Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2392/16 (M. Š.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2392/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-2392/16, rješavajući apelaciju Miroslava Šuška, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Šušak protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 013827 15 Kž od 10. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Šušak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Raguž, advokat iz Mostara, podnio je 7. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 013827 15 Kž od 10. marta 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo porezna utaja ili prevara iz člana 210. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), za koje djelo mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo ili ako u roku od tri mjeseca ne plati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom u iznosu od 15.313,00 KM. Također je apelantu naloženo da vrati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom u visini od 15.313,00 KM.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa umišljajem, dok mu je vrsta i visina krivične sankcije izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih okolnosti, dok sud nije našao postojanje otežavajućih okolnosti na strani apelanta.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da nasuprot apelantovim žalbenim navodima (koji je citirajući odredbu člana 210. KZ BiH naveo da je nejasno iz kojeg razloga je primijenjen stav 2. navedenog člana, kada iznos obaveze ne prelazi 50.000,00 KM obzirom da isti iznosi 15.313,00 KM), da prvostepeni sud nije pogriješio kada je primijenio odredbu člana 210. stav 2. KZ BiH. Sud BiH je konstatovao da apelantov branilac prilikom citiranja sporne odredbe nije uzeo u obzir izmjene i dopune materijalnog zakona koje su prethodile vremenu izvršenja predmetnog djela. Sud BiH je istakao da je predmetno krivično djelo počinjeno u julu 2010. godine, a da su izmjene KZ BiH, koje su uključivale i izmjenu odredaba člana 210., objavljene 2. februara 2010. godine koje su stupile na snagu 90-og dana od objavljivanja, što je očigledno prije vremena inkriminacije. Sud BiH je konstatovao da cijeneći da je prvostepeni sud utvrdio da je visina neosnovanog potraživanog povrata PDV u konkretnom slučaju iznosi 15.313,00 KM, da su ispunjeni uslovi iz člana 210. stav 2. KZ BiH (koji glasi: kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se i onaj ko, u namjeri da ostvari pravo na povrat ili kredit po osnovu indirektnih poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, podnese poreznu prijavu neistinitog sadržaja sa iskazanim iznosom za povrat ili kredit indirektnih poreza koji prelazi 10.000,00 KM). Sud BiH je naveo da nastojanje apelantove odbrane da ospori apelantovu odgovornost gradeći tezu zasnovanu na nalazu i mišljenju vještaka odbrane I. G., u smislu da se u konkretnom slučaju radilo o iznosu znatno manjem od 10.000,00 KM, kao i da je navedeni nalaz i mišljenje vještaka odbrane u najmanju ruku doveo u sumnju tvrdnju tužilaštva, prema stavu Suda BiH ukazuje se kao bezuspješno. Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je prihvatio kao vjerodostojan nalaz i mišljenje vještaka M. G., koji kada se dovede u vezu sa materijalnom dokumentacijom, kao i iskazima saslušanih svjedoka tvori zatvoren krug dokaza koji upućuje na samo jedan moguć zaključak, a to je da su podaci iskazani u podnesenoj PDV prijavi neistiniti. Sud BiH je naglasio da je prvostepeni sud ispravno cijenio sve dokaze, te ispravno zaključio da je nalaz i mišljenje vještaka odbrane I. G., u suprotnosti sa svim ostalim dokazima. Sud BiH je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je van razumne sumnje donesen zaključak da postoji apelantova odgovornost, kao osobe koja je u kritičnom periodu bila odgovorno lice u pravnom licu „ELING ZL“ d.o.o. Jajce. Također je Sud BiH istakao da je jasno da je apelant postupao sa umišljajem, kao i da je obzirom na svoje svojstvo u pravnom licu bio ovlašten da podnese poreznu prijavu, kao i da je snosio odgovornost za tačnost podataka u istoj. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni KZ BiH i Zakona o krivičnom postupku BiH.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman