Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4709/16 („Auto Omić“ d.o.o. Sanski Most)

Odluka donesena 01. 02. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4709/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

01. 02. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 1. februara 2017. godine, u predmetu broj AP-4709/16, rješavajući apelaciju „Auto Omić“ d.o.o. Sanski Most, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Auto Omić“ d.o.o. Sanski Most protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 057627 16 Pž od 15. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Auto Omić“ d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija – advokati Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnio je 12. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 057627 16 Pž od 15. septembra 2016. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju („Berlina“ d.o.o. Bihać) isplati iznos od 28.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. marta 2014. godine do isplate, dok je odbijen tužiteljev zahtjeva za isplatu iznosa od 17.741,84 KM sa zakonskom zateznom kamatom, utvrđeni su osnovani troškovi parničnog postupka za tužitelja i tuženog-apelanta pa je nakon izvršenog prebijanja istih obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.719,08 KM. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i apelant 4. marta 2010. godine pod brojem 01/2010 zaključili ugovor o kupoprodaji rabljenog vozila, marke ,,VW“, tip „Touran 1.6“ (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 28.000,00 KM, da je navedeni ugovor u cjelosti izvršen, te je tužitelj preuzeo od apelanta predmetno vozilo, koje je nakon toga prodao A.M. za iznos od 29.990,00 KM, te da je predmetno vozilo naknadno oduzeto od kupca jer je isto ukradeno i bilo je predmet krivičnog djela krađe. Dalje, nakon oduzimanja predmetnog vozila od kupca isti je protiv tužitelja kao prodavca podnio tužbu Općinskom sudu u Bihaću, radi naknade štete zbog oduzetog vozila, nakon čega je presudom Općinskog suda u Bihaću od 18. decembra 2013. godine obavezan tužitelj da A.M. plati na ime naknade štete iznos od 29.990,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te da je tužitelj nakon pravosnažnosti navedene presude isplatio A.M. ukupan iznos od 45.741,84 KM. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je kupoprodajni ugovor broj 01/2010 od 4. marta 2010. godine (zaključen između tužitelja i apelanta u vezi predmetnog vozila), raskinut po samom zakonu, pa je slijedom toga apelant u obavezi platiti tužitelju iznos kupoprodajne cijene koju je tužitelj platio apelantu za predmetno vozilo, budući da je apelant to vozilo prodao tužitelju sa pravnim nedostatkom, jer je vozilo ukradeno i bilo je predmet krivičnog djela krađe, tako da je predmetno vozilo u konačnici oduzeto od posljednjeg kupca A.M., kojem je tužitelj to vozilo prodao. Dakle, pravilno je prvostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio odredbe člana 510. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da se u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor raskida po samom zakonu, odnosno odredbi člana 132. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kojim je propisano da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete koju je tužitelj pretrpio, već se radi o vraćanju onoga što je jedna od ugovornih strana dala drugoj u slučaju kada je zaključeni kupoprodajni ugovor raskinut po samom zakonu, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, a to je u konkretnom slučaju vraćanje iznosa kupoprodajne cijene od 28.000,00 KM koju je tužitelj isplatio apelantu u izvršenju zaključenog ugovora o kupoprodaji broj 01/2010 od 4. marta 2010. godine.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4709/16 („Auto Omić“ d.o.o. Sanski Most) | Sudska praksa | Aktio