim navodima, obrazložio da su tačni navodi apelanticinog branioca da izreka prvostepenog rješenja o određivanju pritvora ne sadrži zakonski osnov za pritvor, ali da to nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostepenog rješenje o određivanju mjere pritvora s obzirom da iz obrazloženja tog rješenja jasno proizlazi po kojem zakonskom osnovu je pritvor određen. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 148. stav 2. ZKP-a i činjenicu da iz obrazloženja osporenih rješenja nesporno proizlazi da je apelantici pritvor određen iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje osporenog drugostepenog rješenja, nasuprot apelanticinom mišljenju, nije proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u vezi sa istim pitanjem izraženu u više odluka (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 770/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da su isti apelacioni navodi, kakve apelantica iznosi i u predmetnoj apelaciji, neosnovani.

54. Apelantica dalje smatra da u obrazloženju osporenih rješenja nije navedena niti jedna konkretna okolnost u prilog postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, već da se predmetna rješenja u tom u pogledu oslanjaju samo na zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja koluzione opasnosti u konkretnom slučaju ocijenio prirodu krivičnih djela koja se apelantici stavljaju na teret i dokaze na kojima se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila ta krivična djela, a koji, prema mišljenju tog suda, ukazuju na to da je realno očekivati da bi apelantica, ukoliko bi se našla na slobodi, ostvarila kontakte kako sa saosumnjičenima tako i s drugim potencijalnim učesnicima i svjedocima koje Tužilaštvo do sada nije uspjelo saslušati i da bi na taj način ometala istragu u konkretnom predmetu, tako da postoji osnovan strah da će apelantica, boravkom na slobodi, uništiti, sakriti, izmijeniti i falsificirati dokaze i tragove važne za krivični postupak. Ustavni sud, također, primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je u vezi s postojanjem tog pritvorskog osnova Kantonalni sud cijenio navode Tužilaštva da prikupljeni dokazi ukazuju na još najmanje jedno lice uključeno u počinjenje predmetnih krivičnih djela i da će izvjesno doći do proširenja istrage nakon što se izvrši analiza dokaza koji su privremeno oduzeti po naredbi Kantonalnog suda od 18. novembra 2016. godine, kao i da je u narednom periodu potrebno provesti saslušanje većeg broja svjedoka, prevashodno službenih lica zaposlenih u Općini Novi Grad, kao i u Ministarstvu prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, na koja lica kao potencijalne svjedoke ukazuju do sada saslušani svjedoci, kao i do sada prikupljena materijalna dokumentacija. Pored toga, primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud cijenio i akt Državne agencije za istrage i zaštitu (broj i datum pobliže navedeni u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja) iz kojeg, kako je to obrazložio Kantonalni sud, proizlazi da je apelanticin branilac stupio u kontakt sa osumnjičenim N. K. u cilju konsultacija usmjerenih ka ostvarivanju međusobnog dogovora osumnjičenih u cilju ometanja krivičnog postupka, odnosno uništavanja, skrivanja i falsificiranja dokaza i tragova važnih za krivični postupak, iz čega proizlazi postojanje konkretnog dogovaranja osumnjičenih u cilju sprečavanja dokazivanja i izbjegavanja krivične odgovornosti. Dakle, iz navedenog proizlazi da Kantonalni sud, postojanje koluzione opasnosti u konkretnom slučaju nije ocijenio samo za radnju izvršenja krivičnih djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinila apelantica, već i u odnosu na druge okolnosti koje je redovni sud jasno obrazložio i zaključio da one, u svojoj sveukupnosti, predstavljaju dovoljne razloge za zaključak da su u apelanticinom slučaju u početnoj fazi postupka ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKP-a. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta razlozi navedeni u obrazloženjima osporenih rješenja bili dovoljni da se u trenutku određivanja pritvora u početnoj fazi istrage za konkretna krivična djela zaključi da je mjera pritvora neophodna i opravdana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja ni u ovom dijelu, nasuprot apelanticinom mišljenju, ne odaju utisak proizvoljnosti i da se zasnivaju na dovoljno jasnim i argumentiranim razlozima.

55. Dalje, kontekstu apelanticinog prigovora da Kantonalni sud nije dao relevantno obrazloženje ni o mogućnosti primjene mjera zabrane koje zamjenjuju mjeru pritvora i da je proizvoljno primijenio odredbu člana 140f. ZKP-a jer joj je osporenim rješenjima odredio pritvor „istovremeno“ s ranije određenim mjerama zabrane koje nisu prekršene i koje su još uvijek na snazi, Ustavni sud podsjeća na to da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na sigurnost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da mjere zabrane moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, Serija A, broj 9, stav 15). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud, u vezi s primjenom mjera zabrane, uzimajući u obzir da su apelantici u konkretnom krivičnom predmetu već određene mjere zabrane, u osporenom prvostepenom rješenju razmotrio da li postoji mogućnost izricanja, odnosno proširenja tih mjera i da je, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju donesena naredba o proširenju istrage i da se apelantica, osim krivičnih djela koja su joj stavljena na teret naredbom o provođenju istrage, osnovano sumnjiči da je izvršila i krivično djelo zloupotreba procjene iz člana 250. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a u vezi sa članom 32. KZ-a, ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta izricanju neke od mjera zabrane umjesto mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da je, pri tome, Kantonalni sud obrazložio da, imajući u vidu funkciju koju je obavljala apelantica, odnosno funkciju pomoćnika općinskog načelnika Općine Novi Grad Sarajevo, te okolnost učešća više lica u izvršenju predmetnog, te drugih krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiče da su ih počinili, kao i da se radi o „koruptivnim radnjama“, cijeneći sve okolnosti, način izvršenja djela i njihovu posljedicu, nalazi da se u situaciji nakon proširenja istrage svrha koja se postiže mjerom pritvora ne može postići mjerama zabrane, kao ni proširenjem tih mjera. Ustavni sud, također, zapaža da je, očitujući se u osporenom drugostepenom rješenju o sličnim apelanticinim žalbenim navodima, kakve apelantica ponavlja u apelaciji, Kantonalni sud, između ostalog, ukazao da je u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja navedeno da su u ovom krivičnom predmetu apelantici već određene mjere zabrane, te je imajući u vidu da je donesena naredba Tužilaštva o proširenju istrage, kako je to detaljno obrazloženo u prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjere pritvora od 7. decembra 2016. godine, razmotrena mogućnost izricanja, odnosno proširenje mjera zabrana, ali da je zaključeno da okolnosti slučaja na to ne ukazuju, odnosno da nema mjesta izricanju neke od mjera zabrane umjesto pritvora. Kantonalni sud je, također, u osporenom drugostepenom rješenju obrazložio da se u konkretnom slučaju raspravljalo o prijedlogu za određivanje mjere pritvora, a ne o prijedlogu za zamjenu blažom mjerom. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da je Kantonalni sud izveo zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu mjera zabrane, prije svega imajući u vidu okolnosti koje opravdavaju postojanje posebnih zakonskih razloga za određivanje pritvora, koji, kako je navedeno u prethodnim tačkama ovog obrazloženja, korespondiraju sa standardima Evropske konvencije iznesenim u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda u vezi s primjenom mjera zabrane dovoljno jasno i individualizirano. Pri tome, u vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje i da Kantonalni sud, u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a, ranije nije ni bio ovlašten odrediti pritvor apelantici bez pismenog prijedloga Tužilaštva, a iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Tužilaštvo takav prijedlog podnijelo tek nakon donošenja rješenja od 11. novembra 2016. godine (kojim su apelantici određene mjere zabrane) i nakon donošenja naredbe o proširenju istrage. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi neosnovani.

56. U pogledu apelanticinih navoda da joj je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Kantonalni sud održao ročište povodom prijedloga za određivanje pritvora apelantici, na kojem je apelantica imala mogućnost da osporava navode Tužilaštva vezane za podneseni prijedlog. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantica, u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a, mogla i da jeste podnijela žalbu Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja kojim joj je određen pritvor, što, samo po sebi, govori da joj nije uskraćeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Naime, ZKP propisuje postojanje pravnog lijeka kojim se odluka o pritvoru, odnosno odluka o produženju pritvora može osporavati, te hitne rokove u kojima se, s obzirom na prirodu mjere lišavanja slobode, mora odlučivati. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju te zakonske odredbe u cijelosti provedene budući da je evidentno da je apelantica, dakle, imala i da je koristila mogućnost izjavljivanja žalbe sudu koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i apelanticine žalbene navode, te obrazložio zašto je pravilno rješenje o produženju pritvora koje, nasuprot apelanticinom mišljenju, ne odaje utisak proizvoljnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelanticina prava garantirana članom 5. stav 4. Evropske konvencije.

57. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Kantonalnog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka

c) st. 3. i 4. Evropske konvencije.

58. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju razmotrio i apelanticine navode iz dopune apelacije od 31. januara 2017. godine. Međutim, Ustavni sud je konstatirao da ti navodi nisu od značaja za donošenje drugačije odluke u konkretnoj pravnoj stvari, naročito imajući u vidu činjenicu da su apelacijom osporena isključivo rješenja o određivanju pritvora apelantici. Pretpostavka nevinosti

59. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

60. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

61. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njezino pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske izrazio sljedeći stav: „Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (…). U svom relevantnom aspektu članak 6. stavak 2. ima cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje od strane samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti (…)“ (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stav 138).

62. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njezina tačna formulacija i c) njezino značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litve, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo - naprimjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litve, tač. 41-45; vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

63. Apelantica smatra da je Kantonalni sud tvrdnjama navedenim na str. 14, 26. i 27. osporenog prvostepenog rješenja i citiranim u tač. 15, 17. i 19. ove odluke, kao i u osporenom drugostepenom rješenju povrijedio njezino pravo na pretpostavku nevinosti garantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenim rješenjima apelanticu označavao kao osumnjičenu, a u citiranim navodima je, obrazlažući razloge za određivanje mjere pritvora, apelanticu, također, označio kao osumnjičenu, iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Kantonalni sud nije prejudicirao apelanticinu krivicu na bilo koji način. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su je citirane tvrdnje sadržane u kontekstu rješenja kojima se apelantici određuje pritvor na osnovu osnovane sumnje da je apelantica kao osumnjičena počinila krivična djela.

64. Dakle, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenju o određivanju mjere pritvora apelanticu označio kao osumnjičenu, a takvim izražavanjem nije na bilo kakav način prejudicirao apelanticinu krivicu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovanim (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

65. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

66. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantica kršenje ovog prava nije posebno obrazložila, odnosno da se suština navoda o povredi ovog prava odnosi na navodnu nezakonitost apelanticinog pritvora u smislu člana 5. Evropske konvencije, a o čemu je Ustavni sud već odlučio u okviru analize navedenog člana 5. Imajući u vidu zaključak u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani. VIII.Zaključak

67. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u situaciji kada odluke redovnog suda o određivanju pritvora sadrže dovoljne i jasne razloge kako o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret kao općeg razloga za određivanje pritvora tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP-a, te kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih garancija, a apelantica je koristila mogućnost izjavljivanja žalbe sudu koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i apelanticine žalbene navode i dao dovoljno jasne razloge za svoj zaključak o pravilnosti rješenja o određivanju pritvora.

68. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju mjere pritvora apelanticu označio kao osumnjičenu, a takvim izražavanjem nije na bilo kakav način prejudicirao apelanticinu krivicu.

69. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji ni kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da su apelanticini navodi o kršenju tog prava identični navodima iznesenim u vezi s navodnim kršenjem prava na ličnu slobodu i sigurnost.

70. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

71. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4768/16 (J. H.) | Sudska praksa | Aktio