Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-927/14 (M. M.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Povrat stana
- Miješanje u pravo na dom
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-927/14
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 927/14, rješavajući apelaciju Mire Močić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mire Močić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 004494 12 Uvp od 7. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 004494 12 U od 28. juna 2012.
godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23- 177/03 od 28. marta 2012. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica broj 03-372-1522/99 od 5. maja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mira Močić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Arnaut Kočiz, advokat iz Zenice, podnijela je 28. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 004494 12 Uvp od 7. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 004494 12 U od 28. juna 2012. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-177/03 od 28. marta 2012. godine i Rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-372- 1522/99 od 5. maja 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je 7. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Kantonalni sud, kao i Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 21. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem broj 02-40-321 od 2. oktobra 1987. godine i Odlukom o dodjeli stana na korištenje broj 03-2604 od 30. oktobra 1987. godine SIZ penzijskog i invalidskog osiguranja BiH - Filijala Zenica (u daljnjem tekstu: SIZPIO Zenica) apelantici, kao zaposlenici navedene filijale, dodijeljen je na korištenje stan u Zenici (u daljnjem tekstu: sporni stan). U odluci je navedeno da je u spornom stanu prethodno stanovala, također zaposlenica Filijale D.B., na osnovu rješenja od 27. septembra 1976. godine.
6. Apelantica je 15. aprila 1999. godine Službi podnijela zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana.
7. Rješenjem Službe broj 03-372-1522/99 od 5. maja 2011. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u upravnom postupku utvrđeno da je apelantica u spornom stanu stanovala od 1987. do 1992. godine na temelju Rješenja SIZ-a PIO Zenica broj 03- 04-321 od 2. oktobra 1987. godine. Dalje je utvrđeno da apelantica nikada nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, budući da sporni stan nije bio vlasništvo SIZ-a PIO Zenica, već RMU Zenica, te da, stoga, SIZPIO Zenica nije mogao raspolagati spornim stanom. Također je utvrđeno da je apelantica, nakon saznanja da ne može zaključiti ugovor o korištenju spornog stana, 14. decembra 1989. godine pokrenula postupak pred Osnovnim sudom udruženog rada u Zenici s prijedlogom da sud naloži SIZ-u PIO Zenica da joj prioritetno dodijeli drugi stan. Utvrđeno je da je Osnovni sud udruženog rada u Zenici pravomoćnom odlukom broj Rs-698/90 od 11. juna 1990. godine naložio SIZ-u PIO Zenica da prilikom prve raspodjele stanova apelantici dodijeli drugi odgovarajući stan, kao i da je u odluci konstatirao da je apelantica povukla prijedlog prema drugom učesniku u predmetnom postupku RMU Zenica. Služba je zaključila da je apelantica sporni stan koristila bez valjanog pravnog osnova, te da se, stoga, on ne može smatrati njenim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
9. Ministarstvo je Rješenjem broj 12-23-177/03 od 28. marta 2012. godine odbilo kao neosnovanu apelanticinu žalbu izjavljenu protiv rješenja Službe. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, te da apelanticini žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari.
10. Apelantica je protiv rješenja Ministarstva od 28. marta 2012. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o apelanticinoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 04 0 U 004494 12 U od 28. juna 2012. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da su upravni organi u postupku donošenja rješenja u svemu postupali u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, te pravilno primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Kantonalni sud je zaključio da su, stoga, neosnovani apelanticini navodi da se ona smatra legalnim korisnikom spornog stana u periodu od 1987. do 1992. godine, kada je sporni stan napustila zbog ratnih sukoba u BiH, te da ima pravo da se vrati u sporni stan kao svoj jedini dom.
11. Apelantica je protiv navedene presude Kantonalnog suda Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu Vrhovni sud je Presudom broj 04 0 U 004494 12 Uvp od 7. novembra 2013. godine zahtjev odbio kao neosnovan.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je iz obrazloženja pobijane presude, kao i podataka u spisu predmeta utvrdio da je apelantica sporni stan koristila u periodu od 1987. godine do 1992. godine, na osnovu Rješenja SIZ-a PIO Zenica (gdje je bila zaposlena) broj 02-40-321 od 2. oktobra 1987. godine i Odluke o dodjeli stana na korištenje SIZ-a PIO Zenica broj 03-2604 od 30. oktobra 1987. godine. Dalje je utvrđeno da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, niti je stekla status nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Nadalje je istaknuto da je, prema Odluci Osnovnog suda udruženog rada u Zenici broj Rs.698/90 od 11. juna 1990. godine, koja je potvrđena Odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž. 3459/90 od 12. decembra 1990. godine, sporni stan vlasništvo RMU Zenica, što je apelantica saznala naknadno, to jeste kada nije mogla zaključiti ugovor o korištenju spornog stana zbog čega je tužbom pokrenula postupak pred Osnovnim sudom udruženog rada u Zenici. Nadalje je istaknuto da je pravosnažnom odlukom od 11. juna 1990. godine Osnovni sud udruženog rada naložio SIZ-u PIO Zenica da apelantici prilikom prve sljedeće raspodjele dodijeli odgovarajuću stambenu jedinicu, dok je prijedlog upućen prema RMU Zenica (kojim je tražila da sud naloži RMU Zenica da ne traži njeno iseljenje iz spornog stana) apelantica povukla. Također, Vrhovni sud je naveo da je rješenjem Općinskog sekretarijata za opću upravu Zenica od 10. aprila 1989. godine pokrenut postupak iseljenja apelantice iz spornog stana.
13. Vrhovni sud je dalje istakao da je rješenjem DFPIO Bosne i Hercegovine - Filijala Zenica od 13. marta 1992. godine apelantici dodijeljen na korištenje drugi stan u Zenici za koji nije podnijela zahtjev za povrat. Također je utvrđeno da je vlasnik spornog stana RMU Zenica Odlukom broj 4820/96 od 13. septembra 1996. godine izvršio spajanje spornog stana sa garsonijerom, te je tako nastala stambena jedinica koja je rješenjem RMU Zenica od 13. septembra 1996. godine dodijeljena I.H. Ocjenjujući činjenično stanje spisa, a shodno odredbama Zakona o prestanku primjene, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno odlučio o apelanticinom zahtjevu i da je njenu tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu. Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o korisniku stana koji je stan koristio bez valjanog pravnog osnova (davalac stana na korištenje nije bio vlasnik spornog stana), te da se takav stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također je istaknuto da apelantici nije ni pripadalo pravo da zahtijeva vraćanje spornog stana u posjed. Vrhovni sud je utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da je rješenje, odnosno odluka o dodjeli stana na osnovu koje je apelantica koristila sporni stan ne može predstavljati odgovarajući akt davaoca stana na korištenje u smislu člana 5. st. 1. i 2. i člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, budući da takav akt predstavlja rješenje ili odluka o dodjeli stana na korištenje isključivo od nositelja prava na davanje stana na korištenje. U konkretnom predmetu to nije bio slučaj, jer se apelantica u sporni stan uselila na osnovu akta o dodjeli neovlaštenog davaoca stana na korištenje (kako je to utvrdio Sud udruženog rada u navedenim odlukama). Pošto je apelantica sporni stan koristila bez punovažnog pravnog osnova za useljenje (poslodavac apelantice nije imao pravo da daje na korištenje sporni stan, koji je bio vlasništvo drugog pravnog lica), Vrhovni sud je zaključio da se apelanticin status ne bi mogao izjednačiti sa statusom nositelja stanarskog prava u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene (niti se sporni stan može smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije), već je u konkretnom slučaju apelantica bila bespravni korisnik spornog stana. Nadalje, po ocjeni Vrhovnog suda, odluke upravnih organa i presuda Kantonalnog suda su donesene pravilnom primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o stambenim odnosima (s obzirom i na odredbe člana 30. tog zakona), tako da apelantici, na osnovu člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, nije moglo pripadati pravo na povrat spornog stana ni kao bespravnom korisniku u neprekidnom periodu kraćem od osam godina. U prilog svom zaključku Vrhovni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2834/09 od 30. oktobra 2012. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica navodi da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena u vezi sa pravom iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Aneks 7). Istaknuto je da je u konkretnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica smatra da njoj kao izbjeglom i raseljenom licu, koja se nesporno uselila i koristila sporni stan u periodu od 1987. do aprila 1992. godine na temelju normativnih akata i konačne liste prioriteta za dodjelu stanova tadašnjeg SIZ-a PIO Zenica, shodno odluci o dodjeli stana na korištenje od 30. oktobra 1987. godine, pripada pravo na povrat stana u posjed. Pri tome, po apelanticinom mišljenju, sasvim je pravno irelevantno čije je vlasništvo sporni stan i ko je imao, a ko ne pravo raspolaganja spornim stanom u apelanticinu korist, odnosno da sukob između dva davatelja stana na korištenje sam po sebi nije pravno relevantan za donošenje negativnog rješenja povodom apelanticinog zahtjeva za povrat spornog stana. Također, apelantica smatra da je pravno irelevantno sa stajališta sudske prakse o pravu na povratak u svoje ranije domove izbjeglih i raseljenih lica tokom rata u BiH da li je apelantica zaključila ili nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Istaknuto je da iz pribavljenih dokaza proizlazi da je evidentno da apelantica nikada nije napuštala sporni stan do izbijanja ratnih djejstava u BiH, niti se ikada uselila u bilo koji drugi stan, pa niti u stan u Zenici koji joj je formalno dodijeljen (koji čak nije bio ni završen u momentu donošenja odluke o dodjeli tog stana apelantici od 13. marta 1992. godine od SIZ-a PIO Zenica). Budući da kontinuitet apelanticinog korištenja i stanovanja u spornom stanu do izbijanja rata u BiH nije doveden u pitanje u konkretnom postupku, po apelanticinom mišljenju, proizvoljno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene.
15. Apelantica je, također, istakla da pravosnažnom odlukom Suda udruženog rada u Zenici apelantici kao predlagateljici u predmetnom postupku nije naloženo iseljenje iz spornog stana. Stoga je, po apelanticinom mišljenju, nezakonito i paušalno pozivanje upravnih organa i Kantonalnog suda da je protiv apelantice pokrenut postupak iseljenja kada u upravnom postupku nije pribavljen dokaz kada je pokrenut postupak iseljenja apelantice, te da li je apelantica iseljena prije rata iz spornog stana. Dalje je istaknuto da odluka o dodjeli spornog stana na korištenje apelantici nije stavljena nikada van pravne snage (ni njen donositelj, ni bilo koji upravni organ ili sud), a apelantica je, u skladu s odredbom čl. 2. i 24. Zakona o stambenim odnosima, dobila sporni stan od davatelja stana na korištenje, SIZ-a PIO Zenica. Istaknuto je da je u spornom stanu ranije, punih 11 godina, stanovala radnica SIZ-a PIO Zenica, pa je i apelantica bila zakonit i savjestan posjednik spornog stana za sve vrijeme njegovog korištenja. Dalje je istaknuto da je sporni stan apelanticin jedini dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije, koji je dobila na korištenje u zakonito provedenoj proceduri putem rang-liste, te u njemu nesmetano stanovala od 1987. do 1992. godine, faktički izvršavajući obaveze koje proistječu iz ugovora o korištenju stana. Apelantica je navela da je u sudskoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, kada je u pitanju povrat prijeratnih stanova licima koja su u periodu od 30. aprila 1991. godine pa do 4. aprila 1998. godine napustila BiH zbog ratnih djejstava zauzet stav da čak i bespravni korisnici uživaju pravo na dom.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana i neutemeljena, jer je odluka tog suda pravilna i zakonita.
18. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da njegovom odlukom koja je donesena povodom apelanticine žalbe protiv rješenja Službe nisu povrijeđena apelanticina prava zagarantirana Ustavom BiH. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje zašto bi se jače štitilo pravo savjesnog posjeda apelantice u odnosu na povrijeđeno pravo vlasništva RMU Zenica, koji je pokrenuo postupak za iseljenje apelantice iz spornog stana 10. aprila 1989. godine. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Služba je u odgovoru na apelaciju iscrpno navela hronologiju događaja u konkretnom predmetu.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantna odredba glasi: Član 11. st. 1. i 2.
Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 30. st. 1, 2. i 7.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u daljnjih pet godina.
21. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 U 004494 12 Uvp od 7. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom i sudskom postupku u kojem je apelantica tražila vraćanje u posjed stana, odnosno radi se o sporu građanskopravne prirode, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presude redovnih sudova i odluke upravnih organa, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave, odlučujući u upravnom postupku, i redovni sudovi, odlučujući u postupku upravnog spora i postupka vanrednog preispitivanja sudske odluke, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja žalbenih i navoda koje je isticala u tužbi za pokretanje upravnog spora i zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke koje su organi uprave i sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organi uprave i sudovi neosnovano odbili njen zahtjev za povrat spornog stana pri čemu su pogrešno tumačili član 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Apelantica je istakla da su pogrešno ocijenjene činjenice da joj je bio dodijeljen sporni stan rješenjem i odlukom njenog poslodavca, da je kontinuirano živjela u spornom stanu od 1987. do 1992. godine i da je sporni stan napustila zbog rata u BiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sudovi dali detaljna obrazloženja zašto su smatrali da istaknuti navodi apelantice u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud dalje zapaža da su, u konačnici, redovni sudovi svoje zaključke temeljili na relevantnim odredbama člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, člana 5. st. 1. i 2. i člana 11. stav 2. Zakona o stambenim odnosima utvrdivši pri tome da rješenje, odnosno odluka o dodjeli stana na osnovu koje je apelantica koristila sporni stan ne može predstavljati odgovarajući akt davaoca stana na korištenje, zbog čega apelantica nije stekla status nosioca stanarskog sprava na spornom stanu, niti pravo da zahtijeva povrat spornog stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2834/09 od 30. oktobra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konačnici u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
35. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
36. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
37. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije.
38. U konkretnom predmetu Ustavni sud, u vezi sa povredom ovog prava, mora prvo utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
39. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, Serija A broj 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04). Ustavni sud je, također, u svojim odlukama zaključio da je «dom» faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05).
40. Što se tiče pitanja da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom», u svrhu člana
8. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelantica napustila sporni stan zbog ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, te da se njen povratak u predmetni stan treba razmotriti u kontekstu prava izbjeglih i raseljenih lica da se vrate u svoje domove, kako je to predviđeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi za članom 1. tačka 1. Aneksa 7. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj već izraženi stav da je jedan od osnovnih ciljeva Aneksa 7. povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) s ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 33/01, tačka 20).
41. Ustavni sud zapaža da je apelantici, radi rješavanja njenog stambenog pitanja, odlukama poslodavca (SIZ-a PIO Zenica) od 2. i 30. oktobra 1987. godine dodijeljen na korištenje sporni stan, na temelju kojih se apelantica uselila u sporni stan. U periodu od 1987. godine pa do 1992. godine apelantica je kontinuirano živjela u spornom stanu. Zbog rata u BiH, apelantica je kao izbjeglica napustila BiH. Ustavni sud zapaža da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, što bi je legitimiralo kao nosioca stanarskog prava, u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene. Međutim, Ustavni sud ističe da se, u skladu sa citiranom praksom Ustavnog suda, domom može smatrati i stan u kojem se stanuje bez pravne osnove, ili u kojem se stanuje na osnovu rješenja o dodjeli stana. Imajući u vidu da se apelantica u sporni stan kao svoj dom uselila na osnovu odluke poslodavca o dodjeli spornog stana, da je u njemu kontinuirano živjela duže vrijeme, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan, suprotno stavu organa uprave i sudova u osporenim odlukama, treba smatrati apelanticinim domom u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije.
42. Ustavni sud, dalje, mora utvrditi da li je osporenim odlukama došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ustavni sud smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda kojom je u konačnici odbijen apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana rezultirala miješanjem javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud, dalje, u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. «Neophodno» u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A broj 251).
44. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da apelantica nije stekla status nosioca stanarskog prava na spornom stanu u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene, niti se sporni stan može smatrati apelanticinim domom. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na dom bilo u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Cilj navedenog zakona je bio da se nosiocima stanarskih prava koji su napustili svoje stanove u određenom periodu omogući povratak u njihove domove.
45. Međutim, Ustavni sud ističe da sve do stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene, to jeste do 4. aprila 1998. godine, apelantica nije imala nikakvo pravno sredstvo koje bi joj davalo makar minimalnu šansu za ostvarenje njenih prava, odnosno da pred upravnim, a zatim i sudskim organima, traži ostvarenje svojih prava. Ustavni sud dalje treba odgovoriti na pitanje da li je «miješanje» koje je u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, u konkretnom slučaju, predstavljalo neophodno «miješanje u demokratskom društvu» u apelanticino pravo da se vrati u svoj dom. Ustavni sud smatra da nesporna činjenica da apelantica nije nosilac stanarskog prava na spornom stanu nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi da sporni stan nije apelanticin dom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da je u konkretnom predmetu utvrđeno da je odlukom tadašnjeg Suda udruženog rada BiH utvrđeno da apelanticin poslodavac nije bio nosilac prava raspolaganja spornim stanom, već da je to pravo pripadalo drugom pravnom subjektu (RMU Zenica), zbog čega apelantica nije mogla zaključiti ugovor o korištenju spornog stana. Istom odlukom apelanticinom poslodavcu je naloženo da riješi apelanticino stambeno pitanje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantici dodijeljen na korištenje drugi stan odlukom njenog poslodavca od 13. marta 1992. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je protiv apelantice bio pokrenut postupak iseljenja iz spornog stana rješenjem Općinskog sekretarijata za opću upravu Zenica od 10. aprila 1989. godine, nakon čega je apelantica pokrenula postupak pred Sudom udruženog rada, te da je u postupku pred tim sudom povukla svoj prijedlog protiv RMU Zenica (vlasnika spornog stana) da je ne iseljava iz spornog stana. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na povratak u sporni stan predstavljalo neophodnu mjeru u demokratskom društvu u svrhu postizanja legitimnog cilja. Također, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da na apelanticu nije stavljen prekomjeran teret, odnosno da je postignut proporcionalan odnos između potrebe zaštite apelanticinog prava na dom i zaštite javnog interesa kojem se teži, to jeste poštovanja i provođenja zakona. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 677/07 od 25. septembra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 40) već iskazao stav da se u sličnim pravnim situacijama (lica koja koriste stan na osnovu rješenja nevlasnika) taj opći interes ogleda u postizanju pravne sigurnosti na način da vlasnici stanova sami raspolažu svojom imovinom (što su u konkretnom slučaju, prema utvrđenju suda i organa uprave, učinili jer je vlasnik spornog stana RMU Zenica 1996. godine izvršio spajanje spornog stana sa garsonijerom, te je novonastalu stambenu jedinicu dodijelio drugom licu), odnosno u pružanju garancija da treća lica, u konkretnom slučaju apelantica, sa kojim se vlasnik stana ne nalazi ni u kakvom odnosu, ne mogu na račun tuđe imovine stjecati prava koja proizlaze iz obaveza proisteklih iz međusobnih odnosa tih lica i lica koja nisu vlasnici te imovine, niti na nju polažu pravo zasnovano na zakonu. Suprotno tumačenje odredaba relevantnih propisa vodilo bi ohrabrivanju potencijalnih bespravnih korisnika da svjesno «uzurpiraju» tuđu imovinu, nadajući se da će na osnovu takvog korištenja ostvariti pravno jaču poziciju od samih vlasnika.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
47. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
48. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i da je koristila mogućnost upotrebe zakonom propisanih pravnih lijekova, odnosno da je u konkretnom postupku koristila pravo žalbe u upravnom postupku, zatim, pravo pokretanja upravnog spora i podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke o čemu su organi uprave i redovni sudovi odlučili svojim odlukama i dali razloge zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
Zabrana diskriminacije
49. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
50. Iako apelantica nije eksplicitno navela, proizlazi da smatra da joj je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
51. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelantica u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su organi uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je miješanje u apelanticino pravo na dom zakonito i proporcionalno legitimnom cilju.
54. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
55. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kad je apelantica u predmetnom postupku imala i koristila mogućnost da izjavi zakonom propisane pravne lijekove.
56. Također, u odnosu na apelanticu nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelantica nije ponudila dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelantica bila različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman